Prije nekoliko dana na HRT-ovim vijestima zatekla me informacija o događaju u osnovnoj školi u Biogradu gdje je grupa starijih učenika napala i pretukla 11-godišnjeg dječaka. U reportaži je ravnatelj škole na dugo objašnjavao kako škola nije napravila propust jer se odmah reagiralo, roditelji počinitelja su pozvani u školu i s njima je razgovarano. Rekao je i da u školi nema saznanja kako je riječ o grupi nasilnika koja bi maltretirala učenike, dok će, po njegovim riječima, napadnutog dječaka pri njegovu povratku u školu dočekati stručna služba koja će se odmah s njim pozabaviti. Što se tiče počinitelja, naglasio je, njima treba dodatna edukacija kako bi shvatili neprihvatljivost takvog ponašanja. Nedugo nakon njegove izjave, u nekom drugome mediju, oglasila se majka jednog drugog dječaka rekavši da se sve isto dogodilo i njezinu sinu, i to u istoj školi i na istome mjestu te da škola nije pravodobno reagirala. Zlostavljanje tog djeteta započelo je, po svjedočanstvu majke, u šestom razredu osnovne škole, a kulminiralo je, kao i u prethodnom slučaju, u školskom WC-u.

Vršnjačko nasilje kao pojam prisutno je već dulje u našem društvu, o njemu se govori, raspravlja, piše, educiraju se i žrtve i zločinci, no ono se, čini se, sve brže širi i iznimno ga je teško iskorijeniti. Kao pojam prvi put se spominje 2007. godine u slučaju kanadskog učenika Charlesa McNeilla, koji je u školu došao odjeven u ružičastu majicu te zbog toga trpio izrugivanje i verbalno nasilje. Ispostavilo se da je ružičastu majicu dječak odjenuo u znak podrške majci oboljeloj od karcinoma dojke. Dajući mu podršku, njegovi školski kolege David Shepherd i Travis Price kupili su 50 ružičastih majica i podijelili ih vršnjacima. Učenici su dolazili odjeveni u ružičaste majice koje su ubrzo postale simbolom borbe protiv vršnjačkog nasilja u školama.

Vršnjačko nasilje/zlostavljanje među djecom ili bullying definira se kao svako svjesno, namjerno, agresivno i ni s čim opravdano ponašanje djeteta ili grupe djece usmjereno ka drugom djetetu s ciljem da se ono psihički/ fizički povrijedi, pri čemu takvo nasilno ponašanje karakterizira ponavljanje, nesrazmjer moći i snage, evidentan osjećaj uživanja kod nasilnika te osjećaj ugnjetavanja kod žrtve. Uz izravno fizičko zlostavljanje, prate ga i pojave kao što su ignoriranje, izoliranje, isključivanje, izbjegavanje... Prema rezultatima istraživanja iz 2016. godine u Hrvatskoj, navodi se da 64,1% djece nije uključeno u vršnjačko nasilje, 14,8% žrtve su vršnjačkog nasilja, 6,3% djece su počinitelji, a 14,8% ujedno su počinitelji i žrtve. Iz statistike se također iščitava da su djevojčice češće žrtve i počinitelji žrtve te je za njih svojstveno takozvano relacijsko nasilje koje se očituje kroz odnose. S druge strane, dječaci su češće uključeni u fizičko i verbalno nasilje.

Godine 2010. u Zagrebačkom kazalištu mladih uprizorili smo prvu predstavu koja je progovorila o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Po ideji redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, smionim scenskim rukopisom uspostavio se u kazalištu, koje u svom imenu ima naziv mladih, dijalog s onima koji bi mogli biti potencijalne žrtve i potencijalni nasilnici, ali i s njihovim obiteljima, sa susjedima, glasnim ili nijemim svjedocima školskog, kvartovskog, obiteljskog... nasilja. Kad smo odlučile napraviti ovu predstavu, nismo znale kako će se ona zvati, koji će se likovi u njoj pojaviti ni što će oni govoriti. Prije bilo kakva djelovanja znale smo da moramo upoznati roditelje Luke Ritza i pitati ih što oni misle o tome da napravimo predstavu inspiriranu onim što se dogodilo Luki, rekle su tad autorice. I tako je započeo rad na predstavi kroz razgovor sa Suzanom i Renom Ritzom, s Lukinom djevojkom, prijateljima, pomoću istraživanja raznih vrsta nasilja s kojima su suočeni mladi, a da ni sami ne uspijevaju artikulirati njegov uzrok niti se boriti s njegovim posljedicama. Obraćajući se svima koji su svjedočili ili svjedoče nasilju, ta je predstava postavljala pitanja na koja društvo očito do danas nije uspjelo naći odgovore, dok je kazalište uključila u izravan dijalog sa stvarnošću, i to s onim problemima koji nas se izravno tiču i koji nam određuju sudbinu. Nakon svake su izvedbe bile organizirane radionice pod vodstvom pedagoga Učilišta ZKM-a i školskih psihologa s ciljem da se osvijetli problem maloljetničkog nasilja i potakne mlade na razmišljanje o svijetu u kojem živimo.

Predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica” nije rekonstrukcija onoga što se dogodilo Luki. Njezina je priča potencijalno ostvariva. Možda se već dogodila, možda će se tek dogoditi, a možda se događa upravo sad. Četrnaest likova koji se u njoj pojavljuju nemaju imena i prezimena. Njihovi su nazivi predznaci njihovih karaktera, a svoju puninu dobivaju upravo kroz odnos prema onomu što se u ulici, koja možda postoji, dogodilo. Dan u kojem ih zatječemo dan je sprovoda ubijenog maloljetnika na kojem smrt postaje stvarnijom i prisutnijom nego ikad - zabilježeno je u programu predstave. Od njezine premijere prošlo je 12 godina, od smrti Luke Ritza 14 godina. Ministarstvo znanosti i obrazovanja utemeljilo je 2008. Godišnju nagradu Luka Ritz za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Grad Zagreb 2017. osnovao je Centar Luka Ritz kao ustanovu socijalne skrbi koja su bavi djecom i mladima u riziku te djecom s razvijenim problemima u ponašanju.

No unatoč nagradi, centru, telefonima pomoći, predstavi koja se davno prestala izvoditi..., vršnjačko nasilje se nije iskorijenilo, dapače izgleda kao da postaje sve prisutnije u društvu gdje i govor mržnje postao uobičajenom svakodnevnom pojavom. Koliko je vršnjačko nasilje zapravo povezano s govorom mržnje i je li ono njegovo ishodište, započinje li naime govor mržnje još u školskim klupama i naizgled bezopasnim internetskim chatovima te se potom širi ne samo društvenim mrežama, nego i medijima te naposljetku cjelokupnim društvom? Svatko od nas je barem jedanput bio žrtvom tuđe destruktivne energije koja je ostavila vidljive posljedice u našem svakodnevnom životu. I nije govor mržnje samo onaj koji poziva na rat te je limitiran regulativom koja se oslanja na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1966. godine, u kojem je jasno zapisano da se svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje mora zakonom zabraniti. Kao i u našem istraživanju materijala za predstavu “Ovo bi mogla biti moja ulica”, govor mržnje nalazimo u našem susjedstvu, u kvartovskoj trgovini, u uredu, na kućnom pragu, blizu je nas...

Postoje različite definicije govora mržnje. Najčešće je okarakteriziran kao javni govor, izrečen u javnom prostoru ili proširen u javni prostor putem medija, internetskih platformi ili društvenih mreža. Cilj mu je napasti, ocrniti, obezvrijediti, dehumanizirati, demonizirati, obespraviti, zastrašiti ili nahuškati na neku osobu ili skupinu ljudi. Psiholozi ga opisuju kao verbalizaciju negativnih emocija destruktivnog karaktera. Ističu kako je potreba čovjeka i vrlo je čest u ljudskom društvu, nagonske je prirode i potaknut vanjskim faktorima. Pandemijsko vrijeme još je produbilo i ubrzalo ekspanziju govora mržnje, pa i cyber mobinga. Višemjesečno zatvoreni u domovima, mnogi su svoje živote preselili u digitalne svjetove i s osjećajem da nemaju kontrolu nad životom, bez ikakvog straha, gotovo s terapeutskim izlikama, širili su mržnju po mrežama. Prema podacima objavljenima u novoj studiji, govor mržnje na internetu u SAD-u i Velikoj Brtianiji porastao je za 20 posto od početka pandemije.

Ono što najviše zabrinjava je da su danas govor mržnje i razne vrste nasilja postali dijelom naše stvarnosti, s njima se susrećemo, o njima razgovaramo, tema su javnih diskusija..., i gotovo kao da smo se s njima pomirili, prepustili smo sporim i neefikasnim institucijama da ih rješavaju ili se sami s njima borimo najčešće bez velikih rezultata ili neke osobne satisfakcije koja bi nam pomogla da prevladamo najrazličitija poniženja s kojima se suočavamo. Izloženi spinovima, lažnim vijestima, strategijama izokretanja istine i medijskim napadima koje kako god bili lažni nikad ne možeš u post objavi ispraviti, bespomoćni smo pred našim anonimnim ili javnim neprijateljima, onima koji u konačnici uživaju u najdevijantnijim načinima vlastitog ponašanja, čime nam ugrožavaju identitet i čine nas, i bez našeg pristanka, žrtvama. U vremenu pridužene tranzicije s gotovo neograničenim brojem katastrofa, koje se velikom brzinom izmenjuju, s lakoćom ostajemo nezaštićeni i prepušteni osobnim terapijama neizvjesnog ishoda, nadajući se većoj društvenoj angažiranosti i promjeni koja se još ni ne nazire. Prisjećanje na predstavu “Ovo bi mogla biti moja ulica” otvara neki možda imaginarni prostor mogućnosti kojim se umjetnost poziva da nam u prevladavanju bolnih trauma pomogne.