Za nacionalnu top državnicu ona je izrazito mlada, ima 37 godina, izrazita je ljevičarka, mladi je obožavaju, odgajana je kao mormonka, da bi danas bila agnostkinja, dok je još imala vremena svako malo pojavljivala bi se na festivalima kao DJ... Jacinda Ardern povrh svega je u pravilu nasmijana i izrazito je fotogenična. Nova novozelandska premijerka, ukratko, posjeduje sve ono protiv čega su, primjerice, tradicionalno cijepljeni srednjoeuropski premijeri, pa tako i u Hrvatskoj.
Ono po čemu je njen trijumf u pacifičkoj otočnoj naciji postao svjetska vijest jest to što je Novi Zeland godinama jedna od ekonomski najliberalnijih zemalja svijeta, a istodobno je dobio premijerku koja je na izborima nastupila kao progresivna socijaldemokratkinja, dakle ljevija od lijevog centra, i kao feministkinja, te sa sloganom da je kapitalizam pokazao da je promašaj.
"Kapitalizam mora pokazati svoje ljudsko lice", "ako imate stotine tisuća djece koje nemaju dovoljno za osnovne potrebe, kako biste to nazvali nego promašajem kapitalizma", porezi za najbogatije, izgradnja socijalnih stanova... s takvim stavovima Jacinda Ardern je na izborima izborila za svoju Laburističku stranku 46 od 120 mjesta u parlament. To je 10 manje od konzervativne Novozelandske nacionalne stranke.
No, uz laburističkih 46 zastupnika, većinu će činiti 8 iz Zelenih, dakle, opet nekakvo krilo slijeva, i 9 parlamentaraca iz Novi Zeland prvi (NZ First). I tu dolazimo do zanimljive situacije. NZ First je stranka desnog centra, sa socijalnim programom u određenoj mjeri, ali u području društva izrazito konzervativnom; takva stranka koja se protivi i LGBT slobodama i liberalizaciji slobode na odlučivanje o abortusu.
Tako da je nova mlada premijerka očito u startu odlučila žrtvovati svoje nazore o istospolnim brakovima i potpunoj slobodi žene na odlučivanje o abortusu kako bi dobila prostor za iskorjenjivanje siromaštva na Novom Zelandu. I tu dolazimo do paradoksa koji svjedoči da je kapitalizam na Novom Zelandu katastrofalno zaribao i prijeti da stvari učini još i gorima.
Zemlja brojnih prirodnih resursa, nacija koja pod svojom kontrolom ima i komadić Antarktike, pet puta veće površine od Hrvatske i sa samo 4,8 milijuna stanovnika, 21. je na svijetu, između Japana i Francuske, po BDP-u po stanovniku. Po paritetu kupovne moći je 32., između Južne Koreje i Italije. Istodobno, u toj zemlji čak trećina djece, njih oko 300.000, živi ispod granice siromaštva. I to se još rapidno mijenja iz godine u godinu.
Samo godinu ranije taj broj bio je za 45.000 manji, pa je i lako i jezivo zamisliti što se Novozelanđanima spremalo uz ovakvu turbokapitalističku politiku na vlasti koja ju je lansirala u top-4 svjetskih zemalja s najslobodnijim poslovanjem. Zato i jest bilo moguće da prije šest godina na plodno tlo padne internetska podvala da je Novi Zeland zakonom zabranio uzgoj vlastite hrane u privatnim vrtovima.
Riječ je o vlažnom snu najvećih svjetskih multinacionalnih korporacija, pa ako je igdje na svijetu takav zakon moguć... Uglavnom, stvar se pokazala lažnom, ali je činjenica da je Novi Zeland zemlja koja pogoduje bogatima, koja jako ne pogoduje siromašnima, radnicima i srednjem sloju. I sada je odjednom dobila premijerku koja je žestoka zagovornica sindikalnog organiziranja, socijalnih prava, koja je u pravom smislu riječi socijalistkinja.
U najmanju ruku onoliko koliko je to Bernie Sanders, nesuđeni predsjednik SAD-a. Ako ne još i više od njega. Jedna atipična stvar za socijalista u njenom slučaju je i to što je ona zagovornica radikalnog ograničavanja useljavanja na Novi Zeland. Tu leži i tajna oko čega su se na istoj liniji našli njena Laburistička stranka i izolacionistička, tradicionalna i socijalna konzervativna NZ First.
Čelnici NZ First posljednjih su godina upozoravali da će vrlo brzo useljenika iz Azije biti viši od Maora, što svjedoči o specifičnom odnosu doživljavanja novozelandske nacije, moguće i na tragu rasizma ili ksenofobije, ali i da se Novozelanđane mora ekonomski zaštititi.
Činjenica je da na tom tragu laburisti nalaze odgovor na dio ekonomskih problema građana, u tome da su vladajuće ekonomske elite socijalno rušile najranjivije stanovnike Novog Zelanda tako što su dopuštale useljavanje ljudima koji će biti voljni raditi i za puno niže plaće od Novozelanđana i živjeti s puno nižim standardima stanovanja, medicinske skrbi, obrazovanja...
U takvim uvjetima i jest bilo moguće da premijerkom postane žena u 30-ima koja je još samo tri mjeseca prije izbora najozbiljnije govorila da joj ne pada na kraj pameti prihvatiti se izbora kao premijerska kandidatkinja i da bi to bilo moguće samo ako bi "autobus s kompletnim vodstvom stranke doživio totalku i unutra svi izginuli". Na Novom Zelandu vrag je očito odnio šalu i sada ima premijerku koja će kapitalizmu pokušati vratiti ljudsko lice.
