Jezik Lisabonskog ugovora, EU-ovog posljednjeg velikog ustavnog dokumenta, toliko je uporno moralan da se, čitajući ga, skoro mogu izgubiti iz vida njegovi praktični detalji. "Unija", piše tamo, "utemeljena je na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, uključujući pravo osobe da pripada manjinama." Njegov je "cilj promoviranje mira" i "blagostanja njegovih naroda".
U uzbuđenju koje je uslijedilo nakon raspada SSSR-a i ponovnog ujedinjenja Europe, mir i blagostanje činili su se, niti manje niti više, nego sudbinom kontinenta. Taj euforičan trenutak "kraja povijesti" pokazao je kao prolazan, a visokoumni prijedlog iz 1992. postao je danas požarište.
Kada birači u svibnju budu izlazili na izbore za Europski parlament, što je u bilo kadro izazvati tek nešto više od zijevanja, ova velika ideja – ne niti euro niti jedinstveno tržište, čak niti EU sama, nego posthladnoratovski koncept federaliziranog prostora s usklađenim politikama oko suštinskih pitanja i zajednička predanost demokraciji i vladavini prava – naći će se u opasnosti.
Promijenilo se, naravno, to da su porasle nacionalističke stranke, one koje sada vladaju Mađarskom, Poljskom i Italijom, kojima je porasla popularnost u skoro svakoj drugoj velikoj zemlji Europe. Trenutne ankete u Francuskoj, recimo, pokazuju da stranka "En Marche!" predsjednika Emmanuela Macrona ne stoji bolje čak niti od Nacionalnog zbora (bivšeg Nacionalnog fronta) Marine Le Pen.
Talijanske stranke Lega nord i Pokret pet zvijezda, te poljska Stranka zakona i pravde očekuje se da će dobiti velike postotke, iako se to isto očekuje i od zelenih stranaka u Njemačkoj i Nizozemskoj. Centrističke stranke praktično je sigurno da će dobiti puno više mjesta nego eksplicitno protueuropske, ali to nije previše smisleno mjerilo. Čak i pojave poput Le Pen ili mađarskoj premijera Viktora Orbana više ne prijete napuštanjem EU-a.
I oni su pročitali istraživanja javnog mnijenja po kojima dvije trećine građana Europe smatra da njihova zemlja ima koristi od EU-a, što je najveća popularnost ikad. Oni zato umjesto toga danas govore o "Europi suverenih nacija", slaboj federaciji koja bi zadržala materijalne koristi EU-a, ali bi minimizirala svoju ulogu u vanjskoj politici, ljudskim pravima, vladavini prava. Tu se dolazi do opasnosti koju donose nadolazeći izbori.
Europa može imati više internacionalističkih nego nacionalističkih glasača, ali su nacionalisti oni koji su ostrašćeni. Oni su ti, kao i njihovi vođe, koji nastoje iskoristiti ove izbore kako bi sahranili liberalnu internacionalističku viziju. Prošle godine Mario Salvini, karizmatični vođa Lega nord, rekao je u Italiji na skupu da će "europski izbori sljedeće godine biti referendum između Europe elita, banaka, financijaša, imigracije i prekarnog rada, te Europe naroda i rada".
Steve Bannon, bivša siva eminencija američkog predsjednika Donalda Trumpa, nastojao je graditi mrežu europskih populista, iako se do sada čini da je uspio tek naučiti koliko je u Europi razlomljena nacionalistička desnica. Tko s druge strane govori o Europi? Najviše eurokrati. U rujnu je osam utjecajnih centrističkih političara pozvalo na "obnovu" Europe kako bi se spriječilo da je "uguše" snage koje žele sat vratiti na nacionalna neprijateljstva, čak do fašizma 1930-ih.
To jedva da je imalo ikakvog učinka. Europska pučka stranka (EPP), koalicija desnog centra koja trenutno kontrolira većinu u Europskom parlamentu, za svog je vođu izabrala Manfreda Webera, nekarizmatičnog veterana njemačke Kršćansko socijalne unije (CSU). Weber će vjerojatno postati sljedeći predsjednik Europske komisije.
Susi Dennison, stručnjakinja za EU pri Europskom vijeću za vanjske odnose, kaže da su nacionalisti "učinili bolji posao u razumijevanju emocija koje danas pokreću europsku politiku i trenutak u kojem se nalaze centrističke stranke". S izuzetkom neukrotivog Macrona, europskog križarskog pohoda od jednog čovjeka.
