Osam je godina prošlo od posljednjih izbora: Mislav Bago u prime-timeu analizira rezultate ankete o povjerenju Vladi Republike Hrvatske. Na relevantnom uzorku neka je agencija za istraživanje javnog mišljenja otkrila da natpolovična većina građana smatra kako premijer i njegovi ministri zaslužuju potporu i da zemlja, kako se to kaže, ide u dobrom smjeru.

Nema, dakle, nikakvih razloga da predsjednica raspisuje nove izbore, da se Sabor raspusti i da se iz proračuna potroši oko milijardu kuna na, očito je, nepotreban i skup događaj jer će, svakako, sve ostati isto. Početak je "Dnevnika" i ima još barem pola sata do vijesti iz kulture i javljanja s premijere u, recimo, Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb ili već neke druge teatarske kuće s nacionalnim prefiksom, gdje će glumci, poput živih figura u povijesnim kostimima, uprizoriti još jednu klasičnu dramu, smještenu u antičko doba ili postrevolucionarni SSSR, a već za tri-četiri dana odigrat će reprizu domaće pučke komedije, na svaki način nevezane sa stvarnošću.

Ima, dakle, još puno minuta od udarne vijesti o tome kako, opet, izbora neće biti i novinarskog stand upa iz foajea. Dovoljno za prilog o još jednom okupljanju građana koji, koristeći svoje demokratsko pravo na prosvjede, traže da se Spomen područje u Jasenovcu dodijeli uzgajivačima smilja i bosilja, umjesto što služi kao pusti okoliš za spomenik Bogdana Bogdanovića.

Možemo li, treba li puno truda i maštovitosti, zamisliti ovakvu, distopijsku Hrvatsku: zemlju anketne demokracije, impotentne institucionalne i nacionalne kulture i promotora anticivilizacijskih činova? Pa, mašta i trud uopće ne trebaju, jer tu i takvu Hrvatsku se zagovara proteklih dana intenzivnije nego inače – višeglasno i jednoumno.

Slažu se liberali i konzervativci, socijaldemokrati i demokršćani, vojni umirovljenici i saborski zastupnici, o tome da su izbori skupi, pravo na prosvjed zagarantiran svima, a ako su o nečemu već spremni polemizirati, onda je to tek repertoar "Marulićevih dana". No to je samo kultura, a njoj je mjesto na kraju informativnih emisija i političkih igrokaza na važnije teme.

Komentirajući još jedan kraj ljubavi iz interesa između HDZ-a i Mosta, Ivan Vrdoljak, predsjednik Hrvatske narodne stranke, jedine liberalne parlamentarne partije u nas, kazao je kako se protivi izvanrednim izborima - zato što će oni koštati oko milijardu kuna! Nije rekao, prirodno je takvo što prešutjeti u njegovoj poziciji, da postoji mogućnost kako će sve, za HNS posebice, ostati isto ili postati gore nakon prebrojavanja glasova.

Ako je, kako tvrdi Vrdoljak, najveći problem taj što neredovni izbori koštaju – kao što koštaju i redovni – nije li najefikasniji način da se naprave stanovite uštede u proračunu taj da izbora uopće nema? Pitanje je, naravno, retoričko, a jedini mogući odgovor blesav točno koliko i pokušaj smanjivanja troškova suspendiranjem prilike za promjenu vlasti.

Drugačije rečeno, onako kao na početku: zašto se izbori moraju održavati svake četiri godine uobičajeno i češće po potrebi, kad se lijepo, telefonski, na relevantnom broju ispitanika, može utvrditi vjeruju li građani Vladi, pa ako već vjeruju i ako će, po svemu sudeći, glasati za istu stranku, onda nema ni potrebe da se milijardu kuna utroši na glasanje. Jedni neodržani izbori su milijardu kuna čiste uštede, pet odgođenih je pet milijardi, a stotinu isto toliko nepotrošenih milijardi. Nema tu popusta na količinu...

Kao što nema ničega dobrog u HDZ-ovu glumatanju razumijevanja za kulturu koja provocira i njenom posljedičnom progonu u prostor u kojem je ranjivija. Shvatili su, izgleda, u toj stranci kako, ipak, ne priliči održavati kazališne predstave uz kordone specijalne policije, pa predložili da se komadi poput Frljićevih igraju na alterntivnim scenama, dok će one u nacionalnim teatrima ostati za drame koje, naravno, mogu biti umjetnički sjajne, ali u Hrvatskoj društveno utjecajne točno koliko i pokretanje klizišta u Burmi.

Steriliziranje nacionalnih kulturnih institucija te ionako nezahtjevno eutanaziranje alternativne kulture imalo bi, istina, i jedan pozitivan efekt: Ministarstvo kulture ne bi više moralo praviti krive izbore između zaštite umjetničkih sloboda i razumijevanja za demokratsko pravo rulje kojoj je demokracija cilj u borbi za njeno dokidanje. I o tome, o pravu bilo koje skupine građana da zbog bilo čega prosvjeduje, složili su se akteri s političke scene, što u teoriji, naravno, zvuči sjajno, ali u praksi počesto izgleda odvratno.

Ljepota demokracije, istina, jest u tome što pamentnom svijetu daje priliku da se izrazi mimo mainstream kanala komunikacije, a mana, povelika, što društvenom talogu može koristiti kao opravdano sredstvo za najgore ciljeve. Konzumiranje demokratskih prava proizilazi, naime, iz manifestiranja vjerovanja u nju, a svaki oblik zlouporabe podrazumijeva ograničenja.

Tko koga... Kreću hrvatske igre bacanja pijeska u oči

Jednostavnije kazano: demokratsko je, civlizacijsko pravo tražiti veću plaću ili očuvanje parka, a zagovaranje progona, istrebljenja, manjka slobode i cenzure, čak i kad se zbiva pod egidom demokratskih prava, atak je na demokraciju koju je sasvim legitimno braniti represivnim metodama. Nije, naime, svaki fašizam posljedica tek po jedne neuspjele revolucije nego je, uz to, često i konačni efekt korištenja slobode kao sredstva njene likvidacije.

Možemo li, da se opet, pred sami tužni kraj upitamo, zamisliti distopijsku Hrvatsku: zemlju anketne demokracije, impotentne institucionalne i nacionalne kulture i promotora anticivilizacijskih činova? Odgovor je, nažalost, u posljednjem pitanju intoniranom očajem: zašto bismo je zamišljali kad je već pred vratima?