Mladima koji danas gledaju “Crnobijeli svijet” neki detalji iz serije mogu biti jasni na razini razumijevanja događaja, ali duboki emotivni slojevi kolektivne psihologije tog vremena ostaju, sasvim sigurno, izvan doživljaja. 

Trenutak u kojemu Miroslav Lilić na televiziji objavljuje kako je drug Tito umro (vijest se danas čini netočna, premda demantija nije bilo) spada u takve scene: Anica Dobra, čuvši da je Tito mrtav, pada u histeričan plač, pitajući se: “A što će sad biti s nama...”.

Tko god tada nije živio, teško može razumjeti koliko je iz te rečenice progovorilo ono najdublje “kolektivno nesvjesno”. Igrači Hajduka i Crvene zvezde, snimka to jasno pokazuje, popadali su po travnjaku Poljuda grčeći se, u mnogim slučajevima, od plača. 

Plakali su i suci, dok je publika spontano počela pjevati: “Druže Tito, mi ti se kunemo...”. Josip Broz Tito bio je, doista, Otac nacije, jedino istinsko vezivno tkivo te zemlje, čovjek koji je četiri desetljeća vladao sa šest naroda koji se ni onda nisu pretjerano ljubili, ali nisu bili u ratu u koji su, kako su svi slutili, njegovom smrću upravo krenuli. 

Tita su još tijekom rata zvali “Stari” jer je, i dobno i iskustveno, bio stariji i nadmoćniji od svojih kolega iz pokreta. Neupitnim autoritetom on je presijecao sporove u svojem carstvu, vješto balansirajući između republika unutar iste države i frakcija unutar iste stranke, koja je katkad bila nacionalna, a katkad socijalna.

Njegov je autoritet, zaštićen i zakonom, opstao još puno desetljeće nakon smrti, čuvajući državu koja je ostala iza njega, no u pozadini tog autoriteta počeli su se plesti mračni planovi.

U dubini društva je kuhalo. Podzemne sile pokušavale su zauzeti pozicije s kojih bi krenule u preustroj Jugoslavije prema svojem modelu. Najutjecajniji su bili obavještajni i vojno obavještajni krugovi.

Krivotvoreni Titov govor trebao je poslužiti kao platforma za obnovu unitarističke Jugoslavije. Evo dijelova tog, navodno Titova govora, “održanog” pred oficirima JNA godinu dana prije smrti.

“Drugovi, Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije. No drugovi, ja vas nisam pozvao da bismo slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim zapovjednicima, raspravim neka aktualna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u svibnju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane, umoran i da mi se pogoršalo zdravlje te da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni zapovjednik, s vama, mojim vojnim suradnicima, raspravim neka pitanja. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pisanu informaciju koju mi je dao general Ljubičić. Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i međurepublički odnosi naših republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji, iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sad u užem krugu istomišljenika govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj, kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji ‘pate’ što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državni status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu, dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su i zbog pojedinaca stavljane ‘pod tepih’..."

U govoru se dalje, jedna za drugom, redaju ideje: Kosovu treba ukinuti autonomiju, u vojsci treba ukinuti nacionalni ključ, Hrvatska i Slovenija su speratistčke republike, itd. 

Ukratko - državu treba ponovo ustrojiti, centralizirati, a vojsci povjeriti ulogu “vijeća čuvara revolucije”. Evo ključnog dijela “Testamenta” koji se odnosi na Hrvatsku, vojsku i - okretanje Rusiji.

