Donald Trump u ponedjeljak je učinio nečuveno i najavio je povlačenje američkih vojnika sa sjeveroistoka Sirije. Nije prošlo niti 24 sata i stvari su se zakotrljale na terenu. Po bliskoistočnim medijima zaredale su snimke američkih vojnika kako se povlače s tursko-sirijske granice, gdje su do tada predstavljali neprobojnu prepreku Erdoganovim trupama da napadnu samoproglašenu de facto državu Kurda na sjeveroistoku Sirije - Rojavu.

Odmah potom turski bombarderi udarili su po konvoju s oružjem koji je iz kurdskog dijela Iraka putovao prema kurdskom dijelu Sirije. A od prvog trenutka Kurdi, odnosno njihovo Sirijsko demokratsko vijeće (SDC), Trumpovo povlačenje pred Erdoganom proglasilo je "zabijanjem noža u leđa savezniku".

Nož u leđa - je li to od Trumpa iznenađenje?

Što se tiče političke javnosti u SAD-u, Kurdi su u pravu, Trump je učinio točno to Kurdima čijih je boraca SDF-a u borbama protiv ISIL-a izginulo čak oko 10.000.

Da bi ih sada Trump praktično izručio Recepu Tayyipu Erdoganu koji neskriveno gomila svoju vojsku na granici prema Kurdima i najavljuje da je samo pitanje trenutka kad će jurnuti na kurdski dio Sirije. Od 2011. kada je rat u Siriji započeo, i daleko manje promjene na terenu na Bliskom istoku, posebno u Siriji, vodile su u dramatične nove sukobe.

Trumpovo povlačenje vojske sa sjevera Sirije, pak, vojno-politički predstavlja tektonski poremećaj. Pritom nitko nije javno objasnio zašto Trump to čini. Zašto bi Trump ovakvim potezom riskirao totalni rat Turske i sirijskih Kurda, koji obećavaju i jedni i drugi? Što time dobiva Trump, zašto bi Erdoganu trebao ovakav juriš na Kurde baš u ovom trenutku?

Što o tome misle Damask, što Kremlj, što Iran, na kraju krajeva što o tome misle zaljevske arapske konzervativne monarhije koje su prošlih godina u Siriji podupirale od al Kaidinih do ISIL-ovih trupa? I kako će se postaviti?

Prvo SAD. Trump je već početkom ove godine krenuo s izvlačenjem dijela američkih vojnih snaga iz Sirije, čime niti Pentagon niti obje velike stranke SAD-a nisu bili previše sretni. Ministarstvo obrane SAD-a je, međutim, kako se to opisuje posljednjih mjeseci, "od limuna uspjelo napraviti limunadu" i uspostavilo je ravnotežu i s preostalim vojnicima, rasporedivši ih uzduž granice između Turske i sirijskih Kurda.

To što je Trump učinio sada, nije samo samoubilački strateški potez, odbacivanje kurdskih saveznika koji su nemalo ginuli u tom ratu. To je kompromitiranje SAD-a ubuduće i svuda. Jer, logika stvari budućih potencijalnih strateških saveznika je, ako je u SAD-u bilo moguće da nakon predsjednika poput Baracka Obame dođe neki poput Donalda Trumpa i ostavi ih na cjedilu, kako itko može biti siguran da se to neće ponoviti?

Wagner Ruski plaćenici - ginu u Siriji, a Kremlj ih se odriče

To je razlog zašto, ako je vjerovati izvještajima medija poput Washington Posta, New York Timesa i drugih, navodno čak niti najbližim Trumpovim suradnicima nije jasno zašto američki predsjednik čini ovo što čini sada.

Tu se dolazi do Trumpovih motiva.

"Kurdi su se dobro borili, ali su za to bili plaćeni ogromnim iznosima novca i opremom", napisao je Trump u jednoj od nebrojenih objava na Twitteru. "Vrijeme je da izađemo iz tih suludih 'Beskonačnih ratova', od kojih su mnogi plemenski, i da pošaljemo naše vojnike kući."

Problem s ovom Trumpovom objavom je to što je puna rupa, nedosljednosti, svjesnog farbanja istine. Lako za to što se Kurdi u ratu protiv ISIL-a nisu bogatili, nego su se tukli za golo preživljavanje pred jednom od najgorih vjerskih fundamentalističkih koljačkih hordi koje je čovječanstvo ikada vidjelo. Trumpa u ovom dijelu najgore demantira to što je proglasio povlačenje američkih vojnika s granice na sjeveru Sirije, ostavivši Kurde otvorene u odnosu na Erdoganovu invaziju koju ovaj očito priprema.

Pritom Trump niti jednom riječju nije spomenuo jedno drugo mjesto u Siriji gdje su također američke trupe; bazu Al Tanf u Sirijskoj pustinji na jugu, uza samu granicu s Irakom, oko koje su utočište pronašli ostaci ostataka prošlih godina razbijenih raznorodnih pobunjeničkih sirijskih skupina, od sekularnog FSA do islamista. Ta američka baza trn je u oku i Damasku i Bagdadu.

