Hrvatska se prije nove godine zacrvenjela pa zabijeljela. Bila je sva crvena, a tek gdjegdje, po gorama, bijela, pa smo tu prigodu iskoristili da porazgovaramo s junakom naših dana – snijegom.

Eto, napadali ste. Kako to?

Pa vidio sam da kod vas sve raste. Raste BDP, raste prosječna plaća, rastu mirovine, raste premijer, on se, štoviše, nadima od rasta, od ponosa i samodopadnosti, pa rekoh - da bar nešto padne. Pa sam pao, od jednog centimetra u Maksimiru do 107 centimetara na Zavižanu. E tu sam i ja porastao, osjetio sam se velik skoro kao premijer, ako je to teoretski uopće moguće. Ove godine nisam iznenadio zimske službe, ali sam i ja bio velik, pa je i vojska morala skočiti da me očisti.

Hoćeš li nam doći opet?

Nitko da ne dođe do prijatelj drag. Naravno da ću doći. Pa djeca moraju praviti snjegoviće, a ne može sve u Hrvatskoj biti crveno, što od srama što od pobjede ovog vragolana s Pantovčaka. Nezaboravno mi je i ono kad me vaš gradonačelnik jeo, da se vi ne biste žderali. Nakon hladnijeg razdoblja dolazi nam nekoliko dana viših temperatura, preko deset stupnjeva u kontinentalnoj Hrvatskoj, i onda postoji mogućnost ponovne promjene vremena. Tad možda opet dođem, samo, kad me vidite, onda mi se nadajte, možda se i predomislim.

A oni koji žele skijati?

Ah, na Sljemenu me možete naći, ali samo u visini od osam centimetara. Možete me naći i na Platku. I na Kupresu, Jahorini, Bjelašnici. Ali svi znate da me uvijek možete vidjeti u Obertauernu, možda ondje vidite i predsjednika, znate da on voli skoknuti do Obera, do Nassfelda... Možete skoknuti i do Italije, Francuske, a ako ste baš bogati, dođite me vidjeti u Aspen.