Prije dvije godine Macron je na Sorbonnei održao vrlo, vrlo dug govor, navodeći da u Europi "leže naša bitka, naša povijest, naš identitet, naš horizont, ono što nas štiti i daje nam budućnost".
Rekao je da nam zato treba više, a ne manje EU-a kako bismo se suočili s transnacionalnim problemima; problemima obrane, uredom europskog javnog tužitelja, europske granične policije i tome slično. Bio je to veličanstveni govor, ali je udarac bio tup, jer se kancelarka Angela Merkel, njegova glavna partnerica, već počela povlačiti prije rasta protueuropskih sentimenata, a i na vizionarske projekte gledala je poprijeko.
Macron se vratio. 4. ožujka objavio je u 28 novina, u svakoj članici EU-a po jednoj, uzbunjujući poziv na "europsku renesansu". Kao i ranije, strastveno je iznosio svoju vjeru u ideju Europe i, kao i ranije, pozivao je na više europskih institucija. Europski vođe i kolege državnici to su dočekali toplo ali i maglovito; niti Merkel niti itko od njenih kolega ne trudi se uzdrmati status quo koji se već sada čini opasnim. Macron se čini da je jedini državnik u Europi koji je spreman popeti se na zid oko Europe ili barem za EU.
Nakon šest mjeseci protesta žutih prsluka i sveopćeg trošenja nekoć blještavog ugleda, Macronove trube ne čini se da i dalje oduševljavaju javnost kao što su činile nekoć. Ipak, Macron je očito u pravu.
Unatoč tome što su desničarski političari u Velikoj Britaniji uvjeravali birače 2016. da Bruxelles stoji u korijenu svih njihovih problema, i unatoč tome što su pojave poput Salvinija i Orbana uspjele od EU-a napraviti dojam udaljene i nečovječne poput Kafkina dvorca, nesporno je da se Europa ne može nositi s problemima kao što su imigracija i protok izbjeglica, prijetnja iz Rusije, kibernetička sigurnost i privatnost, osim ako ne djeluje kolektivno.
Niti pojedini europski narodi ne mogu se ekonomski ravnopravno natjecati s velikim silama. I istina je da ako EU više ne bude provodio načela ljudskih prava i vladavine prava, kao što to predviđa Viktor Orban, Europa će postati puka geografska oznaka, a ne živa ideja. Problem za internacionaliste je u tome što EU često zbilja djeluje kao udaljena i nečovječna. Ako još itko i brine o Europskom parlamentu, to je djelomično zbog toliko moći koja još leži u rukama neizabranih službenika Europske komisije.
Prethodne institucije EU-a osmišljene su u poslijeratnom razdoblju tako da ne budu transparentne i odgovorne, već da štite liberalna načela od neliberalne demokratske većine, a to onda EU čini savršenom metom populističkih vođa. Zato čak i osobe poput Macrona i Guya Verhofstadta, vođe koalicije stranaka EU i autora "Posljednje europske prilike", priznaju da EU treba "ponovno izumiti". Kao što je slučaj i s Ujedinjenima narodima, može se međutim pokazati da je EU neobnovljivom.
Ili bi se mogao ugušiti prije nego što dobije priliku sebe ponovno izumiti. Institucija ipak ne može odoljeti većim političkim promjenama u Europi. Neovisno o tome mogu li protueuropske stranke privući trećinu glasova, što Dennison opisuje u posljednjem dokumentu kao prag ozbiljnih poremećaja, velike stranke lijevog i desnog centra, koje su se urušile diljem Europe, na putu su da postignu najgore rezultate ikad. Do sada su u EU parlamentu ove dvije skupine držale vlast.
A sada će morati smišljati nove koalicije i u vlast uvoditi i druge skupine. Stefan Lehne i Heather Grabbe iz Carnegie Europe tvrde da, iako nijedna reforma nije uspjela povećati interes javnosti za Europski parlament, to bi moglo učiniti razbijanje ovakve stranačke situacije.
"Zakonodavni proces EP-a mogao bi postati manje učinkovit", pišu oni, "ali ukupni učinak na demokraciju na razini EU-a mogao bi biti pozitivan." To je međutim pitanje tek za sutra. Pitanje za danas, odnosno za dane od 23. do 26. svibnja, jest to hoće li do sada neviđeni ulozi na ovim izborima dovesti na birališta više ljudi koji žele da se EU iznova izumi ili više onih koji žele da se EU smanji. Mnogo toga ovisi o tome.
Tekst je izvorno objavljen u Foreign policyju kao komentar Jamesa Trauba
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pa kud više popušiti od ovoga sada?