Hrvatska demokratska zajednica hibernira. Već dugo imaju 28 posto podrške, ispod koje tu i tamo padnu postotni poen ili dva, ali je ne mogu preskočiti. Karamarkov HDZ je znao ići iznad 31 posto, i to u gorim okolnostima, s jačim, protivnicima, ali Plenkovićev ne preskače taj plafon.

Sve, ali baš sve ide im na ruku - nemaju oporbu, riješili su Agrokor na način koji izaziva više podrške nego kritike (iako ni kritike nisu beznačajne), pacificirali su javnu televiziju, uspavali Povjerenstvo za sukob interesa, riješili - ovako ili onako - Petrokemiju, nametnuli Istanbulsku konvenciju i Marakeš kompakt, digli kreditni rejting, spustili deficit, smanjili vanjski dug, preveli predsjednicu na svoju stranu, ostavivši joj slobodne prostore samo na navijačkim tribinama i ložama - i opet ne mogu preko te čerobne brojke!

Pogledajte Brexit Izbori koji će promijeniti EU - 'popušit' će i Hrvatska

To je vjerojatno jedan od razloga koji Plenkovića gura prema "stabilnosti" podržavanoj Bandićevim klubom - za što bi mu birači mogli isporučiti neugodno velik račun na predstojećim izborima - umjesto ka "promjenama" (u kojima bi, s 28 posto sigurnih glasača, sigurno bio relativni pobjednik izbora, ali što nakon njih?). Plenković se plaši izbora, ali se uzda u to da se drugi plaše još više i ta računica vjerojatno nije pogrešna.

Mnoge će stranke idući izbori otpuhati s velike scene, a onda zbogom slatkom životu, svjetlima pozornice, vozačima, intervjuima, moći, novcu, utjecaju..., svemu što politika sa sobom nosi. No ne sastavi li vladu, ni Plenkoviću se ne piše dobro i zato ćemo, čini se, ovaj film još dugo gledati. Brojke kazuju ovako:

Kolovoz 2015.: Karamarkov HDZ mjesec završava s 31,8 posto ili skoro dva posto više nego mjesec prije. (Crobarometar)

Siječanj 2016.: Dva mjeseca nakon izbora Karamarkova Hrvatska demokratska zajednica uživa najveću potporu u Hrvatskoj s 28,4 posto. (2x1)

Lipanj 2016.: Nakon Karamarkova preslagivanja: HDZ sad uživa potporu 21,5 posto birača. (Crobarometar)

Travanj 2018.: Da su izbori ovih dana, HDZ bi dobio 26,8 posto, što je zamjetan i sad već stalan pad u odnosu na prošlomjesečnih 28,9 posto.

Siječanj 2019.: Hrvatska demokratska zajednica je u novu godinu ušla jača nego SDP i Živi zid zajedno jer trenutačno uživa potporu 28,8 posto birača. Još od lanjskog kolovoza HDZ ima približno isti rejting popularnosti među biračima, pokazalo je najnovije istraživanje Crobarometra.

Ožujak 2019.: Prema istraživanju Crobarometra, koje za "Dnevnik" Nove TV provodi agencija IPSOS, uvjerljivo najpopularnija stranka u Hrvatskoj još je Hrvatska demokratska zajednica s potporom od 27 posto među ispitanima. Međutim, HDZ je ubilježio pad. U veljači je imao potporu od 28,4 posto ispitanih.

Sve je to, dakle, čardak ni na nebu ni ba zemlji. HDZ ovi stratezi, prije svih Vladimir Šeks, već su prije koju godinu uočili zamku letvice koju HDZ nikako ne može preskočiti pa su se - po staroj navadi - počeli dovijati rješenju "iz retorte", što je uostalom bio i recept kojemu su - na svoju i našu štetu - pribjegli komunisti 1990. Oni su tad smišljali izborni sustav prema kojemu bi mogli dobiti izbore pa su se odlučili za većinski.

Prvih 100 godina "Daju doktorat Čoviću i Bandiću! Kroz prozor s njima!"

U tom sustavu za zastupnika je biran kandidat za kojeg je glasala natpolovična većina upisanih birača, pod uvjetom da nije dobio manje od trećine broja ukupno upisanih birača u izbornoj jedinici. Ako ni jedan kandidat ne bi dobio potreban broj glasova, izbori su ponavljani. U drugom krugu izbora za zastupnika bio bi izabran kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasali.

