Vladimir Pavlinić (88), novinar, slikar, grafički dizajner i prevoditelj, osnivač je i prvi glavni urednik Glasa Koncila. Od 1963. je devet godina uređivao te novine, sve do 1972., kad napušta tadašnju Jugoslaviju i odlazi u Beč, a od 1974. živi i radi u Londonu. Ondje je bio član uredništva slavne revije Nove Hrvatske, devedesetih je opet radio i boravio u Zagrebu, a kasnije se vraća u London.

Za Express je Pavlinić govorio prošlog ljeta. U jednom od rijetkih intervjua hrvatskim medijima otkrio nam je nevjerojatna zbivanja na Kaptolu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pričao o udbaškim pritiscima i prislušnim uređajima... Danas za Express progovara o Stepincu, Manoliću, papi Franji, čak otkriva kako je Tuđmanu falsificirao pasoš! Pavlinić je rođen i odrastao u Tuđmanovu kraju. No s prvim hrvatskim predsjednikom ga veže i mnogo više od zavičaja.

O tome, prvi put, otvoreno priča baš za Express:

Tuđmani su bili ugledna obitelj u onom kraju. U Velikom Trgovišću imali su dvije gostionice i trgovinu mješovitom robom. Išao sam u istu pučku školu kao i Franjo Tuđman prije mene te pohađao istu crkvu. Dobro se sjećam Stjepana Tuđmana, Franjina oca, koji je bio načelnik općine Trgovišće, također dugogodišnji vođa mjesnog ogranka Hrvatske seljačke stranke. Moj otac, krojač i mali 'dućandžija' u četiri kilometara udaljenom selu Dubrovčanu, bio je oduševljeni mačekovac i aktivan Tuđmanov suradnik u HSS-u.

Tako je moja obitelj bila na neki način povezana s Tuđmanima. Kad je mladi Franjo usred rata iskočio kao vodeći propagandist i propagator partizanskoga pokreta u Zagorju, u tom je smjeru preokrenuo i oca. Moj otac, koji je odmah 1941. procijenio da ustaše vode Hrvatsku u zlo, prekinuo je i s Tuđmanom. Nije to više bila njegova Hrvatska seljačka stranka. Sva radićevština koju su ovi bučno izvikivali bila je samo varava maska za pridobivanje nezadovoljnih, lakovjernih seljaka.

Njima se nije govorilo o nekakvoj novoj Jugoslaviji, ne, bit će to prava radićevska Republika Hrvatska, u kojoj će vlast biti u rukama naroda i, što je najvažnije, neće biti poreza. Moj otac je uvidio kako seljaci propovijedanu 'narodnooslobodilačku borbu' spremno prihvaćaju kao bezvlađe, u kojem možeš nekažnjeno mrskom susjedu 'u ime naroda' napraviti svaku pakost. Ne treba više trošiti novce na fiškale i sudove zbog 'mejaša' te uzajamnih psovačkih uvreda, svatko može svoj spor dosuditi sam.

Najkontroverznije pitanje u vezi s Tuđmanovima jest pogibija njegova oca Stjepana i pomajke Olge...

Bio sam u školi u Zagrebu kad se to dogodilo, u travnju 1946. Kad sam došao na praznike, saznao sam da se stari Tuđman ubio. Šaputalo se kako je prvo ustrijelio svoju ženu, zatim sebe. Istom mnogo kasnije čuo sam opširniju priču. Godine 1971. otišao sam iz Zagreba u Dubrovčan da za Kanu intervjuiram umirovljenog liječnika dr. Jurja Hrenčevića, o iskustvima njegova dugogodišnjeg rada u zagorskim selima. U godinama rata i poslije službovao je u Velikom Trgovišću.

Živo ga se sjećam iz 1943., kad sam ga sreo na cesti u Trgovišću s velikom drvodjeljskom pilom u ruci. Vraćao se kući sa željezničkoga kolodvora, gdje je u čekaonici otpilio nekoliko nogu i ruku ovamo dopremljenih seljaka i seljakinja. Jutarnjim su vlakom krenuli u Zagreb na tržnicu sa svojim proizvodima, vlak je naišao na minu. Vidio sam čekaonicu punu naslaganih mrtvih tjelesa. (I sâm sam iduće godine, srećom, izišao čitav iz marvinskoga vagona, kakvi su većinom tad služili kao putnički, pod kojim je eksplodirala mina.)

