Eugen Dido Kvaternik, desna ruka poglavnika NDH Ante Pavelića, imao je, može se reći, dobar nos. Već u rujnu 1942. godine namirisao je da je čovjek kojega je Ante Pavelić postavio za svojeg načelnika Glavnog stožera, general Ivan Prpić, sumnjiv tip. 

Svjedočanstvo o tome ostavio je u svojim memoarskim tekstovima koje je objavio dr. Vinko Nikolić, a u Hrvatskoj su tiskani samo jednom, 1995. godine.

"Konačno sam demisionirao 25. rujna 1942. Toga dana u 14 sati saopćio mi je moj pokojni otac da mu je upravo dr. Pavelić kazao da on ‘kao ministar domobranstva nije više potreban’ i da će na njegovo mjesto doći general Vilko Begić, kao drž. tajnik u Ministarstvu domobranstva, a za glavara glavnog stožera general Ivan Prpić. General Prpić – žena mu je bila Srpkinja – od hrvatske redarstvene obavještajne službe uglavljen je kao Jugoslaven i glavar brojčano male, ali vrlo uplivne skupine časnika, kojoj je bila lozinka i pozdrav ‘per inconcessus Jugoslavia’."

O tome je dr. Pavelić bio meritorno i opširno izvješćivan tijekom zadnjih mjeseci mojeg službovanja - napisat će Kvaternik dodajući kako je Tito već 1942. godine u Banskim dvorima imao veći utjecaj od njega.

Sudbina generalu Ivanu Prpiću u poraću doista nije bila nesklona. Taj general pješaštva u Domobranstvu NDH, nositelj Željeznog trolista, 1944. godine je umirovljen.

Jedan je od malobrojnih generala NDH kojega Titov režim nije osudio. Pokopan je na mirogojskom groblju 10. siječnja 1967. godine. Osim njega, u oružanim snagama NDH bili su deseci časnika koji su vremenom, svi do jednog, završili u partizanima.

Uglavnom ih je tamo preveo Ivan Krajačić Stevo. Na više mjesta u svojim tekstovima Kvaternik je s očajem primijetio da se Prpić u pratnji Udbinih čuvara šeće Zagrebom, dok je on u emigraciji. Knjiga “Tajna veza Tita i Pavelića”, koja je upravo došla na kioske, otkriva stotine takvih detalja, koje cenzure nisu puštale na svjetlo dana. 

U njoj je hrestomatija disidentskih tekstova koje su pisali ljudi razočarani u Tita ili Pavelića, njihove žrtve ili razočarani sljedbenici, a tu je i zapažena kolekcija bizarnih svjedočanstava koja nisu ušla u službene verzije povijesti. Kvaternik, između ostalog, opisuje kako su ustaše i četnici dobro surađivali, no Pavelić nije htio napadati partizane, čak ni kad je bio jači...

Kvaternik naveliko opisuje pokušaje suradnje s četnicima, kao saveznicima protiv komunista, pa opisuje i dogovore s Manom Rokvićem, vojvodom iz drvarskog kraja.

Kvaternik je smatrao da su partizani i komunisti jedini ozbiljan strateški protivnik. No Pavelić - pod utjecajem Talijana - nije bio raspoložen za borbu protiv njih.

