Kakav je bio odnos dvojice najznačajnijih Hrvata prošlog stoljeća, Tita i Krleže? Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac, uhvatio se rješavanja tog zadatka pa svoje viđenje stvari podastro u iznimno zanimljivoj knjizi koja je odnedavno pred hrvatskom čitalačkom publikom.
“Neupućenima u živote Tita i Krleže ona će biti informativan, udžbenički uvod u dramatične dane dviju presudnih osobnosti hrvatsko-jugoslavenskoga 20. stoljeća. Ona je i dragocjen eklektički sažetak nepregledne literature o vojskovođi i piscu koji su oblikovali jugoslavensku državu i društvo poslije Drugoga svjetskog rata, ako već ne i cijelu jednu novu civilizaciju i kulturu. Čitatelji zainteresirani za povijest 20. stoljeća, ali i oni koje muče bolni moralni problemi tog krvavog vremena, u njoj će pronaći angažiranu raspravu o odnosu Moći i Slobode. Jer ona je svojevrstan intimni obračun s demonima cijele jedne generacije. Damir Pilić, pripadnik ‘svih nas iz šezdeset i neke’, poduhvatio se najtežega: preispitati petparačke stereotipe današnjice i vratiti dostojanstvo prezrenim predvodnicima zajednice čiji su se ideali utopili u vlastitoj krvi...”, čitamo u popratnim materijalima uz knjigu, čije će najzanimljivije dijelove Express objaviti u ovom i idućem broju.

“Krleža je u razgovorima s Čengićem do smrti inzistirao na tome da je književna dimenzija Sukoba na ljevici (uoči Drugog svjetskog rata) praktično nevažna u odnosu na glavni izvor konflikta - Staljinove čistke u SSSR-u”, piše Pilić. 
O tome on svojem biografu kratko kazuje i 31. listopada 1980. godine: 
“A o meritumu, kad se govori o sukobu na ljevici, do dana današnjega nije progovorena ni jedna jedina konkretna riječ. Neprestano se govori oko tih stvari, ali se zaobilazi suština, a to su, ponovno ističem, sibirski grobovi i staljinski sudski procesi. Tu je sukob, i ako je netko, u primislima samo, spomenuo da postoje procesi i staljinska gubilišta, da postoje na kraju pravna umorstva, istog momenta ste bili otpisani”. 
I sâm Milovan Đilas će u svojim memoarima potvrditi da je sukob Partije s Krležom koincidirao s Moskovskim procesima: 
“Bio je očito pogođen kad je čuo za procese i počeo je sumnjati u njihov subjektivitet, ali to nikad nije priznao, jer bi to automatski značilo prekid s ljevicom. Nije želio da to otvoreno učini, osjećao je da je komunist, ali usprkos sebi samome, njegovo je pisanje odražavalo očaj buntovnika. Bio je to dovoljan razlog za nas da posumnjamo u njega”.

U tome memoarskom tekstu Đilas pojašnjava zbog čega je Krleža bio toliko pogođen Moskovskim procesima, što pokazuje da je bio svjestan (ili je to postao naknadno) Krležine tadašnje pozicije:
“Krleža je bio prijatelj s velikim brojem dotadašnjih vođa koji su preko noći nestali u staljinskim čistkama. Nakon rata Krleža mi je rekao da nije nikad mogao povjerovati da su Ćopić, Cvijić i drugi špijuni i neprijatelji, da je bio neizmjerno uznemiren čitavom tom montažom”.
Tu činjenicu - da je glavni uzrok Sukoba na ljevici bilo Krležino inzistiranje na osudi Staljinovih zločina - Čengiću je 1984. potvrdio jedan od tad živih “svjedoka vremena”, predratni komunist Hrvoje Iveković, u čijem je stanu u Bauerovoj ulici u Zagrebu 1939. održan sastanak između Krležine grupe i vrha Partije. Sastanak je organiziran na inicijativu samog Tita, koji je zagrebačkim komunistima dao nalog da pod svaku cijenu pokušaju izgladiti odnose s Krležom. Iveković se prisjeća kako je Krleža, kad je razgovor došao na temu Staljina, bio nepopustljiv:
“Oštro je osudio neviđenu Staljinovu okrutnost ubijanja najboljih partijskih kadrova, ističući da su ti procesi i te čistke zapravo kriminalni i politički teror koji baca veoma lošu sliku na cijeli lijevi pokret. Prica i njegovi istomišljenici govorili su da su to izmišljotine reakcionarne propagande i da Partija mora smatrati časnim i istinitim sve što dolazi od Staljina, te da nema smisla i da još nije došlo vrijeme da se o tome javno govori zbog ugleda koji je Staljin imao i opasnosti koja bi mogla dovesti do rascjepa u pokretu. Nastala je vrlo mučna i neugodna atmosfera s optužbama i protuoptužbama. U svakom slučaju, mi krležijanci svojim argumentima superiorno smo nadvladali, ali tu je došlo do definitivnog partijskog raskola s Krležom koji će potrajati sve do svršetka rata”.