Nakon smrti bračnog para Tuđman susjedi su prvo pozvali doktora Hrenčevića u izvid. Ispripovjedio mi je, dakako ne za objavu, kako je u kući našao mrtve Stjepana i Olgu Tuđman u krvi. Stjepan je u ruci držao neki papir, i on je to uzeo i spremio u džep. Bilo je to Tuđmanovo oproštajno pismo. Napisao je da ne želi više živjeti zbog terora i otimačine što je ova država donijela narodu; duboko je razočaran, to nije ono za što su se borili.

Dr. Hrenčević mi je kazao da je taj papir priložio dvama svescima svoga dnevnika, što ga je vodio onih godina, kad je često morao ići okolo po selima na izvide ubijenih ljudi, koje je 'gutala noć'. Te je dnevnike dao svome sinu, koji živi u inozemstvu (mislim u Italiji), i osigurao je novac da se njegovi zapisi jednom, u slobodnim prilikama, objave kao knjiga. Nažalost, do ponovnog otkrića Hrenčevićevih bilježnica niti objave nikad nije došlo. Kad to nije zanimalo Franju Tuđmana, ja sam se tu i tamo nakon 1990. raspitivao o Hrenčevićevu sinu, je li negdje još živ, ali bez rezultata.

Jeste li se u osamostaljenoj Hrvatskoj sreli s Franjom Tuđmanom?

Sreo sam se upravo uoči osamostaljenja, u lipnju 1990. Radi toga sastanka doputovao sam iz Londona u Zagreb prvi put nakon 17 godina emigracije. Letio sam JAT-om, uz prilično tjeskobe: ako bi avion slučajno skrenuo prvo u Beograd, ne bi me ni Tuđman niti itko izvukao iz neke rupe u koju bi me ondje dobrodošlo pospremili. Tuđman me na preporuku nekih ljudi pozvao na razgovor o organiziranju hrvatske izvještajne agencije, koja bi preuzela ulogu Tanjuga u informiranju hrvatske televizije i novinstva.

Primio me u baroknom okružju Visoke ulice, gdje je imao sjedište kao predsjednik tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Improvizirao sam mu nekoliko načelnih ideja kako bi se tome moglo pristupiti. Taj susret učinio mi se prikladnim da mu progovorim nešto u vezi sa smrću njegovih roditelja. Mislio sam, kao povjesničaru bit će mu pogotovu zanimljivo čuti nešto nepoznato o okolnostima vlastite obiteljske tragedije, to jest o postojanju oproštajnog pisma i rukopisnih zapisao mrtvozornika.

No čim sam počeo govoriti, on je planuo, podigao glas i zajapurio se. 'Sve je to laž!', povikao je. Počeo mi je povišenim tonom govoriti kako mu je upravo nekidan došao čovjek iz Jakovlja koji je ubio njegova oca. Po nalogu Ozne, zbog očeva hrvatstva. U plaču mu je predao hrvatski grb koji je prilikom ubojstva skinuo sa zida u kući njegovih roditelja. Nato mi reče kako nikad u životu nije bio toliko potresen kao u trenutku te ispovijesti ubojice.

Umah sam bio svjestan da sam gadno promašio, nagazio sam na opasnu emotivnu minu. Nisam znao da je o toj drami s čovjekom iz Jakovlja bilo pisano u Vjesniku, gdje je Tuđman istom pričom opovrgao nečije pisanje o samoubojstvu njegovih roditelja. Promucao sam nekakvu ispriku.

Je li Tuđman tom prilikom spominjao susret s vama u Kölnu 1977. godine, kao i putovnicu koju ste mu za to putovanje vi prepravili, s njegovom fotografijom i izmišljenim imenom?

Ni riječi o tome, a ja nisam osjetio potrebe da ga na to podsjećam. Sad je preda mnom sjedila kao na tronu osoba sasvim drugoga formata, s nastupom, manirama i načinom govora što odaju svijest o vlastitoj veličini, za razliku od onoga Tuđmana od prije dvanaest godina. Tad je djelovao pomalo ustrašeno i razgovarao s četvoricom nas kao s ljudima u koje se mora pouzdavati za svoju sigurnost i kojih pomoć treba za kontaktiranje utjecajnih političkih osoba u inozemstvu.

Za njegove knjige i brošure koje smo vani širili, u izdanju londonske Nove Hrvatske i švedskog nakladnika Bokatron, ja sam dizajnirao naslovnice; kolega Gojko Borić, u čijem domu u Kölnu smo se susreli, preveo je na njemački njegovu opsežnu knjigu 'Velike ideje i mali narodi'. Sad, u novoj situaciji izlazećega sunca Tuđmanove povijesne veličine, takve prošle trice nisu, naravno, zaslužile spomena.

