Pišući svojevremeno u Expressu o debitantskom romanu Sergeja Lebedeva “Granica zaborava”, napisao sam da se radi o velikom ruskom romanu čiji je pripovjedač i glavni lik obilježen traumatičnom prošlošću. Ništa novo rekli bismo, jer je gotovo cjelokupna suvremena ruska književnost fatalno obilježena kompleksnom poviješću te zemlje, pogotovo nasljeđem preostalim iz Staljinova vremena, jer prava književnost, kao nijedna druga ljudska djelatnost, počiva na pamćenju i kolektivnim traumama. “Spoznao sam da je ruski jezik moja domovina, moj zavičaj; oni koji naseljavaju ruski jezik moji su sugrađani, moji drugovi”, kaže na jednome mjestu glavni lik iz romana “Granica zaborava”. Da podsjetim: Sergej Lebedev je po zanimanju geolog, rođen 1981. godine u Moskvi. Proveo je sedam godina u geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji. Wall Street Journal je “Granicu zaborava” proglasio jednim od deset najboljih romana objavljenih u SAD-u tijekom 2016. godine, dok su neki književni kritičari uspoređivali Lebedeva s Aleksandrom Solženjicinom.
“Debitant” je treći roman ovog autora, a drugi preveden na hrvatski. Objavila ga je Fraktura, u nevjerojatno dobrom prijevodu Ive Alebića, koji je, uzgred, dobio stimulaciju Ministarstva kulture na netom okončanom natječaju za prijevod romana “Granica zaborava”. Pokretač radnje i ovoga romana je traumatična prošlost, odnosno “kosturi iz ormara” zaostali iza jednog represivnog režima. Također, oba romana karakteriziraju iznimno dobro razrađeni likovi. Radi se o mefistofelovskim figurama čija su imena umotana u toplu eufemističku obiteljsku oblandu iza koje se skriva iskonsko i neobjašnjivo ljudsko zlo. To shizofreno kontrapunktiranje književno je vrlo uspjelo. U “Granici zaborava” to je Drugi Djed, a u “Debitantu” dijabolični “stric Igor”.
Moram priznati kako sam s nestrpljenjem iščekivao ovaj roman koji mi je trebao dati odgovor na pitanje je li Lebedev, barem iz moje perspektive, tek sjajni meteor koji je nakratko zasjao na ruskom književnom nebu ili se radi o novom velikom imenu ruske književnosti. Nakon “Debitanta”, kojim je Lebedev, po mojemu mišljenju, čak i nadmašio sama sebe iz “Granice zaborava”, tu dileme više nema - Sergej Lebedev je čak i u slučaju da ostane samo na ova dva romana veliko književno ime, ne samo ruske, nego i svjetske književnosti. Radnja romana odvija se u današnje vrijeme, a dijelom, preko rekonstrukcije djetinjstva glavnog lika romana, kemičara Kaljitina, i u vrijeme posljednjih godina Staljinove ere. Okosnicu čini faustovska priča o Kaljitinu i njegovu mefistofelovskom mentoru Igoru Jurjeviču Zaharjevskom, general majoru i šefu tajnog laboratorija koji se bavi razvojem kemijskog naoružanja, koji je dječaku, čiji je otac kao kemičar radio u tom laboratoriju, dao preporuku za stvarni Specijalni fakultet kemijskog inženjerstva, koji je djelovao u sklopu državne sigurnosti i gdje su uglavnom upućivana djeca znanstvenika.