“Smjenjivanje Slavka Kvaternika došlo je baš u jednom razdoblju”, nastavlja dalje Kvaternik, “kad je hrvatska vojska – mislim domobranstvo – organizatorno i tehnički znatno uznapredovala, što je ne samo priznao zapovjednik Srbije general Bader, koji je bio sve samo ne prijatelj hrvatske nezavisnosti, nego su to temeljito osjetili partizani u borbama na Kozari i Kordunu ljeti 1942., kad su potpuno uništene, kraj drugih mnogobrojnih partizanskih formacija, i one četiri partizanske brigade, oboružane talijanskim oružjem i opremljene čak talijanskim mazgama, s kojima je Tito početkom ljeta 1942. iz Crne Gore provalio u Hrvatsku. Partizanstvo je bilo tog ljeta svedeno na ostatke, kojih je uništenje bilo na domaku, i baš u času kad smo moj otac i ja tražili da se vojna, politička i redarstvena akcija protiv partizana prenese južno od talijansko njemačke demarkacione linije, kuda su se bili sklonili ostaci Titinih postrojba, dolazi do konačnog razlaza između dr. Pavelića i mene. Mimogred tek spominjem da je general Ivan Prpić, jedini hrvatski zapovijedajući general koji se danas pod zaštitom Udbe šeće ulicama Zagreba. Meni je onog 25. rujna poslije podne bilo odmah jasno da će s takovim zapovjednicima hrvatske vojske svako pobijanje partizana biti iluzorno, a to je bilo baš ono što je želio general Mario Roatta i čemu su služili njegovi opetovani posjeti u Zagrebu”.

Kvaternik dalje opisuje svoje razočaranje Pavelićem. Skrušeno priznaje kako nije kompliment njegovoj inteligenciji to što mu je trebalo punih 17 mjeseci da raskrinka Pavelića i njegovu politiku.

Dr. Pavelić je – zaključuje - spriječio bilo kakav otpor protiv Italije i time “jeftinu i laganu ulogu heroja pokreta otpora protiv fašističkog okupatora” prepustio Titu i njegovim komunističkim partizanima, čime je “automatski spriječio stvaranje hrvatske nacionalne resistencije, koja bi automatski dovela do stvaranja hrvatskih oružanih odjela na strani saveznika”.

Dido Kvaternik ostavio je mnoštvo zanimljivih povijesnih svjedočanstava. Braneći se od optužaba za zlodjela režima, Kvaternik će reći kako nikad nije bježao od svoje odgovornosti, no ponavlja:

“Ali u Hrvatskoj politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštovanja ljudske osobe tijekom sve četiri godine NDH. (...) Pa ponavlja:

“Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojemu su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četirigodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stramputicu kojom se vodio hrvatski narod”. O logoru Jasenovac Kvaternik piše:

“Po ponašanju i izjavama Luburića u svibnju i lipnju 1942. razabrao sam da je on teško bolestan i da se u logoru događaju stvari koje se ne može opravdati. Tada sam Paveliću – a znao je to i dr. Artuković – predložio da se Luburića odmah pošalje u Slovačku na odmor, logorska straža povuče i zamijeni s oružništvom. Bez uspjeha. Dva mjeseca kasnije svratio sam ponovno pozornost dr. Pavelića na potrebu raspusta logora, koji je već postao javni skandal i prava narodna sramota. Odgovor je bio uvijek isti: logor je državna potreba”. 

“Ustaštvo je”, dodat će kasnije, “bilo samo tragična farsa pravaštva. U ime hrvatstva odbacili smo sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac – izobliči naše borbeno revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu”.

Pavelić je, međutim, imao svoje planove. Već krajem 1943. namjeravo se okrenuti Englezima pa je u tom kontekstu učinio sve da popegla imidž. 

Između ostalog, više je puta primio Miroslava Krležu, koji je mislio da ga vode na strijeljanje. NJihov je razgovor, čini se dosta vjerno, prenio Branko Rukavina, pripadnik Pavelićeva osiguranja, a tiskao emigrant Mladen Žigrović. 

Na pitanje kako vidi raskinuće Rimskih ugovora, njegove najveće hipoteke, Krleža Paveliću najavljuje, vrlo okolišajući, stvaranje nove Jugoslavije.