Bile su zapravo dvije putovnice. Za Tuđmanov put Europom pribavio ih je Branko Salaj u Švedskoj, a ja ih prepravio promjenom fotografije i nekih podataka. Svoju jugoslavensku dao je iseljenik Josip Mataija, a švedska je bila na ime Tage Andersson (taj je na nevolju bio 20 cm niži od Tuđmana, i on se ljutio što taj podatak nismo promijenili, pa se morao kod raznih kontrola sav skutriti). Kad sam tu svoju 'rabotu' nekoliko godina kasnije spomenuo u jednom intervjuu, državotvorni propagandisti digli su na mene kuku i motiku, jedni su tvrdili da lažem, a drugi upozoravali kako ja evo sebe razotkrivam kao kriminalca i falsifikatora.

Robijali ste u novojugoslavenskim zatvorima, bez onih pogodnosti koje su uživali komunisti. Prvi zatvor kao 17-godišnjak, drugi Niš i Stara Gradiška...

Sudio me vojni sud u Nišu, na tri godine, što je za norme onoga vremena bila utješno niska kazna, pa sam otpremljen u niški Kazneno-popravni dom. Tu sam proveo godinu i pol, radeći na ciglani, a istucao sam i malo brdo kamena. Poželio sam se Hrvatske, da me mogu roditelji posjetiti, i nakon polovice kazne uspio sam izmoliti povlasticu da se preselim u Staru Gradišku.

Dok je niška 'Bela kuća' bila zatvor građen za ljude, u Staroj Gradiški, naslijeđenoj od ustaša, ljudi su bili nagomilani u mračne, vlažne, negrijane prostorije, koje su negda, u vrijeme Vojne krajine, služile kao konjušnice u sklopu granične utvrde. Vlado Gotovac, koji je tu dopao dvadesetak godina kasnije, nazvao je taj zatvor ljudskim smetištem. I režim je bio znatno gori od onoga u Srbiji, a k tomu sam dospio u odjel pod neumorno sadističkim glavnim čuvarom Jovom Golićem. Bio sam dodijeljen 'prevoznoj brigadi'.

U koloni po jedan prevozili smo na pustopoljinu izvan zidina različit otpad i istovarali balvane s teglenica iz Save. Ja sam premještaj ipak doživio kao olakšanje jer sam se našao svoj među svojima. U mojoj sobi br. 1 Drugoga odjela stiskalo se između trokatnih kreveta 40-ak političkih kažnjenika: svećenici u većini, profesori, inženjeri, advokati, nekoliko starih domobrana, većinom s kaznama iznad deset godina. Dobio sam krevet iznad Josipa Šimeckoga, koji je bio suđen s nadbiskupom Stepincem, tu je bio moj profesor glazbe s fakulteta Matija Ivšić, pa splitski kanonik monsinjor Ante Pilepić...

Doskora nam se pridružio moj stari znanac, isusovac Mijo Škvorc, glasoviti propovjednik i duhovni pisac, kasnije biskup. U slobodno vrijeme mogli smo do mile volje raspravljati o teologiji, jeziku, povijesti, literaturi... Politika nije bila tema. Meni je ta razmjerno kratka robija bila dopunski 'univerzitet'. Proširila mi je horizont, osobito upoznavanja ljudskih karaktera, a nakon 13 godina polumonaškog odgoja i šire o svijetu. Ipak, taj univerzitet nije bio nalik na onaj što su ga nekad prolazili komunisti.

Oni su imali sve slobodno vrijeme, mi smo imali prisilni rad; oni su mogli čitati i studirati, nama je bilo zabranjeno sve što je na stranim jezicima. Za to se pobrinuo Moša Pijade, koji je nekoć u Lepoglavi preveo Marxov 'Kapital'. Ja sam se ipak malo snašao. Knjižničar Zagrepčanin pomogao mi je nabaviti uljane boje da bih slikao po fotografijama njegovu familiju, i zauzvrat mi je tajno vadio ispod ključa francuske udžbenike i knjige, a tu je bila pri ruci i pomoć poliglota, prof. Slavka Siriščevića iz Splita. Naučio sam toliko francuski da sam se njime poslije nezamjenjivo korisno služio.

Od osnutka Glasa Koncila 1963. bili ste prvih deset godina glavni urednik, kasnije i odgovorni. Kakva je bila koncepcija i kakvo poslanje tih najznačajnijih vjerskih novina iz vremena socijalističke Jugoslavije?

