Ima ona priča o čovjeku koji kroz uzak procijep gleda mačku koja hoda amo, tamo, a nikad prije nije vidio to biće. Najprije ugleda glavu, zatim rep. Mačka se okrene i vrati natrag, a čovjek opet ugleda najprije glavu, pa rep. I tako nekoliko puta. Ne videći cjelinu, čovjek zaključi da je glava uzrok, a rep posljedica.
Riječ je, naravno, o uobičajenoj ljudskoj percepciji događaja, o činjenici da se ljudska pažnja usmjeruje na jedan dio stvarnosti ili događaja, dok ostalo ostaje na rubu, zamagljeno, a cjelina nevidljiva i nepojmljiva. Tako i promatrači trenutačne političke sapunice – o novom raskidu koalicije HDZ-a i Mosta, nakon što su ih rezultati izbora u rujnu 2016. prisilili da obnove netom razvrgnutu koaliciju – čije se epizode brzo izmjenjuju, vide samo dijelove i više pojma nemaju o čemu se tu, zapravo, radi.
U svega nekoliko dana zaboravilo se što je potaknulo novi razdor HDZ-a i Mosta, a trenutačno se javnost, uža i šira, bavi repom i bezveznim pikanterijama, tipa je li ministrica kulture bacila mobitel na Grmoju ili nije. Zaboravilo se da je koalicijski lom koji je potresao političku scenu samo dio šire i zamršenije slike – sloma Agrokora, a o cjelovitoj slici iz ove perspektive može se samo nagađati.
Stvar je stara koliko i privatizacija, činjenice su poznate samo uskom krugu ljudi koji ih iz sasvim određenih razloga, a mjere se stotinama milijardi kuna proračunskog novca i pripadajućoj moći koja iz toga proizlazi, neće podijeliti s hrvatskim građanima. Drugim riječima, ovo čemu danas svjedočimo samo su popratne pojave bolesti koja odavno muči ovo društvo, a izlječenje je moguće jedino u slučaju da se rasvijetle i otkriju njezini uzroci.
Koliko je stvar ozbiljna svjedoči to što se Plenković tako olako odrekao lagodne, sigurne saborske većine koju je HDZ imao zahvaljujući Mostu. Političar kojemu su broj ruku u Saboru i stabilna Vlada iznad svega, pa i iznad dobrobiti hrvatskih građana, štoviše kojemu je stabilnost Vlade jedini smisao vladanja, odjednom je iz mirnog plićaka odveslao u divlje vode. Navodno zbog jednog ministra, onog financija, inače nestranačkog kadra koji je u vrh politike došao, čudna li slučaja, iz vrha Agrokora.
U takvo što teško je povjerovati, naime da netko u dobroj vjeri može, braneći ministra na kojeg koalicijski partner ima ozbiljne primjedbe, smijeniti četiri ministra iz kvote tog partnera i pritom riskirati nove izbore. Jer, kako stvari stoje, ne izgleda da je Plenković pripremio teren (osigurao saborsku većinu) za sukob i razlaz s Mostom. A i da jest, ostaje pitanje zašto je premijeru jedan nestranački ministar važniji od četiri ministra koalicijskog partnera?
Među kojima su i dva vrlo značajna ministra, pravosuđa i policije, a policija je, kako tvrde iz Mosta, upravo počela ozbiljno istraživati kriminal u Agrokoru. Čelnik Mosta Božo Petrov bez sustezanja optužuje dojučerašnje partnere da štite kriminal u Agrokoru i da je upravo zbog toga Plenković smijenio Mostove ministre.
U intervjuu portalu Index Petrov otkriva kako su dvojica HDZ-ovih veterana, obojica bivši premijeri, Franjo Gregurić i Nikica Valentić, lani došli u Banske dvore objasniti tadašnjem premijeru Oreškoviću zašto više ne može obnašati tu dužnost. Njih dvojicu i Vladimira Šeksa Petrov vidi kao lutkare koji danas pokreću lutka Plenkovića.
“Arhitekti sustava”, zaključuje Petrov, “koji je dopustio da Hrvatska ovisi o Agrokoru i koji je dopustio da ta kompanija bude duboko prožeta kriminalom, sad su savjetnici Plenkoviću, a sigurno je da oni znaju što se sve kriminalno zbivalo s Agrokorom, jer su bili premijeri”.
Iz ove perspektive, pod uvjetom da Petrov govori istinu, riječi nekadašnjeg ministra gospodarstva Radimira Čačića kako je interes Agrokora ujedno i interes Hrvatske zadobivaju drugi smisao. Ono što se nekad činilo vrhunskom glupošću, da interes privatne korporacije, koji se sastoji u ostvarivanju maksimalne dobiti svojim vlasnicima, izjednači s interesom države, danas se čini neupitnom činjenicom.
Pritom se u ovom slučaju pojam interesa mora definirati kao interes da na vidjelo ne iziđu svi detalji uspona i pada tog koncerna, a posebno oni koji se tiču nesebične i nezakonite državne pomoći tom koncernu, na što aludira Petrov. U tom slučaju Čačiću se mora priznati da je znao što govori.
Nakon svega, procijep kroz koji gledamo mačku nešto je širi, no mačku i dalje ne vidimo cijelu niti znamo o čemu se tu radi. Čini se da će tako i ostati. Pažnja će već sutra biti usmjerena na saborsko tezgarenje rukama, iz vida će se izgubiti zašto je Vlada pala, ako padne, zašto je smijenjen predsjednik Sabora, bude li smijenjen, zašto se ide na prijevremene izbore, budu li raspisani, i zašto se uopće podigla sva ta halabuka.
Već danas se govori o nepotrebnom trošku još jednih izbora, kao da od toga i skuplje i opasnije nije gaženje Ustava, kršenje zakona i samovolja hrvatskih političara, čemu svjedočimo. Upravo je potonja kombinacija omogućila uspon, ali i dovela do pada Agrokora. Od tuda i paničan strah od raščišćavanja svih okolnosti u vezi Agrokora, koji je natjerao Plenkovića, vratimo se na početak, da iz mirnog plićaka zavesla u divlje vode.