“Gospodine Poglavniče, sve ja to gledam s dvaju vidikovaca: s jednog, kao književnik, a s drugog, kao Hrvat. Da budem ispravniji, mijenjam redoslijed: najprije kao Hrvat, a potom kao hrvatski književnik! Prije svega, slom je Mussolinijeve Italije uvjetovao ono političko i teritorijalno dostignuće koje nismo mogli ostvariti kroz stoljeća i stoljeća - to je ujedinjenje hrvatskih zemalja. Ali kako smo malen narod i na raskršću svjetova, okupljanje hrvatskih zemalja u jednu državnu cjelinu predstavlja daleko veće postignuće: ne radi se o ujedinjenju historijskih čestica, zemalja, koje se u razvoju nacionalnog života oživotvorilo kod tolikih drugih naroda. Radi se o onoj conditio sine quanon, bez koje se ne može zamisliti opstojanje bilo koje i bilo kakove hrvatske države. To nam je dokazala srednjovjekovna Hrvatska domaćih vladara: nakon njene propasti mi smo kao narod životarili”.

“Jest, to je točno!”.

“No, gospodine poglavniče, nisam ja političar, dosljedno tome, nisam ni pozvan da dajem bilo kakove političke prognoze. Ipak, mišljenja sam da će razvoj na susjednim Apeninima imati dalekosežne posljedice ne samo za Italiju i Zapad, nego i za čitavu jugoistočnu Europu - počam od Istre, Ljubljane i Zagreba, pa sve do dalekog Carigrada.”

“Do dalekog Carigrada? Pa, kako Vi to mislite?”, ostao je Pavelić nekako iznenađen.

“Takovi su zakoni Podunavlja i Balkana. In ultima linea – uz rijetke, rijetke iznimke – svi su narodi na tome prostoru dijelili zajedničku sudbinu. Barem je tako bilo do sada”.

U rušilačkoj uvertiri kakve rijetko viđamo, Milovan Đilas silovito obara mit o umirućem vladaru. U prvoj rečenici njegova “Druženja s Titom”, najpoznatiji jugoslavenski disident kaže kako je Josip Broz “ličnost izrazito bez ikakvih talenata, osim jednog: političkog talenta”.

Ova je ocjena zapanjujuća, surova, naročito imamo li na umu Titov lik iz pučke predaje – bravar koji govori jezike, svira klavir, piše, vodi vojsku, bivši je prvak u mačevanju, radi cijele dane, čita knjige, prikazivan je kao osoba mnogostrukih talenata.

Dječak sa Sutle fascinirao je britansku kraljicu, i ne samo nju. Je li to mogao raspolažući s jednim jedinim, doduše bitnim darom? Titovo znanje nije veliko, kaže Đilas. No ono je dramatično nadraslo njegovu socijalnu bazu.

“On je ipak znao mnogo više nego što mu je siromašno i siromašno školovanje pružilo: od svih radnika, komunista, koje sam sreo, a bilo ih je mnoštvo, i to bistrih – kroz tamnice, ilegalni rad i revoluciju, Tito se izdvajao širinom znanja, a pogotovu brzinom i oštrinom shvaćanja. Razumijevao se u mnogo štošta, iako je prigušeno trpio zbog nepoznavanja mnogih oblasti, naročito književnosti, umjetnosti i filozofije, kao i zbog prsta (ako se dobro sjećam, vrh kažiprsta na lijevoj ruci) koji mu je kao radniku ozlijedio stroj. Kao da ga je bilo stid što je na radničkom nivou – rijetko, kad bi mu to politički pogodovalo, spomenuo bi da je i sam bio radnik, kao ilegalac odijevao se dendijevski, u planinarsko društvo upisao se 1934. godine, kao elektrotehničar, a u svoje ilegalne legitimacije kao inženjer”.

Đilas tvrdi da je Tita odlikovalo površno poznavanje svega i svačega, ali ničega iscrpnije. Bolje je poznavao samo svoju metalsku struku koje se sramio. 