Prvo zato što problematičnim čini uspostavljanje prometa između Asadovog dijela Sirije i Iraka, drugo zato što Damask čak optužuje da iz tog područja kojekakvim kanalima stiže pomoć maloj enklavi ISIL-a u pustinji nešto sjevernije, gdje se ostaci potpunog razbijenog ISIL-a skrivaju po špiljama i povremeno gerilski napadaju okolna mjesta i postrojenja pod Sirijskom vojskom.

Ako Donaldu Trumpu ne smeta to što su u tom "beskonačnom ratu u Siriji" američki vojnici na jugu te zemlje, gdje ne služe de facto ničemu usred te pustinje, zašto mu onda smeta to što bi bili na sjeveru gdje su imali itekako veliku ulogu u osiguravanju Kurda, totalno odanih saveznika, od invazije iz Turske?

Trump: "Ja sam u Turskoj u sukobu interesa!"

Zar je moguće da bi američki predsjednik toliko izlazio u susret jednom Erdoganu koji se od NATO-a tako udaljio, a Kremlju tako približio da je nabavio ruski protuzračni obrambeni sustav S-400?

"Ako Turska učini bilo što što bih ja, u svojoj velikoj i besprimjernoj mudrosti smatrao da je prevršilo mjeru, sasvim ću uništiti i poharati ekonomiju Turske", objavio je Trump u ponedjeljak.

Nekima je taj tweet zazvučao kao prijetnja, drugima kao čisti cinizam s obzirom na opasku o grandioznosti vlastite mudrosti. Što je voljan Trump učiniti kako bi zaštitio Kurde od invazije iz Turske vidjelo se od siječnja do ožujka 2018. kad su se Kurdi odbili povući iz distrikta Afrin, svoje enklave na sjeverozapadu zemlje, pred zajedničkim trupama sirijskih i stranih islamističkih militanata uz pomoć Erdoganove vojske.

U dva mjeseca islamisti uz pomoć Erdogana skoro su u potpunosti zbrisali enklavu, opljačkali okupirano i potjerali u zbijeg prema područjima pod Sirijskom vojskom, dakle Damaskom, 300.000 ljudi, mahom Kurda. Ofenziva je zaustavljena tek kad je kurdski SDF potražio pomoć Sirijske vojske. Toliko o Trumpovoj odlučnosti da zaustavi Erdogana.

Godinu i pol poslije Trump opet širom otvara vrata još jednoj Erdoganovoj vojnoj intervenciji, čovjeku koji već godinama ne krije snove o prostoru utjecaja poput nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Tu se dolazi do Erdoganovih motiva. Erdogan je očito wannabe imperijalist 21. stoljeća. Pritom mu je djelomično izlika, manjim dijelom utemeljen, motiv to što na jugoistoku Turske ima stalno tinjajuću pobunu kurdskog PKK, gerilskog pokreta koji optužuje za terorizam. Veze između kurdske Rojave u Siriji i PKK doista i postoje, ali niti izbliza takve da to dobar sporazum sa silom poput npr SAD-a ne bi riješio. Erdogan je već pokazao i to da je kadar koristiti bilo koga i bilo što za jurišati u Siriju.

Reintegracija Ameri su doveli ISIL-ovce na Balkan i ugrozili regiju

Njegova vojska već se ranije, uz pomoć opet islamističkih pobunjenika, zaletjela skoro sve do Alepa, nauštrb Kurda, naravno, te je i tada napredovala sve dok nije naletjela na Sirijsku vojsku. Erdogan sada priprema juriš na srce kurdske samouprave u Siriji, na Rojavu, pod izgovorom da želi uspostaviti 30 kilometara široki sigurnosni pojas.

No, to neće ići tako lako. Kurdi su poručili da im je Trump zabio nož u leđa, već se navodi da su intenzivirani pregovori s Damaskom, koji su i ranije postojali oko stvaranja nečega poput njihove autonomiji u Siriji koja bi opet bila cjelovita. Sirijska vojska već juri na sjever kako bi reagirala u kojem god smjeru...

Što se Trumpa tiče, svaki njegov potez prema Erdoganu sumnjiv je još otkako je Donald Trump u prosincu 2015. u intervjuu za ekstremni desničarski Breitbart, neslavan po širenju dezinformacija i radikalne ideologije američkih radikala, rekao ovo: "Ja sam u malom sukobu interesa, jer imam veliku, veliku zgradu u Istanbulu... Ona se zove Trump Towers. Dva tornja umjesto jednog. Ne uobičajen jedan, nego ih je dva. I ja sam upoznao Tursku jako dobro."

