U nekim dijelovima Rusije ima više garaža nego stanova

“Čovjek se mora dobro skriti da bi u današnjoj Rusiji mogao zadržati moralnost. Zato mnogi ljudi odlaze u garaže. Da izađu, morali bi svoj moral staviti na kušnju, a to ne žele. Stoga oni ne ispijaju kave ili piva u kafićima i ne druže se na ulicama, nego svoje slobodno vrijeme provode u garažama. A način na koji njegovi članovi provode vrijeme koje pripada samo njima mnogo govori i o društvu”, objašnjava Natalia Yefimkina (1983.), njemačka redateljica, čiji je debitantski dugometražni dokumentarni film “Ljudi iz garaže” (Garagenvolk, 2020.) prikazan u međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa nakon što je lani, uz nagradu Heiner Carow na Berlinaleu, svojoj autorici donio 30.000 eura vrijednu nagradu Audentia, koju filmski festival u Sarajevu dodjeljuje redateljicama kao potporu razvoju budućih projekata, a bio je nominiran i za nekoliko drugih važnih europskih nagrada. Velik interes zapadne javnosti i ne čudi uzme li se u obzir egzotičan prizvuk teme obrađene kroz devedesetak minuta Yefimkinina autorskog prvijenca. Naime, dok Nijemci garaže koriste samo kako bi u njima držali automobile, pokoju kosilicu ili kakvu drugu odbačenu, a još upotrebljivu stvar, u Rusiji život u garažama predstavlja, smatra redateljica, društveni fenomen. “Ruske su garaže poput svojevrsnih muških pećina. Iako u pravilu u njima ne žive, ruski muškarci ondje provode svoje slobodno vrijeme: druže se, izrađuju svetačke figurice ili druge predmete, popravljaju stvari, piju ili čak održavaju glazbene probe.” Nije to, doduše, mnogo drugačije od situacije u Hrvatskoj gdje također mnogi svoje garaže koriste za sve osim parkiranja automobila pa se u malom broju preostalih tiskanih oglasnika još mogu pronaći informacije o iznajmljivanju garaža kao skladišnih ili dobro izoliranih prostora za prve glazbene pokušaje. “Točno, fenomen postoji i u drugim zemljama, vjerojatno svima onima koje su nekoć bile pod totalitarnim režimom.