Glas Koncila dogodio se slučajno, kao plod stjecaja niza povoljnih okolnosti. Ono što bi stari Grci zvali kairos, astrolozi sretna konstelacija, Englezi serendipity, a kršćani providnost. Slučajnom papi Ivanu XXIII., koji je bio izabran izvan svih predviđanja i očekivanja, neočekivano je sinula namisao da sazove opći crkveni sabor, koncil, kako bi se Crkva katolička pokušala pomaknuti iz svoga debelog zaostajanja za vremenom.

U Hrvatskoj, upravo u Zagrebu, u isto se vrijeme dogodila slučajna konstelacija nove generacije teologa, koji su bili svjesni još daleko veće zaostalosti naše crkvene sredine i potrebe za reformom. Da spomenem samo profesore Šagi-Bunića, Dudu, Turčinovića, Bajsića... Oni su saziv Koncila u Rimu shvatili kao signal da i kod nas treba nešto pokrenuti. Jugoslavenske vlasti prvi put su dopustile svim biskupima odlazak u Rim.

Takva je trenutačno bila opća klima u svijetu da im politički nije bilo uputno to odbiti. Bilo je to vrijeme sretne svjetske političke konstelacije, u pojavi velike trojke mirotvornog dijaloga: Kennedy, Hruščov i papa Ivan. Tako se kod nas porodila ideja da se pokuša nešto dotad u jugosocijalističkoj stvarnosti nezamislivo: stvoriti tiskane crkvene novine. Vatikansko događanje bilo je zvjezdani trenutak za to: da se domaćoj crkvenoj zajednici prenose vijesti iz Rima.

Našli su mene, koji nisam pripadao profesorskom zboru, i dovukli me iz žumberačkih brda u Zagreb da pothvat organiziram. Naravno, pristanak i odluku valjalo je ishoditi od nadbiskupa Franje Šepera, koji je to spremno prihvatio. Prije toga bio je pokrenut ručno umnažani Glas s Koncila, kojemu sam ja onda za tiskani i sadržajno obogaćeni nastavak, ujesen 1963., skinuo onaj 's'.

Kako je vaš pothvat bio primljen? Prvo od strane državnih vlasti i, drugo, od strane katoličke hijerarhije?

Uprava Borbine tiskare začudo je glatko prihvatila narudžbu za planirani dvotjednik kad sam im je, bez najave, donio u ured u Preradovićevoj ulici. Ali je onda uskočila u igru partija. Kad je gotov list već bio postavljen na strojeve, rotacija je stala. Prethodno vrlo ljubazni direktor tiskare hladno mi je priopćio da je nestalo papira. Stara oprobana smicalica u ona vremena kad je trebalo spriječiti tiskanje bilo čega politički nepoćudnog.

Što se iza kulisa događalo, do kojih razina su radili telefoni, nikad nismo saznali, no završilo je tako da je za tri dana rotacija proradila i naručenih 40.000 primjeraka bilo je uredno isporučeno na Kaptol. Naše tržište bio je prostor cijele Jugoslavije, sve katoličke župe i samostani, uključivši Sloveniju, gdje je list bio izvrsno primljen. Nešto odbijenica primili smo iz hrvatskih župa. Neki, osobito stariji svećenici, prepali su se novog načina govora o Crkvi, o obnovi, prilagođivanju novim vremenima, o dodirima, čak dijalogu s nekatoličkim kršćanima i drugim vjerama...

Mnogima je to bio šok, govor sablažnjiv za tradicionalni duh trijumfalizma i vjere u vječnu nepromjenjivost vremenite institucije Crkve. Neki su nam izražavali strah za svoju vjeru i osobito za vjeru puka. Optužbe da rušimo Crkvu i vjeru sve su se jače javljale tamo od 1969/70., kako su jačale debate o zamašnim reformskim odlukama Koncila, a i sve smo otvorenije pisali o problemima i sukobima unutar Crkve.

Čak se jedan član našeg uredništva osjetio u savjesti pozvanim da s našim pisanjem polemizira pod pseudonimom u drugom, vrlo konzervativnom glasniku. S pritužbama na Glas Koncila dolazile su novom nadbiskupu Franji Kuhariću deputacije zabrinutih starih katoličkih laika intelektualaca, slali su mu optužna i prosvjedna pisma. Vodeći ideolog koncilske reforme, koji je utjecao i na smjer pisanja Glasa Koncila, bio je profesor Tomislav Šagi-Bunić.