Druga generacija znanstvenika u laboratoriju nije bila ni izbliza tako dobra kao prva: “Ti kicoši nisu bili ništa manje krvožedni od staraca, iako više nisu imali očnjake i kandže: vrsta je degenerirala. Zato su znali širiti glasine, pokrenuti spletke, preuzeti temu, ukrasti ideju, nametnuti se kao koautor, obustaviti financiranje”, kaže Kaljitin na jednome mjestu. Roman na jedan specifičan način propituje etičku odgovornost znanstvenika u današnjem svijetu, odnosno ulazi duboko u njihovu psihopatologiju, gdje sredstva, ma kako monstruozna bila, uključujući i smrtonosne pokuse na ljudima, takozvanim “manekenima”, opravdavaju cilj. Uglavnom se radi o zatvorenicima dovedenim u laboratorij iz zatvora. “Kad su se obavljala ispitivanja na manekenima, ljudskim subjektima, nije vidio proces i dobivao je samo izvješća. Dob. Težinu. Bolest. Reakciju na preparat. Manekeni su ga jako uznemiravali - želio je što dublje prodrijeti u tajnu ljudske smrti.” I Kaljitinu i njegovu mentoru Zaharjevskom nije toliko važno za koga rade, jer je “obojicu privlačilo samo istinsko znanje, neovisno o tome kamo puše ideološki vjetar; samo takvo znanje davalo je trajnu moć”. Kaljitin je slabo poznavao čak i zemljopis svoje države, jer je “desetljeća proveo u kapsuli laboratorija”, njega ništa drugo osim njegove smrtonosne kreacije nije zanimalo. Sličan njima je i njemački kemičar kojega je Zaharjevski doveo kao zarobljenika iz Njemačke, koji je sudjelovao u razvoju Ciklona B. On je za Staljinov režim radio s istim znanstvenim žarom kojim je to radio za Hitlerovu Njemačku. Tu znanstvenu opsjednutost pastor Travniček, jedan od likova iz ovoga romana, naziva “problemom stvaralaštva u ime zla”. U tajnom laboratoriju službe državne sigurnosti, koji je smješten na otoku na kojemu se nekad nalazio manastir, profesor Kaljitin radi na svom “životnom djelu”, smrtonosnom preparatu koji ne ostavlja nikakve tragove iza sebe, kodnog naziva Debitant. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Kaljitin s bočicom Debitanta bježi na zapad, gdje u jednom planinskom selu u Češkoj živi pod lažnim identitetom. Trilerski zaplet romana započinje atentatom na bivšeg operativca KGB-a Virina koji već trideset godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, živi na zapadu. Iako više ne predstavlja nikakvu prijetnju, Virin cijelo vrijeme strahuje za svoj život, jer je režim kojemu je služio iracionalan, koji kao po nekoj inerciji zaostaloj iz prošlih vremena kažnjava izdaju, odnosno “nelojalnost”: “Država je uvijek Kiklop, njezin pogled nije stereoskopičan, već jednodimenzionalan. Ona vidi samo vodeni žig lojalnosti i nelojalnosti”.
Virinove crne slutnje se obistinjuju. Na njega je izvršen atentat, otrovan je Debitantom, koji ne ostavlja nikakve tragove, te se čini kako je nastupila prirodna smrt. Međutim, Virin je uspio ostati pri svijesti toliko da kaže očevicima da se radi o atentatu. Zemlja u kojoj se Virin nalazio osniva povjerenstvo koje treba istražiti okolnosti cijelog događaja. U povjerenstvo je uključen i nepoznati stručnjak pod kodnim imenom Baltazar. Ruska tajna služba, uvjerena da se iza tog pseudonima krije Kaljitin, odluči izvršiti atentat na njega. Kao izvršitelji su odabrani operativci tajne službe, potpukovnik Šeršnjev i major Grebenjuk. Od tog trenutka, u brzim trilerskim izmjenama, paralelno pratimo “metu”, Kaljitina, i atentatore koji ulaze u Češku pod lažnim imenima. U svojoj prtljazi Šeršnjev i Grebenjuk nose bočicu Debitanta, zapakiranu kao parfem.
Šeršnjev je iznimno kompleksna ličnost. Njega muči loš odnos sa sinom Maksimom. On ima i jednu mučnu tajnu, kad je naložio mučenje nevinog dječaka u Čečeniji, za kojega nakon toga daje nalog da ga ubiju, jer je dječak mučenjem pretvoren u invalida. On se nada da će njegova tajna ostati skrivena jer su jedini akteri tog događaja, uz njega, ubrzo nakon toga poginuli. Međutim, dječak se pojavljuje u drugom dijelu romana, kao ruka iz groba, potvrđujući tezu pastora Travničeka da “ništa nije skriveno, osim zato da dođe na vidjelo”. Pastor Travniček je također iznimno zanimljiv i kompleksan lik, kojega je češka tajna služba svojevremeno pratila zbog svog hrabrog pastoralnog djelovanja. Nakon što su ga jednom prilikom pokušali otrovati, Travniček je preživio, ali je pretvoren u nakazu jer mu je otrov uništio lice. Pastor je posvećen dosizanju svetosti, opsesivno, poput Kaljitina: “Njega je vodila vlastita čežnja, vlastita volja za svetošću koja nije nalazila izlaz”.
Roman “Debitant” na jedan izniman način govori o dvije velike književne teme: o odnosu stvoritelja i njegove kreacije i o mračnoj ljudskoj prirodi. Kaljitin na jednome mjestu u romanu kaže kako on nije proizvodio oružja za ubijanje, nego za strah: “Sviđala mu se jednostavna, no paradoksalna misao da je najbolji otrov - strah. Najbolje je trovanje kad čovjek sam sebe truje. A njegove tvorevine bile su samo prenositelji, širitelji straha. Čak i savršeni Debitant”. U opremi knjige navedena je i jedna rečenica iz The New York Timesa: “Triler natopljen otrovom, koji poput romana Johna Le Carréa fascinira tajnim svjetovima i prirodom zla”. Izvrsna ocjena! Nisam još naišao na nekog pisca koji se kao Lebedev u “Debitantu” toliko približio Johnu Le Carreu i Grahamu Greenu, dvojici velikana špijunskog žanra, ali i svjetske književnosti općenito.
