Prije nekoliko godina slušali smo o Novoj pravednosti. Sad smo se mogli izboriti za Novo domoljublje.

Ono što je napravila nogometna reprezentacija svojim igrama i ponašanjem u Rusiji moglo je udariti temelje novoj, gotovo zaboravljenoj vrsti domoljublja: ujedinili su navijače, zarazili društvo pozitivnom energijom, udahnuli novu svježinu nacionalnim obilježjima i kreirali klimu u kojoj se cijela Hrvatska identificirala s nacionalnom vrstom. Sve dok se nije ukazao Marko Perković Thompson. 

Kao simbol jedne, ekskluzivne, često radikalne, u pravilu isključive vrste domoljublja koje je dominiralo proteklih godina, koje je dijelilo društvo i s kojim su se mnogi teško identificirali. 

Još od Tomislava Karamarka koji je udarao tempo napada na “loše Hrvate i one koji ne vole Hrvatsku”, preko šatoraša i stožeraša koji su uzurpirali domoljublje i kreirali ga po vlastitim mjerilima (i sredstvima), pa do referendumskih skupina usmjerenih protiv manjina, a obojenih takozvanim nacionalnim interesima.

Istanbulska konvencija Prosvjed protiv Plenkija, jer im ide na jetru

Domoljubi su, po tim kriterijima, mogli biti samo oni bliski desnici, HDZ-u, Katoličkoj crkvi, te naravno oni koji su štovali Thompsona kao svoga gurua. Samo takvi mogli su se nazivati “pravim Hrvatima”. 

U Rusiji se stvorila drukčija atmosfera. Bez provokacija i incidenata, bez paradiranja i politiziranja (osim predsjednice države), nacija se ponovno mogla ujediniti oko čistog i nepatvorenog iskaza domoljublja. 

Čak je iz naftalina izvađena i “Moja domovina”, stari band aid šlager s početka Domovinskog rata, koji je simbolizirao jedno uljuđeno, građansko, gotovo romantizirano domoljublje. 

S tom pjesmom nogometaši su ovog tjedna počeli svoje šestosatno putovanje do centra Zagreba, ali pojava Thompsona cijelu priču vratila je na početak. Opet su krenule svađe, optužbe, bojkoti, pa i brutalne prijetnje onima koji su se usprotivili pjevačevu šlepanju uz reprezentaciju. 

Jer Thompson, više pjevač nego pjesme, simbol je onog starog, dobrim dijelom kompromitiranog, uskogrudnog i isključivog domoljublja s kojim se mnogi ne mogu poistovjetiti. I kakve se onda stigmatiziralo i javno žigosalo. 

Takva društvena klima u pravilu je negativna, destruktivna i potiče apatiju. Hrvatskoj, međutim, nasušno je potrebna ona nogometna klima koja je bila puna optimizma i entuzijazma, lišena radikalizma i političkog manipuliranja, ona koja je čini simpatičnom u inozemstvu i ujedinjuje u zemlji.

Thompson je prepreka svemu tome: on blamira Hrvatsku izvana i dijeli je iznutra. Zato je doček nogometaša mogao proći bez kontroverznog pjevača jer je atmosfera na dočeku, bez incidenata, izgreda i provokacija udarila temelje za to Novo domoljublje. 

Zapravo onakvo kakvo je oduvijek trebalo biti. Nažalost, čini se da bi Novo domoljublje moglo doživjeti sudbinu Nove pravednosti...