Umrla je Mirjana Krizmanić. Bilo joj je 89 godina.

Karakter se, kažu, formira do 45. godine. Poslije se rođendani više ne slave nego obilježavaju, a mijenjaju se vrijeme, njegov utjecaj i dijagnoze. Negdje u toj dobi drugačiji postaje odnos i prema duljini života. Onima s 20 stari su oni s 40, a za nekoga sa skoro 90 kazat će kako se naživio. Sredovječni već znaju da nitko nikad nije poživio dovoljno. Tako je i zato onima što se tješe kako su godine samo broj, mlad svatko tko ima 10 manje, pa makar mu bilo i 59.

Da je Mirjana Krizmanić živjela i 100 godina, bilo bi malo. Možda, ma sasvim sigurno, ne njoj, iako je znala uživati u starosti, ali nama – ne nekima apstraktnim nama nego nama kao društvu – sigurno.

Do biografije i bibliografije psihologinje preminule u nedjelju, 17. ožujka, dolazi se dva-tri klika. Bitno je, naravno da je bitno, ono što tamo piše, ali – jer forma ne dopušta – ne piše ono zbog čega je Mirjana Krizmanić trebala važiti za mjernu jedinicu koječega: od pameti, preko radne etike i psihe čvrste kao armirani beton, pa do načina komuniciranja u javnom prostoru, u kojem su, najčešće, higijenski standardi kao u toaletu provincijskog željezničkoga kolodvora.

“Rođena je i školovana u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu završila jednopredmetnu psihologiju. Od 1960. do 2000. radila je na Filozofskom fakultetu, gdje je krajem 2000. umirovljena u trajnom zvanju redovitog profesora. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta vodila je 30 godina Katedru za kliničku psihologiju, na kojoj je, uz Kliničku psihologiju, predavala i Zdravstvenu psihologiju, Psihologiju ometenih u razvoju i Psihologijsko savjetovanje. Znanstveno-istraživački rad kojim se bavila do početka Domovinskog rata bio je uglavnom usmjeren na ispitivanje smisla za humor i istraživanje kvalitete življenja, te konstrukciju i razvoj mjernih instrumenata. Od početka rata protiv Republike Hrvatske stručni i znanstveni interes M. Krizmanić bio je usmjeren isključivo na područje pružanja i organiziranja psihosocijalne potpore i pomoći ratnim stradalnicima te istraživanja psiholoških posljedica rata kod posebno ugroženih skupina – invalida i prognanika”.

“Nikada ni u snu nisam mislila da ću pisati knjige, ma ni u peti mi to nije bilo. A onda mi je jednoga dana u posjet došla jedna moja bivša studentica, sada kolegica, i ovak’ je sjela tu i napala me na pasja kola. I to opravdano! Rekla mi je da bi mi trebalo biti neugodno jer samo sve kritiziram i dodala: ‘Pa kak bi bilo, draga moja profesorice, da Vi skinete gaće pa da i Vi nešto napišete?’ Točno je da sam puno kritizirala. Počela sam razmišljati i palo mi je na pamet da bih mogla napisati knjigu koja bi se zvala ‘Tkanje života’. I tako sam počela…”, kazala je u intervjuu za portal Moje vrijeme 2021.

Miljenko Jergović je, odgovarajući na pitanje o svojoj produktivnosti, rekao da on nije napisao puno nego da su drugi napisali malo. U te druge nije spadala vrijedna i čitana psihologinja, koja je nakon “Tkanja života” pisala knjigu godišnje i prodavala ih u gotovo novinskim tiražama. A zbilja nije željela pisati.

Zato je htjela biti glumica – “Glumila sam u Pionirskom kazalištu sa Sašom i Ivkom Dabetić, unukama velikog Augusta Cilića. Ja sam glumila Pavelića, a one dvije, prasice, dobile su uloge sudaca jer su bile Cilićeve unuke”, rekla je Dobroslavu Silobrčiću za Jutarnji list - ali ju je dječja paraliza spriječila. Željela je biti i majka, ali joj je dijete umrlo pri porođaju. Tad je odlučila da više neće pokušavati: suviše dobro je poznavala ljudsku psihu i bila je sigurna kako će se teže nositi s njom – “Možda bi mojem djetetu smetalo što šepam. Moglo bi se sramiti” – nego s invaliditetom, koji ju nije spriječio da odlazi na bojište i razgovara s vojnicima, majkama poginulih branitelja, prognanicima, žrtvama ratnih zločina… Umjesto da s razlogom bude gnjevna na život, ona je odabrala da u njemu bude korisna.

Pametan svijet nije nužno i ugodno društvo. Alergični na glupost i neznanje češće budu neugodni nego tolerantni. Bahatost, treba znati, nije mana ako je obrambeni mehanizam. Mirjana Krizmanić je imala blistav um, ali i savršene tehnike slušanja drugih, kojima je, ma koliko voljela govoriti, govorila ono što trebaju, a ne ono što žele čuti, ali tako da bude zbilja ljekovitije od površnih savjeta o pronalasku hobija, promjeni posla i posvećivanju sebi.

Psihijatar Robert Torre propitivao je ima li života prije smrti, a psihologinja Mirjana Krizmanić dokazivala je da ima. Istina, nije nešto, ali se može učiniti podnošljivim, pa i ugodnim. Sad su, eto, pod zemljom po kojoj marširaju kandidati za jednu od njihove dvije struke, ako ne i za obje, bez obzira na razlike.

Odlaskom Mirjane Krizmanić hrvatski javni prostor ostao je bez još jedne od malobrojnih osoba koje ne misle da je pristojnost manifestacija inferiornosti i da se manjak znanja efikasno kompenzira viškom buke. Sad je isti taj javni prostor dodatno kontaminiran političkom kastom bez vrlina i medijskim radnicima podijeljenim na stalke za mikrofon i bijesne pse s manjkom strpljenja da sugovornike saslušaju do, barem, prvog zareza.

Tijekom više od 60 godina profesorske karijere i karijere spisateljice Mirjana Krizmanić to nije mogla promijeniti, ali činila je podnošljivijim, što uopće nije malo. Život u blatu je, parafrazirajući Oscara Wildea, lakši ako se ponekad može gledati u zvijezde a ne u njihove nadgrobne ploče.