Račanova ekipa pravnika, stručnjaka za Ustav i izborne sustave (Sokol, Puhovski, Horvat, Olujić, Starčević), računala je kako je u HDZ-u puno jastrebova pa će umjereniji kandidati dobiti najviše glasova, ako ne u prvom, onda u drugom krugu. Računica je, pokazalo se, bila fatalno kriva: to je vrijeme tražilo jastrebove, pa ih je i dobilo, i to više nego što su se i sami nadali. Izborni sustav koncipiran tako da pomogne umjerenima, dao je naime HDZ-u apsolutnu moć, koju nikad kasnije nisu dosegli.

S 42 posto dobivenih glasova HDZ je osvojio (58 posto) zastupničkih mjesta (njih 205 u dvodomnom Saboru). Drugi najbolji rezultat polučio je SKH-SDP s 26 posto osvojenih glasova i 107 mandata (30 posto).

Uz takvu većinu, Tuđman je uskoro hrvatski politički sustav pretvorio u tzv. polupredsjednički, no iako se tako zvao, nije bio polupredsjednički. Tuđman je imao carske ovlasti. Nakon 1993., a posebno nakon 1995., njemu se više nitko nije mogao suprotstaviti pa je broj mjesta u Saboru postao skoro irelevantan. No moć se kasnije vratila s Pantovčaka na Markov trg, a Plenković je već dulje u problemu, čije mu rješenje traži "uobičajeni sumnjivac" Vladimir Šeks.

"Dozrelo je vrijeme za promjenu našeg izbornog sustava. Postojeći sustav opasno tendira tome da će nakon sljedećih izbora Vladu biti moguće sastaviti s krajnjom mukom. Bit će gotovo nemoguće sastaviti takve vlade koje neće svaki čas padati. O stabilnosti vlade u budućnosti možemo samo sanjati", rekao je Šeks u listopadu prošle godine u Globusu pa opleo po živozidašima, hrastovcima, mostašama i ostalim suverenistima-populistima.

"Mislim da je sad nastupilo vrijeme da treba krenuti s preventivnim onemogućavanjem tih protestnih skupina i stranaka, koje žele biti ne samo prevaga ili uteg, nego i kreator."

Šeks je tad predložio faktično uvođenje dvostranačkog sustava, što bi moglo zvučati čak i velikodušno. Iako, naime, Hrvatska izgleda kao Amerika u kojoj se na vlasti izmjenjuju Demokrati i Republikanci, ona to nije - realno, Hrvatska više nalikuje na Bavarsku Franza Josepha Straussa i CSU-a koji tamo vladaju od početka pedesetih godina prošlog stoljeća nego na Ameriku u kojoj je ritam izmjena relativno pravilan. SDP zapravo nikad nije osvojiio vlast u Hrvatskoj, nego ju je HDZ dva puta gubio.

Šeks je predložio povećanje izbornog praga na sedam posto i prekrajanje izbornih jedinica - onih istih koje je on skrojio. Prvi njihov kroj trebao je omogućiti da HDZ uvijek osvoji vlast, a drugo bi prekrajanje trebalo poslužiti da je nikad ne izgube. Ideja dvostranačja u Hrvatskoj ipak se pokazala kao mrtvorođenče. Politička ju je javnost odbacila - manje stranke zato što bi same sebe trebale poslati na rezalište, a građani zato što im se šesti krug Danteova pakla čini ugodnijim od mjesta koje je vječno osuđeno na smjenu HDZ-a i SDP-a.

Andrija Mikulić Plenki ga uhljebio, struka u šoku: Meni ne bi bio ni šofer!

Uskoro nakon Šeksa, Andrej Plenković također je počeo, u mnogim javnim istupima, napadati "populiste", da bi nedavno, sramežljivo, izrazio ideju o uvođenju izbornog sustava u kojemu će postojati "bonus mandati", što bi jamčilo održavanje "stabilokracije". No ta je ideja - za razliku od Šeksove, koja je ignorirana, dočekana na nož, pa se HDZ opet našao u istoj nevolji - mogu još do iduće jeseni vladati s HNS-om, Bandićem, Pupovcem i ostatkom rogova u vreći - ali što onda?

Ako sad, u vrijeme najbolje političke konjunkture, ne mogu prebaciti 28 posto, kad će moći? Propadnu li svi ti planovi, Plenkoviću uvijek stoji na raspolaganju jedna opcija - takozvana velika koalicija, koja bi i njemu i Bernardiću osigurala četiri mirne godine. Kako će je opravdati? Pa retoriku uopće nije teško zamisliti - od cijele eskadrile prebjega mogu pozajmiti univerzalnu ispriku: "Mi ćemo učiniti sve što je potrebno za dobrobit građana Hrvatske". Koja postaje sve praznija...