U vrijeme zasjedanja Koncila bio je teološki savjetnik ("peritus") nadbiskupa Franje Šepera, predvodnika biskupa iz Jugoslavije. Ta Šagijeva legitimacija nije nam u to vrijeme više bila od pomoći. Šeper je u međuvremenu postao kardinal i dobio položaj službenog čuvara vjere u Vatikanu. Kao takvoga oni zabrinuti za vjeru u Hrvatskoj bombardirali su tužbama na sve opasniju liniju Glasa Koncila, i nisu im optužbe bile sasvim bez učinka.

Jedno valja priznati: od svih udara "pravovjernih" branio nas je ustrajno nadbiskup Franjo Kuharić, koji je inače osobno bio prilično konzervativnih naziranja. Glavni udarac reformskim naporima Glasa Koncila i izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost zadala je optužnička knjižica koju je, upravo istovremeno s Titovim karađorđevskim udarom 1971., objavio u Đakovu znameniti još predratni katolički polemičar i publicist dr. Čedomil Čekada, pod naslovom "Proigrana šansa, Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata".

U isto vrijeme također se naglo zaoštrio odnos komunističkih vlasti prema nama, došlo je i suđenje popularnoj novinarki Glasa Koncila Smiljani Rendić, a potom i članu uredništva Živku Kustiću. Pritisak s dviju suprotnih strana morao se odraziti na uređivanje lista. Nametnuo nam se oprez, autocenzura, žurnalističko i idejno bljedilo. Ti događaji značili su zaokret od jedne otvorene, dijaloške crkve u Hrvatskoj prema zatvaranju, postupno vraćanje staroj integrističkoj, trijumfalističkoj, polemičkoj crkvi, u krajnjem ishodu nacionalističkoj.

U to su vrijeme odnosi između vlasti i Rimokatoličke crkve bili relativno dobri, bez one napetosti i sukobljavanja, ipak, u neposrednom poraću. Kako ste ih vi doživljavali?

Nakon dvadesetak poratnih godina frontalnoga neprijateljstva između države i Crkve, kad je dobar dio svećenstva u Hrvatskoj iskusio često dugogodišnje zatvore, sredinom 1960-ih, koncilskih godina, krenulo je polagano pomicanje prema nekom dijalogu i snošljivosti i dostiglo najvišu točku prijelomne godine 1971.

Utjecala je na to i vatikanska politika pape Pavla VI., koja je težila normalizaciji odnosa s komunističkim režimima europskoga Istoka. Bila je to takozvana 'Ostpolitik'. Dok je godine 1950. papa Pio XII. proglasio kolektivnu ekskomunikaciju komunističkih vođa, dakle i Tita, Pavao VI. primio je Tita, u ožujku 1971., u svečani državnički posjet. Ni govora više o nekakvoj ekskomunikaciji, politika über alles.

Tome je prethodio Protokol između Svete Stolice i jugoslavenske vlade iz 1966. o normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa. Učinjeno je to preko glava biskupa Jugoslavije, bez ikakva dogovora s njima, što je izazvalo tiho nezadovoljstvo kod hrvatskih biskupa. U Glasu Koncila taj smo Protokol prešutjeli, nikad ga nismo ni riječju komentirali. To mi je nekoliko puta prigovorio Zlatko Frid, predsjednik hrvatske Vjerske komisije, prilikom mojih posjeta na njegov poziv.

Još 1972. mi je rekao: 'Da ima Nobelova nagrada za prešućivanje, vi biste je dobili'. Na nešto, danas, kod nas aktualno podsjeća jedna formulacija iz Protokola: 'Sveta Stolica osuđuje ... svaki čin političkoga terora ili sličnoga kriminalnog nasilja, svejedno tko se njime služio.' Iz konteksta se čita da je ciljano na veze hrvatskoga svećenstva s političkom emigracijom. Ta relativizacija je mene, još dosta friškoga iz Stare Gradiške, navela da tvrdoglavo, nenovinarski, prešućujem slavni Protokol.

Po svemu, odnosi između Crkve i jugoslavenske države su se tada pozitivno razvijali. Zašto nije došlo do sklapanja konkordata između Vatikana i SFRJ?

O konkordatu nije bilo govora, nikome to ne bi ni na pamet palo. Za jednu socijalističku zemlju bilo bi to ipak previše. Tada su najsvježiji presedani konkordata bili oni s Mussolinijem 1929. i s Hitlerom 1933. Kraljevina Jugoslavije je 1937. imala sasvim dogotovljen konkordat sa Svetom Stolicom, po kojemu je 'ustavom usvojena ravnopravnost katolicizma s ostalim priznatim konfesijama' (Stojadinović). Na to je patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava, poslao vladi prosvjedni memorandum, zatim na ulice Beograda izveo svoje bučne snage i osobno im stupao na čelu s visoko uzdignutim križem.

