Novi Zeland sam sve do neki dan zamišljao kao nekakav "raj na Zemlji", kao zelenu zemlju Maora, Gandalfa i hobita. U prilog mojoj idealizaciji Novog Zelanda išla je i činjenica da bih prije susreo Bujaneca u Jasenovcu, negoli zmiju na ovom otoku. Idilična slika Novog Zelanda kao oaze mira isparila je krvavim napadom Brentona Tarranta na dvije džamije u Christchurchu, u kojem je ubio pedesetero ljudi. Grad i cijela zemlja potonule su u kaos, strah i tugu. Riječ je o noćnoj mori koja se pretvorila u stvarnost.

Po uzoru na svog idola Fjotolfa Hansena (široj javnosti poznatiji i kao norveški masovni ubojica Anders Breivik) koji je godine 2011. ubio 77 osoba, ovaj samodeklarirani fašist je netom prije svog krvoločnog pohoda objavio i vlastiti manifest iz kojeg lako može iščitati kako se autor nadahnjivao na retorici i filozofiji europskih "identitaraca". Ovaj 28-godišnji Australac je uvjereni rasist i zagovornik bjelačke nadmoći.

Krizna situacija Oni su vojska koja želi da što više ljudi vide krvoproliće

Iako ga se na početku povezivalo s radikalnom desnicom (far-right), Tarrant je sebe ovako opisao: "Kad sam bio mlad, bio sam prvo komunist i anarhist, a prije nego što sam postao eko-fašist, bio sam libertarijanac." Također je napisao kako prezire konzervativce te kako se divi kineskom komunističkom režimu. Iako su određeni mediji požurili okarakterizirati Tarranta kao "kršćanskog terorista", on ima veze s kršćanstvom koliko i Zdravko Mamić s transparentnim poslovanjem.

Tarrant prezire kršćanstvo te uporište za svoja neonacistička uvjerenja pronalazi u neopoganskoj simbolici i falsificiranim povijesnim mitovima. Mnogima je privuklo pozornost to što je na svom oružju ispisao imena mahom desničarskih terorista i povijesnih ratnika koji su se borili protiv muslimana. Ovaj masovni ubojica je napisao kako je njegov napad u Christchurchu reakcija na sve napade po Europi u zadnjih nekoliko godina.

Ono što posebno šokira jest kontrast između njegove empatije sa žrtvama Drugog svjetskog rata i islamističkih terorističkih napada u Europi i potpunog nedostatka iste za muslimane koje je na Novom Zelandu hladnokrvno pobio kao da je riječ o online partiji Counter-Strikea.

Mnogi su s razlogom postavili pitanje: "Zašto je kao svoju metu odabrao baš Christchurch?" Prema medijskim natpisima iz 2013. upravo su se u Al-Noor džamiji u Christchurchu radikalizirala dva Australca Daryl Jones i Christopher Havard, koji su kasnije prešli na islam te kao mudžahedini "Abu Suhaib Australi" i "Abu Salma Australi" sudjelovali u Al Kaidinim vojnim akcijama. Obojica su ubijena u Jemenu 2013.

Novozelandski mediji su već prošle godine izvijestili o radikalizaciji jednog 15-godišnjaka koji je, prešavši na islam, napustio školu i isplanirao teroristički napad u Christchurchu. Dok "bijeli" suprematisti legitimaciju svojih opskurnih ideja, po uzoru na Hitlera, traže u gotovo pa izumrlim mitologijama, islamisti svoje nadahnuće crpe iz pogrešne interpretacije Kur’ana. Ovo je samo primjer kako je nezahvalno jednu kompleksnu knjigu dati budali u ruke.

Jer velika je vjerojatnost da on ništa neće razumjeti te da će iz nje izvući pogrešne zaključke. To je zapravo velika tragedija islama, kršćanstva, pa čak i komunizma: dobar dio njihovih sljedbenika nije u stanju shvatiti isprepletenost ispisanih riječi u njihovim "svetim spisima", ali je, nažalost, spreman djelovati.

REVOLUCIJA Ovaj 'kapitalistički raj' ima ljevičarku na vlasti

Bilo kako bilo, svaki teroristički napad, neovisno o tome iz čije kuhinje dolazio, predstavlja udar na slobodno društvo. Kako bi teroristički čin do kraja uspio, teroristima je potrebno konstantno stanje šoka i užasa nakon samog napada koje bi trebalo isprovocirati uspostavu diktature straha. Jer što je strah prisutniji, to je veća potreba za strožim kontrolama, cenzurama i osiguranjem.

Zanimljivo je primijetiti da će ljudi, kad im je život u pitanju, uvijek pristati na bigbrotherovski nadzor, cenzuru i samoograničavanje društvenih sloboda. Profiteri ovakve logike su upravo teroristi koji ne mogu podnijeti društvo utemeljeno na slobodi i poštovanju ljudskih prava. No tješi nas neosporna činjenica da nitko ne može poraziti ono društvo koje se ne da uplašiti i koje ne dopušta da mu itko dirne u slobodu.

Teroristički čin u Novom Zelandu nažalost nije izoliran slučaj. Ovdje je, jednostavno rečeno, riječ o frustriranom čovjeku koji je prezirao sve one čija boja kože nije bila njemu prihvatljive boje.

Ako malo bolje obratimo pozornost, svako se malo pojavi nekakav manijak koji zbog svojih bolesnih ideja poubija masu ljudi. Tarrant je neprimjetna, nevažna i prolazna osoba koja je, čini se, željela jednu stvar: svoje mjesto u povijesti i nezaboravan epitaf. Želio je da ljudi, nakon njegova pokolja, pričaju o njemu.

On i njemu slični, kojih nažalost nije malo (Poljaci već masovno šeraju njegov manifest), trebaju shvatiti da je ljepota slobode u njezinom naličju koje se sastoji od voljne neslobode u činjenju ili suzdržavanju od činjenja svega onoga što je na štetu drugoga i drugačijeg. Jer moja vlastita sloboda ne postoji bez slobode drugoga, koliko god on bio drugačiji.