Ova njegova izjava nikada nije dobila niti izbliza dovoljno pozornosti u javnosti, ali ipak jest primijećena u doba predavanja vlasti administracije Baracka Obame administraciji Donalda Trumpa, prijelaz 2016. na 2017. Zašto? Zato što je Recep Tayyip Erdogan u lipnju 2016., kada je Trump u kampanji brutalno vrijeđao muslimane, zaprijetio da će mu zabraniti naziv ta dva njegova nebodera u Istanbulu.

"Oni koji takav brend stavljaju na svoju zgradu, morali bi ga odmah ukloniti", kazao je Erdogan.

Zar bi Donald Trump bio u stanju takav svoj interes, osobni, mijenjati za ovakav novi kaos i pakao u Siriji!? 2012. njegova kći Ivanka, opet na Twitteru, javno je zahvalila na tome što je tadašnji premijer Erdogan pomogao "proslaviti otvaranje nebodera".

Odgovor na to pitanje onoliko je otvoren koliko je otvoreno i pitanje govorimo li o istom čovjeku koji je optužen da je ucjenjivao državne vlasti Ukrajine uskraćivanjem pomoći SAD-a toj zemlji ako ne pokrenu istragu za navodnu korupciju sina Joea Bidena, dakle, jednog od glavnih mogućih izbornih izazivača na budućim predsjedničkim izborima.

Car iz Kremlja i win-win

Kad je o Trumpu riječ, granice mogućnosti otprilike su još malo dalje od granica mašte uobičajene ljudske svakodnevice. Što se Sirije i Kurda tiče, Trump je očito povukao potez i sad se čeka na invaziju Erdogana koji je već počeo udarati po Kurdima u Siriji iz zraka, što se do sada na teritoriju Rojave nije usuđivao. Erdogan je ranije već pokazao da apsolutno sigurno nikada neće ići u rat ako nije 100 posto uvjeren da nasuprot sebe ima sasvim bespomoćnog neprijatelja.

Zašto bi Erdogan baš sada krenuo u ovu avanturu? Posljednjih mjeseci Sirijska vojska uz pomoć Rusa, i direktno iz zraka i na tlu, krenula je do kraja razbijati posljednje veliko uporište proturskih i islamističkih pobunjenika na sjeverozapadu Sirije. Udariti po Kurdima, ako su bespomoćni, značilo bi sigurno barem odgoditi uništenje svojih proxy-militanata na sjeverozapadu zemlje.

A možda i ušićariti. Erdogan bi tada mirno mogao stjerati tih 3,6 izbjeglih Sirijaca u opustošen pojas Sirije koji bi okupirao, lako moguće da bi mu se fućkalo za to što će biti s 10.000 ISIL-ovaca koje po zarobljeničkim logorima danas drže Kurdi. U krajnjoj liniji, Erdogan je ne jednom jako izlazio u susret ISIL-u dok je ovaj na svom vrhuncu ubijao i lomio Kurde.

OK, a što je s Vladimirom Putinom? Veliki car iz Kremlja nebrojeno puta je u tom ratu pokazao da je kadar svoje planove za širenje moći i vlasti i prilagođavati i primjenjivati bolje nego itko drugi. Je li Putin znao za ovo unaprijed? Možda i nije, ali je činjenica da je još prije nekih tjedan dana, tada se činilo iz vedra neba, njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, poručio Saudijskoj Arabiji, UAE i ostalim zaljevskim monarhijama, da neka se drže podalje od Sirije.

Ako je suditi prema onome što se događalo u Siriji ranije, bilo bi logično za očekivati da Putin iskoristi Trumpov izlazak sa sjevera Sirije tako da on uleti u taj prostor, da ponudi zaštitu Kurdima, pomalo na tragu zaštite koju u sumnjivom kvartu u velegradu mišićavim tipovima plaćaju vlasnici sitnih trgovina, pa da polako, igrom toplo-hladno, krene približavati kurdski sjeveroistok Bašar al Asadu u Damasku.

Ironično, odjednom bi se ispostavilo da bi Trumpov šokantni potez prisilio Zapad, posebno EU, da prešutno na to pristane. Jer, Iran sigurno ne bi mirno gledao da Erdogan ulijeće sa svojom vojskom duboko u Siriju i prekida mu komunikaciju s Hezbolahom.

Milijuni Kako se Hrvatska bogati prodajom oružja po svijetu

Jer bi takav Erdoganov upad sigurno aktivirao skoro, ali ne do kraja uništen ISIL sa svojim skrovištima po pustinji i ćelijama spavača po sirijskim i iračkim gradovima, a što bi značilo opet aktiviranje svih onih koji su se na tom tragu u Siriji petljali do sada; Saudijska Arabija, UAE, možda i Katar...

Kad se sve zbroji i oduzme, Trumpovom potezu najviše se obradovao Erdogan, ali na kraju priče najveći pobjednik nakon tog poteza lako bi mogao biti Putin. Uz al Asada i Kurde u većoj ili manjoj mjeri prisiljene na pakt. I bez obzira ima li Trumpov potez ikakve ili baš nikakve veze s njegovim neboderima i poslovnim planovima u Istanbulu.