Top News
359 prikaza

Torre se pitao o životu prije smrti, a Krizmanić je dokazivala kako ga ipak ima

Robert Anic/PIXSELL
Istina, nije nešto, ali se može učiniti podnošljivim, pa i ugodnim. Sad su, eto, pod zemljom po kojoj marširaju kandidati za jednu od njihove dvije struke

Umrla je Mirjana Krizmanić. Bilo joj je 89 godina.

Karakter se, kažu, formira do 45. godine. Poslije se rođendani više ne slave nego obilježavaju, a mijenjaju se vrijeme, njegov utjecaj i dijagnoze. Negdje u toj dobi drugačiji postaje odnos i prema duljini života. Onima s 20 stari su oni s 40, a za nekoga sa skoro 90 kazat će kako se naživio. Sredovječni već znaju da nitko nikad nije poživio dovoljno. Tako je i zato onima što se tješe kako su godine samo broj, mlad svatko tko ima 10 manje, pa makar mu bilo i 59.

Da je Mirjana Krizmanić živjela i 100 godina, bilo bi malo. Možda, ma sasvim sigurno, ne njoj, iako je znala uživati u starosti, ali nama – ne nekima apstraktnim nama nego nama kao društvu – sigurno.

Do biografije i bibliografije psihologinje preminule u nedjelju, 17. ožujka, dolazi se dva-tri klika. Bitno je, naravno da je bitno, ono što tamo piše, ali – jer forma ne dopušta – ne piše ono zbog čega je Mirjana Krizmanić trebala važiti za mjernu jedinicu koječega: od pameti, preko radne etike i psihe čvrste kao armirani beton, pa do načina komuniciranja u javnom prostoru, u kojem su, najčešće, higijenski standardi kao u toaletu provincijskog željezničkoga kolodvora.

 | Author: Danijel Berković/PIXSELL Danijel Berković/PIXSELL

“Rođena je i školovana u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu završila jednopredmetnu psihologiju. Od 1960. do 2000. radila je na Filozofskom fakultetu, gdje je krajem 2000. umirovljena u trajnom zvanju redovitog profesora. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta vodila je 30 godina Katedru za kliničku psihologiju, na kojoj je, uz Kliničku psihologiju, predavala i Zdravstvenu psihologiju, Psihologiju ometenih u razvoju i Psihologijsko savjetovanje. Znanstveno-istraživački rad kojim se bavila do početka Domovinskog rata bio je uglavnom usmjeren na ispitivanje smisla za humor i istraživanje kvalitete življenja, te konstrukciju i razvoj mjernih instrumenata. Od početka rata protiv Republike Hrvatske stručni i znanstveni interes M. Krizmanić bio je usmjeren isključivo na područje pružanja i organiziranja psihosocijalne potpore i pomoći ratnim stradalnicima te istraživanja psiholoških posljedica rata kod posebno ugroženih skupina – invalida i prognanika”.

“Nikada ni u snu nisam mislila da ću pisati knjige, ma ni u peti mi to nije bilo. A onda mi je jednoga dana u posjet došla jedna moja bivša studentica, sada kolegica, i ovak’ je sjela tu i napala me na pasja kola. I to opravdano! Rekla mi je da bi mi trebalo biti neugodno jer samo sve kritiziram i dodala: ‘Pa kak bi bilo, draga moja profesorice, da Vi skinete gaće pa da i Vi nešto napišete?’ Točno je da sam puno kritizirala. Počela sam razmišljati i palo mi je na pamet da bih mogla napisati knjigu koja bi se zvala ‘Tkanje života’. I tako sam počela…”, kazala je u intervjuu za portal Moje vrijeme 2021.

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Miljenko Jergović je, odgovarajući na pitanje o svojoj produktivnosti, rekao da on nije napisao puno nego da su drugi napisali malo. U te druge nije spadala vrijedna i čitana psihologinja, koja je nakon “Tkanja života” pisala knjigu godišnje i prodavala ih u gotovo novinskim tiražama. A zbilja nije željela pisati.

Zato je htjela biti glumica – “Glumila sam u Pionirskom kazalištu sa Sašom i Ivkom Dabetić, unukama velikog Augusta Cilića. Ja sam glumila Pavelića, a one dvije, prasice, dobile su uloge sudaca jer su bile Cilićeve unuke”, rekla je Dobroslavu Silobrčiću za Jutarnji list - ali ju je dječja paraliza spriječila. Željela je biti i majka, ali joj je dijete umrlo pri porođaju. Tad je odlučila da više neće pokušavati: suviše dobro je poznavala ljudsku psihu i bila je sigurna kako će se teže nositi s njom – “Možda bi mojem djetetu smetalo što šepam. Moglo bi se sramiti” – nego s invaliditetom, koji ju nije spriječio da odlazi na bojište i razgovara s vojnicima, majkama poginulih branitelja, prognanicima, žrtvama ratnih zločina… Umjesto da s razlogom bude gnjevna na život, ona je odabrala da u njemu bude korisna.

Pametan svijet nije nužno i ugodno društvo. Alergični na glupost i neznanje češće budu neugodni nego tolerantni. Bahatost, treba znati, nije mana ako je obrambeni mehanizam. Mirjana Krizmanić je imala blistav um, ali i savršene tehnike slušanja drugih, kojima je, ma koliko voljela govoriti, govorila ono što trebaju, a ne ono što žele čuti, ali tako da bude zbilja ljekovitije od površnih savjeta o pronalasku hobija, promjeni posla i posvećivanju sebi.

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Psihijatar Robert Torre propitivao je ima li života prije smrti, a psihologinja Mirjana Krizmanić dokazivala je da ima. Istina, nije nešto, ali se može učiniti podnošljivim, pa i ugodnim. Sad su, eto, pod zemljom po kojoj marširaju kandidati za jednu od njihove dvije struke, ako ne i za obje, bez obzira na razlike.

Odlaskom Mirjane Krizmanić hrvatski javni prostor ostao je bez još jedne od malobrojnih osoba koje ne misle da je pristojnost manifestacija inferiornosti i da se manjak znanja efikasno kompenzira viškom buke. Sad je isti taj javni prostor dodatno kontaminiran političkom kastom bez vrlina i medijskim radnicima podijeljenim na stalke za mikrofon i bijesne pse s manjkom strpljenja da sugovornike saslušaju do, barem, prvog zareza.

Tijekom više od 60 godina profesorske karijere i karijere spisateljice Mirjana Krizmanić to nije mogla promijeniti, ali činila je podnošljivijim, što uopće nije malo. Život u blatu je, parafrazirajući Oscara Wildea, lakši ako se ponekad može gledati u zvijezde a ne u njihove nadgrobne ploče.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.