“Ponovno nešto o radu obavještajnih službi. Znate, ja imam, vidite, neke pribilješke pa govorim po njima. Tako što se tiče aktivnosti vojnoobavještajnih službi u toj pokrajini po nazivu šifri “ECHALN”, uz one već spomenute, to moramo raščistiti sa vladama: SAD, Francuske, Engleske i SR Njemačke koje čine jezgru tih službi i njihovih aktivnosti. Vidite, sada kada spominjem vojne obavještajne službe SAD i Europe, pa uz njih i CIW, moram vam reći da su oni dobro informirani o stanju u Jugoslaviji, a posebno na Kosovu. Znadu oni i ono što mi ne bi htjeli da znadu, ali kojim kanalima “cure” te informacije ne znamo.Znamo i to da su dobro informirani o političkim previranjima, ne samo na Kosovu već i u Sloveniji i Hrvatskoj. Tako je Njemačka obavještajna služba BND, a posebno od 1968. godine sve aktivnija i ona, po našim saznanjima danas ima u tim republikama stotinjak svojih obavještajaca. Njih zanima sve, od politike, vojske, gospodarstva do sporta. Žalosno ali istinito, po našim saznanjima u svoju su mrežu upleli i neke naše vojne starješine, posebno one “pale” iz 1971. godine. Tako je u komandama TO Slovenije i Hrvatske zabilježen i upliv tih službi pri razradi vojnih planova, ili, primjerice da nam zavrbovan general TO iz Slovenije bježi sa cjelokupnom dokumentacijom o odbrani zemlje i šiframa u NATO bazu u Italiji. Srećom, na vrijeme je otkriven pa je ta izdaja na vrijeme spriječena. Spomenut ću tu i studentske nemire u Beogradu i Zagrebu 1968. godine. I tu su htjeli zapadnjaci “ušićariti” preko svojih obavještajnih službi. Među studentima u Beogradu našli su njih desetak, koji su odlazili u SAD i Englesku na učenje jezika, zavrbovali ih i počeli svoj program “pomoći” studentima. Jugoslavija za kupljenu pšenicu ili kukuruz plaćala je SAD u kunama i oni su bili na njihovom računu u našim bankama. No, naša sreća na vrijeme su otkriveni, i umjesto njihovim zavrbovanim studentima ta velika svota novca dospjela je u ruke naših i vraćena je, sada na naš račun, u NB Jugoslavije. Evo vam načina njihove “pomoći”. Zbog svega toga, kad je u pitanju takva rabota sa Zapada, moramo biti oprezni i oštri. Moramo na vrijeme doznati što to “naše prijatelje” iz tih zemalja najviše, kad je u pitanju JNA, interesira. Imam osjećaj, drugovi, kad već govorim o stranim utjecajima na našem prostoru da među vama ima razlika kako i na koji način moralizirati našu Armiju. Naime, čuo sam, a to mi je rekao general Dolničar, da na primjer, zrakoplovstvo želi sovjetske zrakoplove i protuzračni raketni sustav obrane, da je i ratna mornarica naklonjena opremi iz SSSR-a, a da naš kopneni sastav želi naoružanje Zapada, posebno iz SAD. Mi tu, tvrdim i sada, ne možemo sjediti na dvije stolice. Moramo se odlučiti, a moj je prijedlog SSSR i to iz više razloga..."

Zanimljivo je da se u ovom "Testamentu" otvaraju sve teme koje će, kao novinski tekstovi, preplaviti Srbiju samo par godina nakon Titove smrti.

Ovdje je doslovce izložena jedna široka platforma, koja sugerira zaključak da je sve ono što je krenulo kao srpski nacionalizam u drugoj polovici osamdesetih, bilo osmišljeno – iz jednog centra, ili iz više njih, usklađenih u djelovanju. 

U ovom Titovom govoru "otvarani" su neprijatelji točno po onom redu po kojemu su ih kasnije servirali Politika, Politika Express, Nin, TV Beograd i drugi medijski eksponenti "antibirokratske revolucije" koja je počela na Kosovu a završila u seriji ratova koji su proizveli opće krvoproliće.

Autor velikosrpske ili unitarističke platforme – naravno, isključeno je daje Tito ikada održao ovaj ili sličan govor – nikada nije pronađen. 

Neki vjeruju da je to zbirka obavještajnih tračeva koju je, oslanjajući se na beogradske tajne službe, sastavio hrvatski novinar Vjenceslav Cenčić. Crnogorski novinar Boro Krivokapić u knjizi “Bijes / konačni Tito (i Krležine” masne laži “) piše slijedeće:

"Sve institucije, vojne i civilne, u kojima bi stenogrami morali biti pohranjeni (bar u jednoj od njih) - Vojni arhiv VJ, Vojnoistorijski institut, Institut sigurnosti Srbije - nikad vidjeli!; Admiral Branko Mamula, savezni sekretar za narodnu obranu (1982-88; i na dan kad je Cenčić “prepisivao”), osobno nadgledao sređivanje “Titove arhive”, pri neposrednom sudjelovanju načelnika svog kabineta, posljednjeg Titovog ađutanta, admirala Zvonimira Kostića - jednako: ni čuo ni vidio!; Ne znaju ni UDB-a ni KOS! Nitko, samo Cenčić!

To, međutim, nije mogao obaviti jedan čovjek. Pa, i nije. Nebulozni pokušaj “rehabilitacije” Josipa Kopiniča - kao akreditiranog prvog kotača povijesti (eventualno, i Staljin, Tito ...) - samo je intimna “kolateralna korist” ključne namjere: da se situira povijesna panorama “kontinuiteta” legitimnosti JNA-agresije od 1991, i poslije...)“