Hrvatski politički cirkus kulminirao je premijerovim trbuhozborstvom Tihomira Oreškovića kada je u obranu Tomislava Karamarka rekao da se "previše krvi prolilo za demokraciju". Riječ je o floskuli takvog tipa po kakvima se do sada odlikovao prvenstveno predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik vlade. U trenutku dok je premijer to izgovarao u novinarske mikrofone i pera, da se tada u blizini našao kakav dežurni provokator koji bi mu postavio omiljenu desničarsku upadicu: "A, gdje si ti bio '91.?", nije isključeno da bi sve skupa bilo previše za srce premijera koji je izjavu davao upadljivo crven u licu i da bismo bez vlade ostali i prije glasanja u kojem se "Timov team" rascijepio točno uzduž rovovskog fronta između HDZ-ovih i Mostovih ministara.

Ovo čemu danas svjedočimo pretvorilo se u borbu na život i smrt između Mosta i HDZ-a. Tko izgubi, više ga ili neće biti ili ga više nikada neće biti u ovakvom obliku. Most je u bitku morao jurnuti, jer je i prije izbijanja afere "Konzultantica" izvjesno i nezadrživo klizio ispod izbornog praga podrške glasača. S još jednim skandaloznim angažmanom gospođe Karamarko i njene tvrtke, Most više nije imao izbora. Most ili će do kraja inzistirati na odlasku Karamarka, ili će nestati. Pa bili izbori ili ne.

Karamarko, pak, igra svoju životnu političku bitku. Onog trenutka kad izgubi mjesto u vladi, on će morati priznati da je posljednje parlamentarne izbore zapravo izgubio i doći će mu na naplatu sav ceh koji se nakupio otkako je HDZ pretvorio u ovo što je danas; rigidna desničarska, u mnogim elementima stranka s povremenim ridikuloznim ispadima. Jedina sretna okolnost po njega, a zapravo tragedija po HDZ, jest to što je Karamarko stranačke strukture u međuvremenu tako posložio da je odavno prekasno njega odvesti na giljotinu i potom nastaviti bez glavnog krivca za gubitnički niz na parlamentarnih izborima kao da se ništa nije dogodilo.

HDZ i Karamarko zato žive od posuđenog vremena. Most bi egzekuciju prvog potpredsjednika vlade bio izvršio već danas, samo da je mogao s dovoljnim brojem glasova u Vladi. To je toliko očito koliko je bilo iznenađujuće da je onaj i onakav, vječno neodređeni Božo Petrov u jednom trenutku postavio ultimatum. A onda ga je i ponovio. Most će zato morati pričekati glasanje u Saboru, zbijenih redova svojih 12 zastupnika i s vrlo izvjesnim dovoljnim brojem zastupnika koji će biti riješeni oboriti Karamarka. Petrov je čak, ako je kome promaknulo, već krenuo i u predizbornu kampanju. U obraćanju javnosti nakon telefonske sjednice, ograđivao se od kaosa u hrvatskoj politici, ponavljao da Most želi udariti nove standarde u hrvatskoj politici, isticao Karamarka kao eksponenta politike koja je nakon četvrt stoljeća dovela Hrvatsku tu gdje jest.

A HDZ? Sav očaj i panika te stranke pokazuju se već nekoliko dana, još otkako je, kako se spominjalo i to, stao pikirati na Milana Bandića, čak i na neke SDP-ovce, pa i na manjince i na Milorada Pupovca, sve u nastojanju da sačuva svoje mjesto u vladi. Tri tjedna posuđenog vremena koliko je najviše ostalo do glasanja o političkom životu ili smrti Karamarka u Saboru nipošto nije malo. Svakako ne za plimu političkih pritisaka i udara kojima će HDZ nastojati priskrbiti svom predsjedniku spasonosnih 76 glasova u Saboru. Jasno je to i Petrovu, koji je danas priznao i to da je ovo što smo dosad vidjeli, samo početak političkog obračuna koji će tek postati brutalan.

HDZ, međutim, zaboravlja da je politički zapasao maksimalno koliko je bio u stanju već i s ustrojenjem ove i ovakve koalicijske vlade. Nesretne i nezgrapne, ali ni HDZ-u ni Karamarku drugo nije onomad niti preostalo, osim da prizna izborni poraz. Preko ovih granica zato ni Karamarko ni HDZ više ne mogu. Svakako ne s Karamarkom kao kormilarom na političkom brodu koji tone, na koji će se odlučiti ukrcati tek doista rijetki politički samoubojica, i to samo ako ga na to natjera ljuta potreba.