I Krležin kroničar Stanko Lasić apostrofira Staljinove likvidacije kao ključni razlog tog “partijskog raskola”, tumačeći kako Krleža zbog svog karaktera i idealističke vjere u komunizam nije mogao prešutjeti ono što se zbiva u SSSR-u, a što su glavom platili njegovi najbliži drugovi iz mladosti:
“Riječ je naravno bila o procesima i o onih gotovo stotinu jugoslavenskih komunističkih rukovodilaca što ih je pobio Staljin.
Među njima bili su i Đuka Cvijić, i Štefek Cvijić, i Kamilo Horvatin, i Simo Miljuš, i niz drugih dobrih Krležinih prijatelja. Oni su Krležu pekli poput žive rane, i on tu ranu nije htio zašiti i posipati praškom kao što je učinio Cesarec. (...) Krleža te svoje stavove nije tajio, kao što smo vidjeli, ni pred kime: ni pred Čolakovićem ni pred Titom ni pred drugim rukovodiocima s kojima je imao kontakte”.

Priznanje za tadašnju hrabrost, kad je u osvit Drugog svjetskog rata zahtijevao od Partije da osudi Staljinove zločine, Krleži je posmrtno odao i Titov biograf Vladimir Dedijer, koji je s Čengićem razgovarao 30. rujna 1988. godine:
“Krleža je bio taj koji se nije dao podrediti partijskoj disciplini, ali da ništa nije učinio nego što se prvi kod nas, od svih intelektualaca, pobunio protiv strijeljanja i sveopćeg Staljinovog terora u Rusiji, on bi, po mome dubokom uvjerenju, ostao ne samo jugoslavenska, nego i svjetski značajna ličnost i pojava. (...) Dakle, morala su tolika desetljeća proći, pa da se o Staljinovoj eri govori i piše na način na koji je Krleža progovorio prije pedeset i više godina”.

Doista, jugoslavenska Partija je u svojoj javnoj, službenoj ocjeni Staljina na Krležine predratne pozicije došla tek desetljećima nakon rata i Staljinove smrti (ako izuzmemo interne stavove partijskog vrha od 1948. do 1953. godine). Tito je strijeljanja u Rusiji prvi put pred članstvom Partije spomenuo u travnju 1959. godine, u internom partijskom referatu prilikom obilježavanja četrdesete godišnjice osnivanja KPJ, da bi pred širom javnošću o tome službeno progovorio tek 1969. na Devetom kongresu SKJ, kad je nabrojio i neke od ubijenih Krležinih prijatelja:
“Osjećam svojom dužnošću da ovom prilikom podsjetim i na to da je naša Partija za vrijeme Staljinovih čistki izgubila desetine svojih vjernih članova. Među te nevine žrtve spadaju i takvi zaslužni rukovodioci KPJ kao što su: Filip Filipović, Đuka Cvijić, Štefek Cvijić, Rade, Grgur i Voja Vujović, Kosta Novaković, Kamilo Horvatin, Mladen Čonić, Antun Mavrak, Vladimir Ćopić i mnogi drugi. Njihova tragedija je bila toliko veća što su mučeni pod lažnom optužbom da su špijuni i izdajnici, što su otjerani u smrt pod monstruoznim optužbama za nedjela koja nikada nisu učinili”.

Ovu ocjenu Staljinova vakta Tito je službeno ponovio i 1977., povodom obilježavanja 40. godišnjice osnivanja KP Hrvatske, kad je ponovno naveo imena strijeljanih Krležinih prijatelja, ukazavši na to da je Staljin “vodio preko Kominterne prema drugim partijama takvu politiku koja je uništavala revolucionarni lik komunista i stvarala tip komunista beskičmenjaka (...)”.
Ono što je, dakle, Krleža po partijskim forumima iskazivao već 1937., Tito je pred širim auditorijem javno rekao tek 1969., odnosno 1977., iz čega možemo naslutiti i mjeru u kojoj je Krleža bio ispred Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije: od trideset do četrdeset godina. Pola ljudskog vijeka. Ako je KPJ/SKJ predstavljao “avangardu radničke klase”, onda je Krleža bio avangarda Partije.