“Čak je i njegovo poznavanje marksizma bilo oskudno – znao je glavna djela Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina, ponešto povijesti i ekonomije.“

I to je to. U zatvoru je Tito, kaže Đilas, bio marljiv student. Poslije rata Tito nije bio marljiv čitač, kaže Đilas. Nije imao vremena za nešto takvo.

“Površno bi pregledao novine, detaljno čitao vijesti agencije Tanjug, telegrame, izvještaje itd. Upadljivo je bilo njegovo nepostojanje interesa za beletristiku, ali ne i za pisce. Zanimao se za klavir, pa je naučio svirati jednostavnije kompozicije. To je u mladosti shvaćao kao stvar prestiža, a na vlasti kao reprezentativni element svoje funkcije, ali i to – s obzirom na uvjete i prezrelost – potvrđuje i sposobnost lakog učenja. Lijepo je plesao, malo krut, ali otmjen, starinski valcer.“

Titove taktičke pogreške su, kaže on, ipak padale u sjenu pred inteligencijom njegovih političkih poteza!

“Ne mogu se”, piše Đilas, “sjetiti ni jedne velike, porazne greške, osim ‘ljevičarenja’ u Srbiji i Crnoj Gori krajem 1941. godine i početkom 1942.. a za njega su odgovorne i druge vođe, a Tito utoliko što je bio najodgovorniji po funkciji i ovlastima Kominterne. Ali on je to zastranjenje uočio i poveo partiju pravilnim, pobjedonosnim putem.” 

“Jednom prilikom sam napomenuo”, piše Đilas, “to je bilo nedugo prije mog razilaženja s njim – da Austrija nije vršila prisilnu denacionalizaciju. Ne, nije, rekao je on. Ali vodila je računa da Austrijanci u svemu budu prvi. Ja nisam postao prvak u mačevanju u austrijskoj vojsci samo zato što sam bio Hrvat”. 

Tito je, primjećuje, bio ljubomoran – ako je netko u lovu osvojio veći trofej, ako je bio jači u šahu, imao ljepši komad nakita. U njegovoj ličnosti, dodaje, nije bilo ničega što bi bilo konačno, definitivno, nepromjenjivo. 

Ta ga je osobina svakako i održala u sedlu tako dugo. Dogmati, vjernici, fanatici, brzo udaraju glavom u zid – opstaju samo fleksibilne, gipke inteligencije koje se prilagođavaju svijetu umjesto uzaludnog pokušaja prilagodbe svijeta sebi. 

“Pri nagloj pojavi prijateljstva ili neprijateljstva, Titove su reakcije divlje ili nemotivirane: u takvim je slučajevima, s obzirom na apsolutnu vlast kojom je raspolagao, znao opasno i nepopravljivo pretjerati. Ali to nije bilo tako često – u politici malo što se javlja naglo i nenaslućeno. Tito je, poslije prvih reakcija, promišljao, odmjeravao i birao razboritija, efikasnija sredstva. Kad se već 1946. godine ocrtalo u CK razilaženje s Hebrangom i Žujovićem, Tito je siknuo u uskom krugu:

“Lijepo bi izgledala Jugoslavija kad bi je oni vodili, jedan ustaša (Andrija Hebrang je Hrvat, M. Đ.) i jedan četnik (Sreten Žujović je Srbin, M. Đ.)”.

Ali kad ga je dočekalo naše ledeno neshvaćanje jer i Hebrang i Žujović su bili stari komunisti, Tito je ušutio i nešto slično nije spomenuo.

Za svoju napuštenu ženu Hertu se u ožujku 1943. godine, baš preko mene, svesrdno zalagao da bude razmjenom puštena iz logora.

Ali je za nju isto uzviknuo, odmah iza rata, kad je čuo da u Beogradu, ostavljena i ogorčena, nešto govori protiv njega: “Folksdojčerka!”. Naime, Hertini roditelji su bili Austrijanci.

Đilas kaže da je Tito je u ratu pokazao izvanserijsku hrabrost koja je ponekad nalikovala na ludost. 

