“Čovjek se mora dobro skriti da bi u današnjoj Rusiji mogao zadržati moralnost. Zato mnogi ljudi odlaze u garaže. Da izađu, morali bi svoj moral staviti na kušnju, a to ne žele. Stoga oni ne ispijaju kave ili piva u kafićima i ne druže se na ulicama, nego svoje slobodno vrijeme provode u garažama. A način na koji njegovi članovi provode vrijeme koje pripada samo njima mnogo govori i o društvu”, objašnjava Natalia Yefimkina (1983.), njemačka redateljica, čiji je debitantski dugometražni dokumentarni film “Ljudi iz garaže” (Garagenvolk, 2020.) prikazan u međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa nakon što je lani, uz nagradu Heiner Carow na Berlinaleu, svojoj autorici donio 30.000 eura vrijednu nagradu Audentia, koju filmski festival u Sarajevu dodjeljuje redateljicama kao potporu razvoju budućih projekata, a bio je nominiran i za nekoliko drugih važnih europskih nagrada. Velik interes zapadne javnosti i ne čudi uzme li se u obzir egzotičan prizvuk teme obrađene kroz devedesetak minuta Yefimkinina autorskog prvijenca. Naime, dok Nijemci garaže koriste samo kako bi u njima držali automobile, pokoju kosilicu ili kakvu drugu odbačenu, a još upotrebljivu stvar, u Rusiji život u garažama predstavlja, smatra redateljica, društveni fenomen. “Ruske su garaže poput svojevrsnih muških pećina. Iako u pravilu u njima ne žive, ruski muškarci ondje provode svoje slobodno vrijeme: druže se, izrađuju svetačke figurice ili druge predmete, popravljaju stvari, piju ili čak održavaju glazbene probe.” Nije to, doduše, mnogo drugačije od situacije u Hrvatskoj gdje također mnogi svoje garaže koriste za sve osim parkiranja automobila pa se u malom broju preostalih tiskanih oglasnika još mogu pronaći informacije o iznajmljivanju garaža kao skladišnih ili dobro izoliranih prostora za prve glazbene pokušaje. “Točno, fenomen postoji i u drugim zemljama, vjerojatno svima onima koje su nekoć bile pod totalitarnim režimom.

Takve su garaže postojale u Istočnoj Njemačkoj, a znam da su postojale i u Jugoslaviji.” Ali u Rusiji je mnogo novijeg datuma, kaže Yemfikina, inače kći ukrajinsko-ruskog para znanstvenika, čiji su roditelji nakon černobilske katastrofe napustili Kijev i privremeno se nastanili u Sibiru prije nego što su 1995. emigrirali u Njemačku, gdje je Natalia, nakon završene srednje škole, započela s radom u filmskoj industriji. Nije to bio glamurozan niti odviše prestižan dio posla, kao asistentica produkcije bila je zadužena za provedbu manje zahtjevnih zadataka, a najviše ju je od svega mučilo što, nakon tolike količine napornog rada, ne uspijeva vidjeti konačan proizvod prije njegova puštanja u distribuciju. Tako se u njoj počela javljati želja za stvaranjem vlastitih projekata. “Inicijalna mi je ideja bila snimiti film o svećenicima koji posjećuju zatvorenike u zatvorima diljem regije Donjeck, no u Njemačkoj je ta tema smatrana suviše kontroverznom i nitko nije htio financirati njezinu realizaciju. Zato sam nastavila raditi na tuđim projektima. U posljednjem, igranom filmu koji smo snimali u Rusiji bila sam zadužena za pronalazak novih lica i dodataka za filmski set te sve što sam trebala uspjela sam pronaći u garažama - od ribe do skija.” 

Prisjeća se kako je, kad je film bio gotov, pomislila kako ljudi iz garaža uopće nema u filmu. Oku kamere ostali su nevidljivi. “Shvatila sam da je to stoga što scenarist filma nikad nije nogom kročio u Rusiju, a redatelju je snimanje ujedno bilo i prvi posjet toj zemlji. Budući da govorim ruski i donekle sam upoznata sa situacijom, moj mi je partner predložio da pokušam film snimiti sama.” Dvije je stranice rukom pisanog scenarija ispunila u pola sata, a kako nije imala financijskih sredstava niti institucionalnu ili potporu neke produkcijske kuće, u Rusiju se vratila sama, s kamerom. “Svima sam odmah na početku rekla da dolazim iz Berlina, ali prihvatili su me kao svoju i možda mi se stoga povjerili otvorenije nego što bi pred nekim strancem. To je i prednost migrantskog života, svugdje sam satelit i mogu promatrati situaciju sa sigurne udaljenosti, a u sve sam dovoljno uronjena.” Priznaje, ipak, kako o kompleksnoj ruskoj političkoj situaciji ne zna dovoljno i o njoj nerado govori. Baš kao i njezini sugovornici. “Svi su oni apolitični. Istinski apolitični, a politika ih uopće ne zanima jer znaju da ništa ne mogu promijeniti. Naravno, mnogi ljudi vjeruju u mogućnost promjene, odlaze u Moskvu, organiziraju prosvjede, ali svi znamo kako završavaju taknu li preozbiljno u vladajući režim. A to je samo mali postotak ljudi. Zapitala sam se kako žive oni koji samo žele živjeti svoje živote.” 