Možete li pregnantno izvesti definiciju ideološko-političke orijentacije Nove Hrvatske i Poruke u odnosu na staru ustašku emigraciju, njihove disidente koje reprezentira Vinko Nikolić, koji baš nije kiptio od demokratskog nastrojenja, nove emigrante i Brunu Bušića s njegovim revolucionarnim sljedbenicima, australske i kanadske kolonije...?

Nova Hrvatska svakako je došla kao sasvim nov vjetar u odnosu na staru emigraciju, ne samo ustašku nego i onu HSS-a. Ipak, dobar dio osobito intelektualaca iz tih redova dobro ju je primio. Vinko Nikolić, izdavač Hrvatske revije i biblioteke vrijednih knjiga, rani je obraćenik od nadobudnoga mladenačkog ustaštva, distancirao se od Pavelića, povezao se i s Novom Hrvatskom u prijateljsku suradnju. Atmosferu napadanja i optuživanja unijeli su novi emigranti.

Popularna parola bila im je: 'Ne trebaju nam novine, trebaju nam mitraljezi!' Ti redovi bili su prošarani Udbinim agentima provokatorima, koji su efektno kompromitirali pred svijetom hrvatsku težnju za neovisnošću, a i pripremili niz ubojstava, u prvom redu onih koji su ih primili u svoje 'revolucionarne' redove. Bruno Bušić, pobjegavši iz domovine 1975., došao je u London, ravno u Novu Hrvatsku, gdje je objavio prve svoje tekstove vani.

Ja sam napravio intervju s njim za te novine, snimio i njegove fotografije koje su posmrtno postale kultne. Prišao mi je s nešto suradnje poslije u Poruci. No ubrzo ga je ponio 'revolucionarni' ushit, povezao se s američkim i australskim zemljacima i oblikovao se u vodeću figuru mlade bojovne emigracije. Kao o ratničkom uzoru pisao je o Rafaelu Bobanu. Na valu nove popularnosti izabran je i u vodstvo Hrvatskoga narodnog vijeća.

Svi mi koji se s revolucionarnim pothvatima tih redova nismo slagali, što podjednako vrijedi za Novu Hrvatsku i za Poruku, obilježeni smo kao 'trećejugoslaveni'. Brunu Bušića, čiji sam tajni poštanski pretinac ispočetka držao, upozoravao sam da će ga ubiti ovi kojima se okružio kao osobnom falangom. 'Nikada', odgovorio mi je, 'mi smo neprobojna utvrda!' Domalo potom, ujesen 1978., dogodilo se ono na što sam ga upozoravao, ubijen je u Parizu od ruke jednog iz utvrde.

Jednako kao što je prije prošao Vjekoslav Luburić, alias general Drinjanin, ideal novih revolucionara. (Od Luburića je Bušić preuzeo zamisao 'pomirbe ustaša i partizana' i uspješno je lansirao u domovinsku orbitu.) U Novoj Hrvatskoj i Poruci nismo napisali retka kritike na Brunu. Kad je ubijen, sljedeći broj Poruke posvetili smo njemu. Kritike su poslije išle na adrese onih koji su na njegovoj tragediji gradili vlastite lažne veličine.

Pozivom na njega veličali su teror kao put do nacionalne slobode, što je nemisleće sljedbenike nadahnulo na lude čine i niz besmislenih tragedija. Mladen Schwartz, koji je iz Jugoslavije kao padobranac aterirao ravno među one najekstremnije i bio svesrdno primljen, proglasio je novu ideologiju nacionalne borbe pod imenom 'bušićanstvo'. Bruno Bušić kao osoba, zanosan rodoljub, tankoćutan pjesnik, pisac i povijesni istraživač, pripada u galeriju tragičnih likova hrvatskoga 'panopticuma' te zaslužuje, umjesto mitomanskih hagiografija, jednu nepristranu studioznu biografiju.

Kako se moglo dogoditi da se početkom 1990-ih, nakon pozitivnog ishoda oko formalno-pravnog stvaranja samostalne hrvatske države, dogodi tako negativan razvoj hrvatskoga društva?

