Top News
25589 prikaza

Tito i Krleža: priča o dva najveća Hrvata 20. stoljeća (1. dio)

1/9
Fotografija iz knjige Tito očima Kržeže autora Damira Pilića
FELJTON Nepoznato o dubokim i složenim odnosima komunističkog lidera i najvećeg hrvatskog pisca, u zanimljivoj knjizi, razotkriva splitski novinar i publicist Damir Pilić (1. dio)

Kakav je bio odnos dvojice najznačajnijih Hrvata prošlog stoljeća, Tita i Krleže? Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac, uhvatio se rješavanja tog zadatka pa svoje viđenje stvari podastro u iznimno zanimljivoj knjizi koja je odnedavno pred hrvatskom čitalačkom publikom.
“Neupućenima u živote Tita i Krleže ona će biti informativan, udžbenički uvod u dramatične dane dviju presudnih osobnosti hrvatsko-jugoslavenskoga 20. stoljeća. Ona je i dragocjen eklektički sažetak nepregledne literature o vojskovođi i piscu koji su oblikovali jugoslavensku državu i društvo poslije Drugoga svjetskog rata, ako već ne i cijelu jednu novu civilizaciju i kulturu. Čitatelji zainteresirani za povijest 20. stoljeća, ali i oni koje muče bolni moralni problemi tog krvavog vremena, u njoj će pronaći angažiranu raspravu o odnosu Moći i Slobode. Jer ona je svojevrstan intimni obračun s demonima cijele jedne generacije. Damir Pilić, pripadnik ‘svih nas iz šezdeset i neke’, poduhvatio se najtežega: preispitati petparačke stereotipe današnjice i vratiti dostojanstvo prezrenim predvodnicima zajednice čiji su se ideali utopili u vlastitoj krvi...”, čitamo u popratnim materijalima uz knjigu, čije će najzanimljivije dijelove Express objaviti u ovom i idućem broju.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

“Krleža je u razgovorima s Čengićem do smrti inzistirao na tome da je književna dimenzija Sukoba na ljevici (uoči Drugog svjetskog rata) praktično nevažna u odnosu na glavni izvor konflikta - Staljinove čistke u SSSR-u”, piše Pilić. 
O tome on svojem biografu kratko kazuje i 31. listopada 1980. godine: 
“A o meritumu, kad se govori o sukobu na ljevici, do dana današnjega nije progovorena ni jedna jedina konkretna riječ. Neprestano se govori oko tih stvari, ali se zaobilazi suština, a to su, ponovno ističem, sibirski grobovi i staljinski sudski procesi. Tu je sukob, i ako je netko, u primislima samo, spomenuo da postoje procesi i staljinska gubilišta, da postoje na kraju pravna umorstva, istog momenta ste bili otpisani”. 
I sâm Milovan Đilas će u svojim memoarima potvrditi da je sukob Partije s Krležom koincidirao s Moskovskim procesima: 
“Bio je očito pogođen kad je čuo za procese i počeo je sumnjati u njihov subjektivitet, ali to nikad nije priznao, jer bi to automatski značilo prekid s ljevicom. Nije želio da to otvoreno učini, osjećao je da je komunist, ali usprkos sebi samome, njegovo je pisanje odražavalo očaj buntovnika. Bio je to dovoljan razlog za nas da posumnjamo u njega”.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

U tome memoarskom tekstu Đilas pojašnjava zbog čega je Krleža bio toliko pogođen Moskovskim procesima, što pokazuje da je bio svjestan (ili je to postao naknadno) Krležine tadašnje pozicije:
“Krleža je bio prijatelj s velikim brojem dotadašnjih vođa koji su preko noći nestali u staljinskim čistkama. Nakon rata Krleža mi je rekao da nije nikad mogao povjerovati da su Ćopić, Cvijić i drugi špijuni i neprijatelji, da je bio neizmjerno uznemiren čitavom tom montažom”.
Tu činjenicu - da je glavni uzrok Sukoba na ljevici bilo Krležino inzistiranje na osudi Staljinovih zločina - Čengiću je 1984. potvrdio jedan od tad živih “svjedoka vremena”, predratni komunist Hrvoje Iveković, u čijem je stanu u Bauerovoj ulici u Zagrebu 1939. održan sastanak između Krležine grupe i vrha Partije. Sastanak je organiziran na inicijativu samog Tita, koji je zagrebačkim komunistima dao nalog da pod svaku cijenu pokušaju izgladiti odnose s Krležom. Iveković se prisjeća kako je Krleža, kad je razgovor došao na temu Staljina, bio nepopustljiv:
“Oštro je osudio neviđenu Staljinovu okrutnost ubijanja najboljih partijskih kadrova, ističući da su ti procesi i te čistke zapravo kriminalni i politički teror koji baca veoma lošu sliku na cijeli lijevi pokret. Prica i njegovi istomišljenici govorili su da su to izmišljotine reakcionarne propagande i da Partija mora smatrati časnim i istinitim sve što dolazi od Staljina, te da nema smisla i da još nije došlo vrijeme da se o tome javno govori zbog ugleda koji je Staljin imao i opasnosti koja bi mogla dovesti do rascjepa u pokretu. Nastala je vrlo mučna i neugodna atmosfera s optužbama i protuoptužbama. U svakom slučaju, mi krležijanci svojim argumentima superiorno smo nadvladali, ali tu je došlo do definitivnog partijskog raskola s Krležom koji će potrajati sve do svršetka rata”.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