“Kad je jednog dana dobio izvještaj o olakom prodoru četnika na Pivsku planinu i gubicima 2. proleterske, Tito se toliko naljutio da je naredio pokret pratećeg bataljona i stavivši se bataljunu na čelo - krenuo ka Durmitoru da lično pokaže kako se treba boriti (...) Krenuo sam i ja s njim: Da barem ginemo zajedno! – kako sam rekao, pola u šali, a pola u ozlojeđenosti. (...) Upozorio sam ga, najzad, da on kao vrhovni komandant nema pravo da se uvaljuje u bitke na čelu stotinjak partizana i obezglavljuje čitavu vojsku. I to je, izgleda, djelovalo.

Tito je smirio korak i prisjeo na kamen – kao radi odmora. Rekao je: Ali mi tamo imamo i ranjenike koji nisu evakuirani. I bez daljnjih objašnjavanja krenuo natrag u Plužine.” 

Drugi Crnogorac bio je neusporedivo ljući Titov protivnik. Vlado Dapčević bio je najusijanija glava Komunističke partije Jugoslavije. Do kraja života bio je opčinjen Staljinom. U svojim je memoarima – “Informbirovac - Ja, Vlado Dapčević”, koju je objavio u koautorstvu sa Slavkom Ćuruvijom, novinarom kojega će kasnije likvidirati Miloševićev režim, objavio neka šokantna svjedočanstva o prvim godinama rata, ali i teške, mada nedokazane optužbe, na račun Tita.

Vlado Dapčević Titu predbacuje i neuspjeli bijeg stotinjak komunista iz Kerestinca, koje su ustaše pobile. “Ma, kakvo neuspjelo bjekstvo”, reći će Dapčević. “Nije to bilo neuspjelo bjekstvo, to je bio čist zločin.

I to zločin komunista”. Dapčević izravno aludira na krivnju Josipa Broza. “Kad sam o tome razmišljao, imao sam dojam, a imam ga i danas, da je netko možda i svjesno izložio te ljude pogibiji. 

Posebno kad se zna da se veliki dio baš tih ljudi, na ovaj ili na onaj način, nije slagao s Brozom i politikom koju je on vodio. Osim toga, mnogo drugih pitanja nije razjašnjeno. 

Recimo, kako je u ruke ustaške policije pao Srebrenjak, šef sovjetske obavještajne službe u Zagrebu, za koga su znala samo dva čovjeka - Tito i Kopinič.

Ili kako se moglo dogoditi da u Beogradu Nijemci uhvate i strijeljaju Mustafu Golubića, čovjeka iz samog vrha sovjetske obavještajne službe, za koga su, također, znala samo dva - tri čovjeka. 

I to ona koja su bila određena da mu se nadu pri ruci.“ “Tita sam”, pripovijeda Dapčević, “prvi put vidio četrdeset prve godine na 5. zemaljskoj konferenciji SKJ. Ni trunke demokracije nije bilo na toj Konferenciji. Sve je bilo unaprijed pripremljeno i određeno. Svi su bili izabrani prema popisu koji je ranije napravljen. Nitko se ni u jednom slučaju nije usudio suprotstaviti. Tito je došao na Konferenciju u radničkom odijelu. On, koji se onako nosio! Mislim da u Jugoslaviji nije bilo čovjeka koji je bio tako odjeven kao Tito. Sve pod izgovorom da se kamuflira pred klasnim neprijateljem. Zamisli, došao je u radničkom kombinezonu na Konferenciju! Čitavo njegovo ponašanje bilo je ponašanje ne prvoga medu jednakima - kojega treba potvrditi ili ne potvrditi Konferencija - nego jednog čovjeka za kojega smo svi mi bili samo obični pijuni. Stekao sam dojam da će taj čovjek, zbog svojih strašnih ambicija, upropastiti našu Partiju!”.