Kada su u istočnoj Libiji u veljači 2011. godine izbili prosvjedi protiv režima Muammara Gaddafija, pet dana kasnije na državnoj televiziji govor je održao Saif Gadafi - Muammarov sin i tada njegov mogući naslijednik. Saif je nakon tog čuvenog govora optužen za poticanje nasilja, ali je vrlo mali broj ljudi zaista obratio pažnju na njegova predviđanja o budućnosti Libije. Pet godina kasnije, međutim, većina onoga što je mladi Gaddafi tada predvidio pokazalo se točnim.

Između ostalog, Saif je predvidio da Libijci neće biti sigurni, da će zemlja upasti u kaos i bezakonje, da će brojni Libijci izgubiti život, da će Zapad intervenirati, te kako će ekonomija propasti, jer nafta "više neće teći". 

Također je upozorio Libijce da će mnogi biti raseljeni unutar i izvan zemlje, kao i da će fanatične islamske organizacije zauzeti neke djelove zemlje, ako ne i sve.

Saif je tada govorio skoro 40 minuta, predviđajući da će izvori nafte biti spaljeni, a da će ono što ostane teško biti korisno za zemlju. Zaista, u prvih devet mjeseci 2015. godine, proizvedeno je tek oko 400.000 barela sirove nafte dnevno, što je znatno ispod prosjeka od 1,65 milijuna barela dnevno u 2010. godini. 

Mnogi naftni rezervoari iz kojih su se opskrbljivali gradovi poput Tripolija su zapaljeni, a mnoge terminale su preuzele naoružane milicije koje su ih trebale štititi. Redukcije struje su postale svakodnevica širom Libije od 2011.

Gaddafi je predvidio kako bi njegova zemlja mogla biti ponovo podijeljena kao što je bila prije nego što je stekla neovisnost 1951. godine. Tada je bila podijeljena u tri regije: Tripolitanja, Cirenaika i Fezan. 

Pet godina nakon revolucije, Libija ide sve bliže prema takvom scenariju jer nema središnju vladu, jedinstvenu vojsku i državnu sigurnost. Mlađi Gaddafi je govorio o dostupnosti oružja i posljedicama. Sada se procjenjuje da je u rukama stanovnika gotovo 20 milijuna komada oružja, što jednim dijelom objašnjava rast broja ubojstava, ali je ujedno i razlog zbog kojeg se svaki čak i mali sukob lako može pretvoriti u ratove između plemena i bandi. 

Gaddafi je predvidio strašnu budućnost za svoj narod koji pet godina nakon njegovih riječi živi upravo takvu budućnost. Najavio je kako će se Libija "možda vratiti u dane siromaštva", što se i dogodilo. Unatoč nedostatku službenih brojki, neke projekcije govore kako na tisuće obitelji u Libiji jedva sastavljaju kraj s krajem. 

Prema podacima UN-a, najmanje pola milijuna ljudi je raseljeno iz svojih domova unutar zemlje; mnogi žive u izbjegličkim kampovima i ovise od humanitarnih organizacija. Crni Libijci su izloženi teškim odmazdama jer su ih pobunjenici proglasili Gaddafijevim pristalicama.

Libijski bankarski sustav se polako urušava pod neviđenom težinom korupcije i pronevjera, a prije svega nelikvidnosti, što ljudima otežava da se dokopaju svojih štednji. 

Vlada plaće svojim dužnosnicima isplaćuje s tri mjeseca zakašnjenja. 

Saif je tada također istaknuo da Libija nije ista kao Tunis ili Egipat, jer nju čine "plemena i klanovi, koji otežavaju da se društvo, u slučaju propadanja, ponovo ujedini".

Pet godina kasnije, vidi se da je bio u pravu. 

Građanski rat 2011. godine je podijelio Libijce duž plemenskih linija, što dodatno gura zemlju u podjele, i što također otežava bilo kojoj centralnoj vlasti da se ukorijeni. 

I danas, Libija ima dvije različite vlade koje su u utrci za vlast. Vlada narodnog sporazuma koju je podržao UN je već u problemima, prije nego je uopće stigla položiti prisegu.

Danas je Libija dom za sve vrste fundamentalista i terorističkih grupa, bilo da je to Al Kaida na jugu ili u gradovima Sirt i Sabrata. Sabrata je bio meta američkog bombardiranja 19. veljače, u kojem je život izgubilo gotovo 40 ljudi, a Amerikanci su napad opravdali riječima da je to bio napad na kamp za obuku vojnika ISIL-a. Na jugu Libije, duž granice sa Čadom i Nigerom, Al Kaida dominira trgovinom ljudima, oružjem i migranatima, jer nema jake libijske vlade koja bi bila u stanju kontrolirati svoje granice.

ISIL želi Islamsku državu u kojoj se prakticira njihova verzija islama, a islamistička vlada u Tripoliju je već počela razmatrati sve zakone kako bi ih uskladila sa šerijatom, što dodatno omogućava dominaciju islamističke propagande. Propovjednici i vjerski fanatici sada vode džamije i nude TV i radio programe koji praktički ispiru mozgove mladih Libijaca, i otuđuju ih od islama kojeg su ranije prakticirali.

Nadalje, mlađi Gaddafi je prognozirao da će strane intervencije u Libiji otežati Libijcima međusobnu pomirbu. Libijom sada dominiraju regionalne i međunarodne sile, posebno Katar, Egipat, Turska i, naravno, stalni članovi Savjeta sigurnosti UN-a, koji diktiraju što se treba i ne treba dogoditi u državi. 

Veći dio sukoba koji su izbili u Libiji od pobune u siječnju 2011. godine su proksiratovi između drugih zemalja koji se bore s Libijcima kao svojim marionetama na tlu Libije.

Gaddafi je upozorio svoje sunarodnjake da Zapad neće prihvatiti bilo koji oblik islamskog emirata na libijskoj obali u neposrednoj blizini južnih europskih granica. Danas, Zapad - posebno Francuska - priprema novu intervenciju u Libiji kako bi otjerali ISIL iz Sirta i drugih gradova.

Mnogi Libijci i dobar dio svijeta danas priznaju da je Gaddafi u svom govoru točno predvidio trenutnu situaciju na terenu.

(All Monitor/Kurir)