Sredinom prošle godine na hrvatskoj su se sceni, opterećenoj okoštalim strukturama, počeli kao gljive poslije kiše nicati novi idoli. 

Najprije je Mirela Holy devastirala SDP, uzimajući mu u neviđenom blickrigu lavovske komade biračke podrške, da bi se na drugom, kraju scene Željka Markić počela uzdizati kao nova, programatski i idejno neviđena, alternativa tradicionalnoj desnici. 

U osvit predsjedničkih izbora lansirana je i nova raketa s nuklearnom bojevom glavom, Ivan Vilibor Sinčić, koji je na sceni također demonstrirao nešto posve novo - spremnost da izravnim udarcima gađa stare elite ravno u staklenu bradu. 

Ako se stvar gleda iz kuta HDZa, pothvat je uspio: Sinčić je iz busije izveo “atomski zdesna”, i tako oduzeo solidan kontingent glasova Ivi Josipoviću, pridonijevši pobjedi Kolinde Grabar Kitarović gotovo jednako kao i uhićenje Milana Bandića Josipovićevu porazu.

Tu se najjasnije vidi odnos ovih dvaju pokreta prema HDZ-u. Oni su korisni dok su u funkciji bočnog udara na ljevicu. Tad imaju svu podršku HDZ-a. Željka Markić uživala je takvu podršku dok je na dnevni red postavljala zakon o braku. 

Čim je, međutim, počela inzistirati na referendumu za preferencijalno glasovanje, ideji da se kandidira za predsjednicu i sličnim herezama, izgubila je Karamarkovu naklonost.

Njegov je cilj grupirati sve snage na desnici i staviti ih pod kontrolu, a ne jačati nekoga tko sve ustrajnije pili granu na kojoj sjedi. 

Željka Markić je kao politička sila u međuvremenu nestala s radara; Živi zid počeo je tonuti, dok je Mirela Holy već odavno u slijepoj ulici iz koje ne može naći izlaz. Nedavni lokalni izbori pokazali su da je jedini novi pokret koji ne gubi zamah savez lista Bože Petrova, koji jedini do izbora može zagrabiti u veći bazen glasova od onoga u kojemu trenutačno pliva. 

Dvostranačje je revitalizirano, Hrvatska izgleda kao bolesnik koji se pomirio sa svojom dijagnozom i, umjesto borbe protiv odumiranja, uzima zalihe starog morfija kako bi bol učinio podnošljivijom...

Živi zid i Sinčić počeli su tonuti zato što su u odveć kratkom vremenu počeli nalikovati na one protiv kojih se bore. Odlučili su uzeti proračunski novac iako se bore protiv izdvajanja novca za stranke, a nakon prvih raskola, disidenti su počeli pričati priče nalik na one koje javnosti iznose ljudi izbačeni iz HDZ-a i SDP-a.

U Živom zidu, kažu, vlada “željezni zakon oligarhije”, lideri ne trpe kritiku, skloni su posrnućima u odnosu prema deklariranim ciljevima...

Željka Markić ostala je bez podrške dijela Crkve, koja želi Karamarka kao premijera pa ne želi slabiti desnu frontu. Mirela Holy pak muku muči naći drugog prepoznatljivog lidera, ali ne uspijeva niti oblikovati jasnu komunikacijsku platformu.

Hrvatska je, ukratko, dugo i grčevito tragala za alternativom. Građani su, pokazivale su ankete, na sceni htjeli vidjeti nova lica, prožeta moralnom idejom, nekorumpirana, mlada, nepotrošena. Sad smo u fazi “zamora materijala”. No do izbora može iskrsnuti nešto novo. U Sloveniji je parlamentarna većina stvorena za samo tri mjeseca...