Je li pritajivanje i život u skučenom prostoru unutar tankih, limenih zidova bez prozora jedini način opstanka? “Jest, želite li ostati moralni. Naravno da možete podmićivati one na vlasti, otvoriti dućan, kafić ili vlastitu tvrtku i od toga sasvim lijepo živjeti, ali onima koji to ne žele ovo je jedini način. Uostalom, ruski su ljudi naviknuti na zadržavanje svojeg mišljenja i stavova, ostalo im je to još iz razdoblja Sovjetskog Saveza.” 
Ipak, uvjerena je i kako i ljudi iz garaža svoju situaciju ne promišljaju na svjesnoj razini. Za njih je život u garaži pitanje opstanka, održivosti i stoga potpada u domenu nesvjesnog. Osim toga, kaže, garaže su za vladu nevidljive pa u njima mogu sve. Čak i sanjati. Naime, iako funkcioniraju kao ruske tržnice 21. stoljeća, mjesta neformalne ekonomije u kojima se može kupiti, prodati i zamijeniti baš sve ili jeftino popraviti automobil, Nataliju Yefimkinu ekonomski dio života u garažama nije zanimao. “Htjela sam prikazati život u Rusiji ispričan s društvenog dna. Takvima ljude iz garaža, promatrajući ih iz svojih stanova, doživljavaju njihovi sugrađani. Ali u društvu koje individualizam prezire, garaže su jedini prostor slobode i individualizacije. I zato mi je bilo važno prikazati one koji se u društvu lišenom snova usuđuju sanjati.”

Službenih podataka nema, ali Yefimkina govori da neki dijelovi Rusije broje više garaža nego stanova, a ni jedan dio zemlje nije od fenomena pošteđen. “Često me pitaju zašto sam odabrala baš dio uz rusko-finsku granicu, zašto mi je bilo važno snimiti film na području u vlasništvu velike rudarske kompanije. Bilo je zanimljivo jer ondje do dvadesetih ili tridesetih godina i uspostave radnih kampova nitko nije živio, pa ni ljudi koji se danas ondje nalaze nisu na tom području čvrsto ukorijenjeni. No, s druge strane, bilo je posve nevažno gdje ću smjestiti svoju priču, jer garaže postoje i u Moskvi i u Sankt Peterburgu. One su jedina mjesta gdje ruski muškarci mogu biti slobodni i, ako ih ne koriste za proizvodnju votke ili droge, vlasti će ih ostaviti na miru.”
Ne vjeruje da će se stanje bitno promijeniti u budućnosti jer i mladi Rusi sve više i sve ranije bježe u sigurno okrilje pod limenim krovom. “Zanimljivo je to, kad se zapadnjaci zavuku u garažu s računalom, nastane Microsoft ili Apple. Kad se Rusi zavuku, kreće potraga za slobodom ili dubljim smislom.” Zato su ljudi iz garaža još “zatočenici” analognog svijeta. Ne smeta im to, a ni Yefimkina odsustvo digitalnog ne vidi kao nedostatak. “Ponekad mislim da su u svojoj skučenosti mnogo slobodniji od nas. Nama se događaju ekstremne stvari, poput toga da se propisuje koliko visoka mora biti trava u našim dvorištima, kad smijemo prati automobile, kad se glasno družiti i slično. Ljudi iz garaža ne moraju paziti ni na jednu od tih zapreka i u tom su smislu slobodniji. Pokazalo se to i tijekom pandemije. Dok smo mi bili prisiljeni na izolaciju i u njoj se teško snalazili, oni su odavno stvorili svoje dobrovoljno samoizolirano društvo. I to funkcionira.”

Unatoč velikom uspjehu svojeg prvog filma, Natalia Yefimkina ne želi se i u budućnosti baviti ruskim temama. Iako su joj mnogi suradnici čestitali što je uspjela stvoriti film koji prikazuje društvo, a ne folklor, boji se da bi ustrajanje na tom diskursu od nje moglo stvoriti “rusku emigrantsku redateljicu”. Zato sljedećim filmom želi problematizirati jedan problem zapadnjačkog društva. “Posvetit ću se ljudima koji se osjećaju izgubljeno i pokušavaju se ponovno povezati sa sobom samima. Kao djeca sklona samoozljeđivanju, i oni odlaze na seksualne zabave, opijaju se preko svake mjere ili bave adrenalinskim sportovima samo kako bi se osjećali živima. Jer zapadnjačka društva u esenciji nemaju mnogo problema - poslovi su dobro plaćeni, život je u velikoj mjeri uređen. Da živite u Bjelorusiji, gdje su jučer zatvorili vašeg supruga, oca ili brata, ne biste imali vremena razmišljati o povratku sebi. Kad su odobrili financiranje ‘Ljudi iz garaže’, rekli su mi da se vesele zabavnom filmu. A tema uopće nije zabavna. Vidjet ćemo hoće li im ova biti.”