Novo svjedočanstvo o tragičnoj smrti Tuđmanova oca

Vladimir Pavlinić (88), novinar, slikar, grafički dizajner i prevoditelj, osnivač je i prvi glavni urednik Glasa Koncila. Od 1963. je devet godina uređivao te novine, sve do 1972., kad napušta tadašnju Jugoslaviju i odlazi u Beč, a od 1974. živi i radi u Londonu. Ondje je bio član uredništva slavne revije Nove Hrvatske, devedesetih je opet radio i boravio u Zagrebu, a kasnije se vraća u London.

Za Express je Pavlinić govorio prošlog ljeta. U jednom od rijetkih intervjua hrvatskim medijima otkrio nam je nevjerojatna zbivanja na Kaptolu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pričao o udbaškim pritiscima i prislušnim uređajima... Danas za Express progovara o Stepincu, Manoliću, papi Franji, čak otkriva kako je Tuđmanu falsificirao pasoš! Pavlinić je rođen i odrastao u Tuđmanovu kraju. No s prvim hrvatskim predsjednikom ga veže i mnogo više od zavičaja.

O tome, prvi put, otvoreno priča baš za Express:

Tuđmani su bili ugledna obitelj u onom kraju. U Velikom Trgovišću imali su dvije gostionice i trgovinu mješovitom robom. Išao sam u istu pučku školu kao i Franjo Tuđman prije mene te pohađao istu crkvu. Dobro se sjećam Stjepana Tuđmana, Franjina oca, koji je bio načelnik općine Trgovišće, također dugogodišnji vođa mjesnog ogranka Hrvatske seljačke stranke. Moj otac, krojač i mali 'dućandžija' u četiri kilometara udaljenom selu Dubrovčanu, bio je oduševljeni mačekovac i aktivan Tuđmanov suradnik u HSS-u.

Tako je moja obitelj bila na neki način povezana s Tuđmanima. Kad je mladi Franjo usred rata iskočio kao vodeći propagandist i propagator partizanskoga pokreta u Zagorju, u tom je smjeru preokrenuo i oca. Moj otac, koji je odmah 1941. procijenio da ustaše vode Hrvatsku u zlo, prekinuo je i s Tuđmanom. Nije to više bila njegova Hrvatska seljačka stranka. Sva radićevština koju su ovi bučno izvikivali bila je samo varava maska za pridobivanje nezadovoljnih, lakovjernih seljaka.

Njima se nije govorilo o nekakvoj novoj Jugoslaviji, ne, bit će to prava radićevska Republika Hrvatska, u kojoj će vlast biti u rukama naroda i, što je najvažnije, neće biti poreza. Moj otac je uvidio kako seljaci propovijedanu 'narodnooslobodilačku borbu' spremno prihvaćaju kao bezvlađe, u kojem možeš nekažnjeno mrskom susjedu 'u ime naroda' napraviti svaku pakost. Ne treba više trošiti novce na fiškale i sudove zbog 'mejaša' te uzajamnih psovačkih uvreda, svatko može svoj spor dosuditi sam.

Najkontroverznije pitanje u vezi s Tuđmanovima jest pogibija njegova oca Stjepana i pomajke Olge...

Bio sam u školi u Zagrebu kad se to dogodilo, u travnju 1946. Kad sam došao na praznike, saznao sam da se stari Tuđman ubio. Šaputalo se kako je prvo ustrijelio svoju ženu, zatim sebe. Istom mnogo kasnije čuo sam opširniju priču. Godine 1971. otišao sam iz Zagreba u Dubrovčan da za Kanu intervjuiram umirovljenog liječnika dr. Jurja Hrenčevića, o iskustvima njegova dugogodišnjeg rada u zagorskim selima. U godinama rata i poslije službovao je u Velikom Trgovišću.

Živo ga se sjećam iz 1943., kad sam ga sreo na cesti u Trgovišću s velikom drvodjeljskom pilom u ruci. Vraćao se kući sa željezničkoga kolodvora, gdje je u čekaonici otpilio nekoliko nogu i ruku ovamo dopremljenih seljaka i seljakinja. Jutarnjim su vlakom krenuli u Zagreb na tržnicu sa svojim proizvodima, vlak je naišao na minu. Vidio sam čekaonicu punu naslaganih mrtvih tjelesa. (I sâm sam iduće godine, srećom, izišao čitav iz marvinskoga vagona, kakvi su većinom tad služili kao putnički, pod kojim je eksplodirala mina.)

Nakon smrti bračnog para Tuđman susjedi su prvo pozvali doktora Hrenčevića u izvid. Ispripovjedio mi je, dakako ne za objavu, kako je u kući našao mrtve Stjepana i Olgu Tuđman u krvi. Stjepan je u ruci držao neki papir, i on je to uzeo i spremio u džep. Bilo je to Tuđmanovo oproštajno pismo. Napisao je da ne želi više živjeti zbog terora i otimačine što je ova država donijela narodu; duboko je razočaran, to nije ono za što su se borili.

Dr. Hrenčević mi je kazao da je taj papir priložio dvama svescima svoga dnevnika, što ga je vodio onih godina, kad je često morao ići okolo po selima na izvide ubijenih ljudi, koje je 'gutala noć'. Te je dnevnike dao svome sinu, koji živi u inozemstvu (mislim u Italiji), i osigurao je novac da se njegovi zapisi jednom, u slobodnim prilikama, objave kao knjiga. Nažalost, do ponovnog otkrića Hrenčevićevih bilježnica niti objave nikad nije došlo. Kad to nije zanimalo Franju Tuđmana, ja sam se tu i tamo nakon 1990. raspitivao o Hrenčevićevu sinu, je li negdje još živ, ali bez rezultata.