S druge strane, kao jaka individualnost, Krleža nije bio niti je mogao biti disciplinirani član KP. što je i sâm jednom zgodom, nakon Titove smrti, priznao pred Čengićem:
“Ja sam, recimo, bio liberalističko stvorenje koje nikad nije moglo biti dobar član Partije, ali nisam nigdje ni naglašavao da sam partijac. (...) Ipak sam u tom smislu napisao cijeli niz stvari o kojima mnogi ka-pe-jotovci nisu htjeli da misle. To što sam ja pisao za neke je bilo tabu”.

Nakon godina robije u Lepoglavi, koju je odslužio nakon famoznog “bombaškog procesa”, Tito sve do 1937. nije vidio Krležu. Evo kako Pilić opisuje njihov susret 1937. godine.
“U taj noćni posjet Krležinom domu 1937. godine Tito se nije uputio samo zato da vidi starog prijatelja nakon toliko vremena. Njegov posjet imao je i dublji politički cilj: generalni sekretar Partije želi pisca nagovoriti na aktivnije sudjelovanje u partijskim akcijama. No Titov izvještaj Kominterni od 14. travnja 1937. pokazuje, kako zapaža Visković, da unatoč dugom razgovoru, u kojemu se nesumnjivo očitovala uzajamna osobna naklonost, Broz nije bio uvjeren da je svoj glavni cilj postigao”.
“On je nakon toga što sam mu objasnio da mi organiziramo čitav sistem rada i rukovodstva pristao da surađuje, ali kod njega se još uvijek opaža ona stara bolest da za koga god pitaš, on ne valja”, referira Tito iz Pariza Kominterni o Krležinim stajalištima.

Četrdeset četiri godine kasnije, 4. svibnja 1981., na prvu godišnjicu Titove smrti, povjesničar Ivan Očak u zagrebačkom Vjesniku objavit će veliki članak “Tito i Krleža pod istom zastavom”, u kojemu citira navedeni dio ovog Titova izvještaja Kominterni. Tad 88-godišnji Krleža pred Čengićem istog dana komentira Očakov članak:
“To kaže Tito. I to je točno. Njemu Adžija valja, ali meni ne valja. I kad on meni kaže: ‘Uortači se s Adžijom’, a ja onda mislim: ‘S kakvim Adžijom, koji je bog taj Adžija’. 

Adžija je socijaldemokrat s takvim i takvim profilom, koji pojma nema o tom, o tom i tom, a Titu je to svejedno, jer je Adžija njemu potreban. I on taj posao s Adžijom radi i, kao što vidimo, radi ga vrlo dobro. Bolje nego što ga radim ja. I to je meritum stvari”.
Krležin kroničar Stanko Lasić smatra da je taj susret Tita i Krleže iz 1937. bio sudbonosan za čitavu budućnost jugoslavenskog komunističkog pokreta. Bez obzira na njihova razmimoilaženja oko pojedinih tema u razgovoru, Lasić ocjenjuje da su te noći obojica intimno potvrdili svoju fasciniranost jedan drugim:
“Teško je znati kako je Tito reagirao na Krležine stavove. (...) 

Jednako je tako sigurno da Tito već tada ima jasnu orijentaciju na osamostaljivanje KPJ u odnosu na Kominternu, ali on isto tako zna da će to biti proces u kojem će trebati mnogo snage, izdržljivosti, vjere i lukavstva. Krleža je upravo to osjetio: stajati na svojoj zemlji, voditi svoju zemlju u burama koje se spremaju, postati subjekt u svijetu gdje su mali narodi pioni-objekti; evo vizije koju Krleža vidi u Titu. To ga je duboko i definitivno impresioniralo. U gomili prijatelja i drugova koji su svijali šije, evo napokon nekoga tko se ne dâ. Taj čovjek ne govori mnogo o tome, ali Krleža predosjeća i gotovo zna da taj seljak iz Kumrovca ide svom cilju preko raznih graba i puteljaka, zaobilaznim putem ili povlačeći se katkada, ali ide jasno i sigurno”. Lasić dodaje kako se i Tito te noći uvjerio koliko mu je taj buntovni sugovornik bitan za budućnost pokreta:
“Sa svoje strane Tito je vjerojatno bio otvoren prema Krležinim sumnjama i kritikama, znao je slušati i sigurno je cijenio analizu te lucidne književničke glave. Njihovi će putovi biti u bliskoj budućnosti različiti, ali na ovoj točki, u ovoj međusobnoj simbiozi i interferiranju, oni se nikada više nisu rastali. Zato je taj susret iz 1937. presudan po historiju komunističkog i intelektualnog pokreta Jugoslavije”.