U proces stvaranja države bile su odmah pozvane i spremno se uključile 'revolucionarne' snage iz emigracije te su spojene u hibrid sa strukturama jugoslavenskih tajnih služba. Razvitak hrvatskog društva nije spadao u idejni okvir tih povratnika. Revolucionari, kao i nazovi revolucionari, lijevi, kao i desni, hoće – vlast. A kako će živjeti narod, to pitanje njih ne mori. Za naše ljude profesionalno izgrađene u svijetu, promicatelje suvremene ekonomije, ljudskih sloboda i tolerantnoga društva, na koje se Tuđman godinama vani oslanjao, za njih u jednom trenutku više nije bilo mjesta.

Gurnuti su ukraj, štoviše optuživani kao plaćenici stranih služba, što sam i sâm doživio, čak od prijatelja iz robijaških dana. To nije mimoišlo ni one koji su prije popularizirali Tuđmanov lik pred dijasporom, kojoj je inače svatko jugoslavenske komunističke provenijencije bio crvena krpa. Sve to promotorima budućega predsjednika sad ništa nije vrijedilo, ako nisu bili voljni šutke se podložiti diktatu nove strukture.

Da spomenem samo primjer Tihomila Radje. Preselio se 1991. sa suprugom Francuskinjom iz Švicarske u Zagreb, pun planova da svojim znanjem i energijom pridonese izgradnji države. Francuski doktor ekonomije, politolog, mnogostrani erudit, čovjek koji je pored funkcije tajnika švicarskih proizvođača satova imao energije da godinama ispunjava stranice Nove Hrvatske, Poruke i Hrvatskoga glasa političkim i gospodarskim analizama, programatskim tekstovima i recenzijama domovinskih književnih djela.

Ozbiljno je shvatio demokraciju, gdje ne postoji jedna posvećena društvena istina, dogma diktirana iz jedne glave i jedne partije, te se počeo oglašavati sa svojim idejama i kritikama. Odgovor lakovjerno shvaćenoj slobodi javne debate bio je da je u jednom vrhovničkom govoru za javnost svrstan u red 'crnih, crvenih, žutih i zelenih vragova', to jest neprijatelja. Imao sam čast da se među nabrojenim vragovima nađe i moje ime.

Svečano su bili pozvani da se vrate u domovinu oni koji su vani napravili novce. Mnogi koji su se odazvali i imali vlastite ideje što će sa svojim kapitalom ubrzo su se vraćali otkud su došli. A što se tiče koncentracije zajedničkih društvenih dobara u rukama malobrojnih odabranika, o tome je suvišno više govoriti – za tu je pojavu davno u javnosti ustaljen naziv opće pljačke.

Što se mene tiče, onaj segment života kad sam pripadao krugu idealista, koji su se trudili narod u depresiji pripremati za nešto veliko i buduće, uspio sam potisnuti na rub svijesti. Od svega prošloga najmanje se želim prisjećati upravo epizode rada za boljitak domovine, u što mi je otišlo više od trećine života, a prijateljima Kušanu, Radji i brojnim drugima i mnogo više. Bilo je uzbudljivo i pobudno, visok cilj i nada hranili su napore i odricanja, ali je manje uzbudljivo i pobudno kad na kraju ustanoviš da je sve bio naivni optimizam, u efektu samo besplodno traćenje vremena.

Osnovna maksima socijalnog i političkog nauka Stjepana Radića bila je: suveren je samo onaj narod koji nije gladan. Taj je cilj ostvario Josip Broz...

Radićeva maksima je, naravno, duboko istinita. A je li i koliko je to ostvario Broz ili je unatoč Brozu, i zahvaljujući dugoj pauzi od ratovanja, to ostvario ljudski élan vital, pitanje je za raspravu. Moja osobna prošlost nije u znaku podaničke odanosti Brozu niti vjere da njegova partija, kao ni ikoja ideologija, posjeduje jedinu apsolutnu istinu kojoj se mora podložiti svaki um. Broz ima, čak i kao neupitan diktator, svoje povijesne zasluge, ima i velike krivice, ali njega više nema.

Ovakva ili onakva, Titova vladavina ne može više biti model ni za kakvo novo oblikovanje države i društva. Ovo što imamo danas sasvim su nove prilike, nov svijet. Oni koji s čežnjom zazivaju Pavelića ili Tita, pa i Tuđmana, imaju neke druge računice negoli istinsku dobrobit zajednice. Od povijesti možemo, ako hoćemo, mnogo naučiti, ali upravo mi u Hrvatskoj sad smo svjedoci kako inzistiranje na ovoj ili onoj povijesti kolektivno otupljuje staranje za humaniju sadašnjost i budućnost.

