Dvadeset godina Savka Dabčević Kučar bila je sinonim Hrvatske, od 1971. do 1991. U vrijeme nacionalnog buđenja koncem osamdesetih, svi su mislili da je Ruža, iz pjesme Prljavog kazališta, ona. Jasenko Houra pjesmu je napisao svojoj majci, ali koga briga: Savka je bila majka domovine u vrijeme kad je nacija grčevito tragala za roditeljima, pa se čak i Stipi Šuvaru skandiralo po stadionima, "Stipe, Hrvatu, Hrvatska je uz tebe". Potraga nije dugo trajala.

Hrvatska je uskoro izabrala Oca nacije, Franju Tuđmana, a Savka - koju Tuđman kao jakog rivala nije podnosio - započela je put prema marginama da bi se danas, desetljeće nakon njenog odlaska, tek rijetki sjetili da je "Prva ruža hrvatska" umrla na današnji dan, 2009. godine.

Savka je, s Mikom Tripalom, bila simbol druge Hrvatske: smirene, neegzaltirane, nacionalno svjesne, ali racionalne i umjerene. Bila je, naročito za hrvatske i jugoslavenske prilike pedesetih godina prošlog stoljeća, silno i netipično obrazovana. Generacijama splitska gimnazija nije imala takvog đaka. 

Završila je ekonomski fakultet pa doktorirala - pedesetih! - na Keynesu, kod Mije Mirkovića (Mate Balote) da bi potom ostvarila vrtoglavu, akademsku i političku karijeru - viđali smo je na velikim pozornicama, od Ujedinjenih naroda, gdje je bila članica jugoslavenske delegacije, do hrvatske vlade (tada se to zvalo Izvršno vijeće) kojom je, kao žena, predsjedala koncem šezdesetih, ali i vrha centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na čijem je čelu također bila.

Hrvatskom i Srbijom početkom sedamdesetih vladali su mladi stručnjaci, koji nisu bili kadrovirani u šumi, već po sveučilištima, i to se osjetilo - jednopartijska je stega popuštala, filmovi i knjige nastali od 1967. do 1971. bili su neviđeno slobodni, simboli nacija počeli su se vraćati u život istiskujući simbole Jugoslavije i socijalizma. 

Hrvatsko proljeće bilo je dotad neviđeno gibanje, kojim je iz pozadine rukovodio Vladimir Bakarić zvan "svileni" i "mrtvac", najobrazovaniji Titov suradnik u Hrvatskoj, čovjek koji je svakoga jutra čitao New York Times i Le Monde, ali je u politici kotirao kao silan strašljivac, koji se uvijek povlačio na vrijeme, prije bitke.

Tako je bilo i s Proljećem - on je gurao "federiranje federacije", podržavao Savku i Tripala, sve dok ih je i Tito podržavao, a Broz je to činio jako dugo, sve dok stari kadrovi nisu, rukovođeni Udbom i Kosom, krenuli mahnitati s radikalnim zahtjevima (vojska, članstvo u UN itd). 

Uvijek je tako: partijska nomenklatura trpi sve reforme osim one u kojima biva razvlaštena. Kad su razbjesnili Tita, on je u Karađorđevu maknuo Savku i Tripala (narod im je pjevao pjesmu: "Savka mater a Tripalo ćaća, sve sve naše do Zemuna vraća") da bi u orbitu ponovo vratio stare provjerene kadrove koji neće dovoditi u pitanje njegovu vlast.

Dvadeset punih godina Savka i Tripalo bili su, od strane dojučerašnjih drugova, ocrnjivani i klevetani kao neprijatelji, pripisivane su im demonske osobine, pratila ih je tajna policija. Kao u čuvenoj novozavjetnoj prispodobi o sjemenu koje umre, pa rađa bogatim plodovima, tako je i njena politika 1971. umrla da bi 1974. dala ploda u novom ustavu SFRJ, koji je zacementirao republičke državnosti.

Devedesetih se činilo da bi Savka i Tripalo mogli doživjeti novo proljeće, kad su osnovali Koaliciju narodnog sporazuma - savez umjerenih, srednjeputaških koncepcija - ali vremena su tražila drugačiju retoriku i druge ljude. Čovjek iz njihove sjene sedamdesetih, Franjo Tuđman, bolje je prepoznao znakove vremena i ukrao im šou; kako onda tako i danas.

Savka je devedesete provela u HNS-u, bez osobite političke uloge. Ipak je, kome god da je Houra napisao pjesmu, ona je ostala "Ruža", premda je stavljena u kut. Ova zemlja nema osjećaj za povijesno pamćenje, Hrvatska je zaboravila na postojanje institucije Panteona, kuće slavnih. Sve što nije danas i ovdje, sve od čega se ne može ostvariti trenutna korist, u epohi egoizma i posvemašnje proračunatosti, biva zaboravljeno.

Dr. Vlatka Mačeka ne sjeća se nitko, Ranko Marinković, Frano Supilo, Krleža i mnogi drugi velikani, tavore na marginama povijesnog pamćenja, što ne zvuči kao kompliment današnjim naraštajima. Hrvatska se uopće odbija baviti refleksijom povijesti - povjesničari su je uglavnom prepustili kavanama i trgovima, gdje se sve svodi na prebrojavanje i prepucavanje oko toga gdje je tko bio 1991. ili 1941., a u takvom društvu jedino logično pitanje je gdje će tko biti 2021. i 2023. - u Irskoj ili Njemačkoj?