I drugi autori ističu važnost Titovih i Krležinih međusobnih relacija iz 1930-ih godina - kad su se najviše sporili - za njihov kasniji doživotni prijateljski odnos. Povjesničar Ivo Goldstein smatra da se njihovo prijateljstvo učvrstilo upravo u tom desetljeću, baš kad su se najviše “razmimoilazili oko pojedinih tema”, u vremenu kad se Tito po partijskom zadatku više puta sastajao s Krležom kako bi ga nagovorio da obustavi polemike protiv partijskih pisaca. Iako ti razgovori sa stanovišta Partije nisu okončani uspješno, oni su zacementirali jedan osobni odnos koji je potrajao do smrti:
“U tim je susretima između njih niknulo jedno prilično neobično i krivudavo prijateljstvo, zasnovano na uzajamnim osobnim simpatijama, pa donekle i na uzajamnom razumijevanju dijametralno oprečnih stavova u poznatom polemičkom sukobu na književnoj ljevici. (...) Kao dugogodišnji član KP Krleža je u Titu osjetio novi ohrabrujući duh, koji se pojavio u rukovodstvu njegove stranke. A Tito, možemo zamisliti, bio je kao i svi Krležini sugovornici opčinjen Krležinom neiscrpivom elokvencijom i erudicijom, prožetom radoznalošću širokog zamaha, od Urala do Kumrovca”.

I leksikograf Vlaho Bogišić također smatra da je poslijeratni prisni odnos Tita i Krleže zasnovan prvenstveno na njihovu višedesetljetnom predratnom poznanstvu, pri čemu i on smatra da su se Moćnik i Umjetnik zbližili tijekom njihovih neuspješnih partijskih razgovora i pregovora u vrijeme “Sukoba na ljevici”:  
“Krleža se s Titom znao iz ranog doba komunističke ilegale, s njegovom je tadašnjom suprugom Pelagijom bio i u istoj partijskoj ćeliji, a za vrijeme prijepora oko staljinističke prakse potkraj 1930-ih očito su uspostavili povjerljiv odnos. To je Titu pomoglo da nakon preuzimanja vlasti, a prije odbacivanja staljinističke dogme, približi Krležu načelima svoga projekta, da bi nakon 1948. Krleža trajno ostao u njegovu krugu”. Bogišić dodaje kako je takav međusobni odnos Tita i Krleže “podrazumijevao i određenu razinu obiteljske povezanosti, u protokolarnim, ali i privatnim prilikama, pri čemu je Jovanka Broz posebno cijenila naklonost Krležinih”.

Pronicljivo zapažanje o odnosu Krleže i Tita u svojim je memoarima - u kojima nije baš puno ljubavi iskazala prema Krleži, a još kudikamo manje prema Titu - ostavila nekadašnja predsjednica CK SKH Savka Dabčević Kučar, koja je do svoje političke smjene 1971. često imala priliku biti s obojicom u istom društvu te je mogla uočiti neke karakteristične obrasce njihova međusobnog odnosa, a prije svega način na koji je Krleža doživljavao Tita:
“Meni se činilo da je bio zarobljenik Titove ličnosti. Divio mu se. On, koji se nije divio ničemu. Skeptičan, ciničan, ironičan (...), njega je impresioniralo Titovo rezoniranje, jednostavnost njegova poimanja, i zato lakoća odluke: prijatelj/neprijatelj; crno/bijelo. Često nam je opisivao kako ga je Tito zaprepastio jer je kao jedan ‘običan partijac bolje od mene predvidio kretanje II. svjetskog rata i poraz Njemačke i fašizma’! Krleža je znao reći da se čudi onima koji napadaju Tita, a ne vide da jedino on ‘na ravnopravnoj nozi’ razgovara s najvećim političarima svojega doba. (...) Govoreći o Titu, ponekad je iskazivao onu toplinu koju sam u njega uočila samo kad je govorio o svojoj ženi Beli”.

Ne ulazeći dublje u moguće implikacije ove Savkine objekcije, možemo u formi daleke pretpostavke postaviti hipotezu da ova - racionalnim pojmovima teško objašnjiva - neuobičajena emotivna veza i bliskost Umjetnika i Moćnika možda proizlazi iz toga što su jedan drugome, moguće i nesvjesno, bili važniji nego što puka ideološka, intelektualna i politička privlačnost mogu omogućiti.

Nastavak u današnjem broju tjednika Express na kioscima.