Mržnja nastala crkvenim raskolom prenesena je tijekom stoljeća na našem prostoru na hrvatski i srpski narod. Rimokatolička crkva i Srpska pravoslavna crkva, uvijek i u svim vremenima do sada, brane prvenstveno svoje političke i crkvene interese, a potom temeljne vrijednosti kršćanske etike.

U što se može izroditi kad pripadnici dviju sljedbi iste vjere žive jedni pored drugih, reljefno pokazuje novi rat do istrebljenja između muslimana sunita i muslimana šijita na Bliskom istoku. Narodu na našim prostorima sličnu je povijesnu sudbinu odredilo razgraničenje dviju Crkava. Zajedničko osnovno vjerovanje, sa svim uzvišenim načelima ljubavi i usmjerenosti na kraljevstvo nebesko, gubi svaki smisao i vrijednost kad pripadnost rimskoj ili bizantskoj grani kršćanstva postane dominantan znak nacionalnoga identiteta.

Splitski povjesničar Ivan Mužić izložio je kako se u Bosni, Hercegovini i Dalmatinskoj zagori postajalo Hrvatima ili Srbima. Prvo je došla ova ili ona Crkva, pa je istom kasnije 'vjera' odredila nacionalni identitet. Jedni pogani kojima su prvo došli i pokrstili ih rimski misionari postali su katolici i tek mnogo poslije Hrvati. Oni pogani do kojih su prvo doprli i pokrstili ih grčki misionari kasnije su postali Srbi. Tko prvi djevojci, njegova djevojka!

Tako možemo imati Luburiće u obje polutke Hercegovine. Istom je usvajanje nacionalnih identiteta po pripadnosti ovoj ili onoj Crkvi dovelo do dubokih mržnja i povremenih naizmjeničnih težnja tko će koga istrijebiti. Dr. Juraj Krnjević, predsjednik HSS-a u emigraciji nakon Mačeka, u Londonu nam je pričao kako je njega Radić nakon Prvoga svjetskog rata poslao da obilazi zabite predjele Bosne i Hercegovine i pridobiva Hrvate da glasuju za Hrvatsku seljačku stranku.

Većina, kaže, nije znala što hrvatsko znači. Kad je pitao ljude što su oni, odgovarali su mu da su katolici. Morao ih je s mukom uvjeravati da kao katolici moraju biti Hrvati. To je bio Krnjevićev nacionalni misionarski pohod. Danas imamo u tim predjelima najvatrenije Hrvate katolike. Ima s druge strane priča o jednom takvom misionaru koji je na konju obilazio pravoslavna sela i zaseoke Bosne da pouči ljude da su Srbi.

Kad su mu se ljudi tužili kako kruha nemaju, on bi im odgovarao: 'Gladuj, ali srbuj!' U Žumberku, gdje sam službovao, žive pomiješani rimokatolici i grkokatolici. Grkokatoličko bogoslužje je slično srpskopravoslavnom, drže i isti julijanski kalendar. U moje vrijeme, 1960-ih godina, obilazili su grkokatolike pravoslavni 'misionari' iz Karlovca i uvjeravali ih da su oni Srbi. Kad je župnik u Sošicama, Višošević, počeo promicati promjenu kalendara na zapadni, u narodu je nastala buna. Seoski demagozi sazivali su skupove pod parolom: 'Ne damo srpskog Božića, ne damo srpske Nove godine!' Kad vjerske forme postanu bitnom oznakom nacije, to nije vjera, nego simbol pripadnosti grupi, biljeg nacionalizma. Takvu dominantnu tendenciju vidim u Hrvatskoj danas.

Jeste li kao bogoslov ili kasnije susreli tadašnjega nadbiskupa Stepinca? I kakav je dojam ostavio na vas? Te kako ste doživljavali njegovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata?

Prvo nešto osobnog sjećanja. Nadbiskup Stepinac je negdje početkom 1946. posjetio Nadbiskupsku gimnaziju na Šalati, tako i moj 5. razred. Odmah je uočio svoj malo neobičan portret na zidu. Bio je to moj rad, kontrastno crno-bijeli lik u ulju na daski. Potkraj te godine radio sam na pretipkavanju i umnažanju obrambenog govora njegova branitelja na sudu Ive Politea. Kopiju sam donio i kući u Dubrovčan. Bilo je preopasno to dalje kome pokazivati, pa je smotuljak moj otac sakrio iza gredice na tavanu. Za razliku od godine 1943., kad nam je jedan seoski suradnik partizana donio teško čitljivu kopiju Stepinčeve propovijedi u katedrali protiv neljudskih i nekršćanskih djela hrvatskih vlasti, što su partizani širili.