I Krležin kroničar Stanko Lasić apostrofira Staljinove likvidacije kao ključni razlog tog “partijskog raskola”, tumačeći kako Krleža zbog svog karaktera i idealističke vjere u komunizam nije mogao prešutjeti ono što se zbiva u SSSR-u, a što su glavom platili njegovi najbliži drugovi iz mladosti:
“Riječ je naravno bila o procesima i o onih gotovo stotinu jugoslavenskih komunističkih rukovodilaca što ih je pobio Staljin.
Među njima bili su i Đuka Cvijić, i Štefek Cvijić, i Kamilo Horvatin, i Simo Miljuš, i niz drugih dobrih Krležinih prijatelja. Oni su Krležu pekli poput žive rane, i on tu ranu nije htio zašiti i posipati praškom kao što je učinio Cesarec. (...) Krleža te svoje stavove nije tajio, kao što smo vidjeli, ni pred kime: ni pred Čolakovićem ni pred Titom ni pred drugim rukovodiocima s kojima je imao kontakte”.

Priznanje za tadašnju hrabrost, kad je u osvit Drugog svjetskog rata zahtijevao od Partije da osudi Staljinove zločine, Krleži je posmrtno odao i Titov biograf Vladimir Dedijer, koji je s Čengićem razgovarao 30. rujna 1988. godine:
“Krleža je bio taj koji se nije dao podrediti partijskoj disciplini, ali da ništa nije učinio nego što se prvi kod nas, od svih intelektualaca, pobunio protiv strijeljanja i sveopćeg Staljinovog terora u Rusiji, on bi, po mome dubokom uvjerenju, ostao ne samo jugoslavenska, nego i svjetski značajna ličnost i pojava. (...) Dakle, morala su tolika desetljeća proći, pa da se o Staljinovoj eri govori i piše na način na koji je Krleža progovorio prije pedeset i više godina”.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

Doista, jugoslavenska Partija je u svojoj javnoj, službenoj ocjeni Staljina na Krležine predratne pozicije došla tek desetljećima nakon rata i Staljinove smrti (ako izuzmemo interne stavove partijskog vrha od 1948. do 1953. godine). Tito je strijeljanja u Rusiji prvi put pred članstvom Partije spomenuo u travnju 1959. godine, u internom partijskom referatu prilikom obilježavanja četrdesete godišnjice osnivanja KPJ, da bi pred širom javnošću o tome službeno progovorio tek 1969. na Devetom kongresu SKJ, kad je nabrojio i neke od ubijenih Krležinih prijatelja:
“Osjećam svojom dužnošću da ovom prilikom podsjetim i na to da je naša Partija za vrijeme Staljinovih čistki izgubila desetine svojih vjernih članova. Među te nevine žrtve spadaju i takvi zaslužni rukovodioci KPJ kao što su: Filip Filipović, Đuka Cvijić, Štefek Cvijić, Rade, Grgur i Voja Vujović, Kosta Novaković, Kamilo Horvatin, Mladen Čonić, Antun Mavrak, Vladimir Ćopić i mnogi drugi. Njihova tragedija je bila toliko veća što su mučeni pod lažnom optužbom da su špijuni i izdajnici, što su otjerani u smrt pod monstruoznim optužbama za nedjela koja nikada nisu učinili”.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

Ovu ocjenu Staljinova vakta Tito je službeno ponovio i 1977., povodom obilježavanja 40. godišnjice osnivanja KP Hrvatske, kad je ponovno naveo imena strijeljanih Krležinih prijatelja, ukazavši na to da je Staljin “vodio preko Kominterne prema drugim partijama takvu politiku koja je uništavala revolucionarni lik komunista i stvarala tip komunista beskičmenjaka (...)”.
Ono što je, dakle, Krleža po partijskim forumima iskazivao već 1937., Tito je pred širim auditorijem javno rekao tek 1969., odnosno 1977., iz čega možemo naslutiti i mjeru u kojoj je Krleža bio ispred Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije: od trideset do četrdeset godina. Pola ljudskog vijeka. Ako je KPJ/SKJ predstavljao “avangardu radničke klase”, onda je Krleža bio avangarda Partije.

  • Stranica 1/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • milaperkovic 08:36 06.Veljača 2021.

    Rašeta, kašeta brokava, iz četničke obitelji, je ghost writer mnogim šusterima i ostalim obrtničkim kalfama, koje su preko genocida nad Hrvatima postali vlast u komunizmu. Eto četnički potomak nam Tita predstavlja kao velikog Hrvata, onda možemo ovom sotonskom logikom i ... prikaži još! Maksa Luburića smatrati srpskim domoljubom jer je ubijao Srbe. Ali četnička nakaza Rašeta voli hrvatske krvnike nazivati velikima. Smeće četničko

  • Slavonija 21:18 05.Veljača 2021.

    Zasto je ČOPAVI ZAGORAC hrvat 20 stoljeca?

  • FRANJO 21:08 05.Veljača 2021.

    Tužno je što neki smatraju da je Krleža najveći pisac, a Tito predsjednik. To govori i o nama.