Ladislava Šopreka su opisivali svjedoci kao nižeg muškarca s pokojim kilogramom viška. Teško se kretao, mučili su ga visoki tlak i reuma. Nije baš bio u formi, ali je super pjevao, bio pravi kozer i čovjek s velikom socijalnom inteligencijom. Sredinom sedamdesetih, kad je jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) minuciozno dopunjavala njegov opsežni tajni dosje (270 stranica), već je imao više od 70 godina (rođen 1903.). Do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (travanj 1941.) Šoprek je radio u jugoslavenskoj kraljevskoj tajnoj policiji. Služba državne sigurnosti 1975. godine kaže "u antikomunističkom odjelu". Nakon velikog rata i pobjede saveznika završio je u Rimu. Citiramo dokument iz dosjea SDS-a zajedno s gramatičkim i jezičnim nepravilnostima:

"U toku predratne, ratne i posleratne obavještajne i druge neprijateljske aktivnosti protiv naše zemlje Šoprek je, osim sa zapadnonemačkom, bio najtešnje povezan sa italijanskom i britanskom službom, kao i sa vrhovima neprijateljske emigracije". (originalni dokument Saveznog sekreterijata za unutrašnje poslove iz Beograda, Službe državne sigurnosti, od 27. lipnja 1975. upućen I. sektorukontra-obavještajni radhrvatske Službe državne sigurnosti, osobnu na ruke druga S. Š.) U krugovima upućenih kroničara rada Udbe i povjesničara, s kojima je express komunicirao, nema nikakvih spoznaja o Ladislavu Šopreku. On je, dakle, potpuna enigma. No za vrh SDS-a u Beogradu i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Franju Herljevića (u nastavku teksta povremeno ćemo koristiti popularni kolokvijalni naziv službe Udba), hrvatski emigrant Ladislav Šoprek bio je opasni špijun.

Evo kako to argumentiraju. "Imajući u vidu Šoprekovu dugogodišnju špijunsku delatnost protiv Jugoslavije, Služba države bezbednosti ocenjuje da bezbednosni razlozi i interesi zemlje opravdavaju njegovo ilegalno prebacivanje u zemlju", stoji u ključnom dokumentu sastavljenom u beogradskom sjedištu te službe. Udva nije u ovo ušla brzopleto. Jasno su promislili koji su benefiti, a koji rizici "ilegalnog prebacivanja Ladislava Šopreka u u zemlju", što je bio tek zgodni eufemizam za klasičnu otmicu čovjeka koji je već godinama bio talijanski državljanin. "Dovođenjem Šopreka onemogućili bi rad ovog punkta zapadnonemačke obavještajne službe, a istovremeno bi obavještajne službe SR Nemačke i Italije primorali da smanje intenzitet obavještajnog rada prema Jugoslaviji", obrazlaže vrh Udbe. Dodaju kako bi se otmicom dobili novi podaci o punktovima i centrima stranih agenata, njihovim ljudima.

Bilo o onima koji su već registrirani kao suradnici ili o još neotkrivenim agentima. S druge strane, postojala je stanovita bojazan da bi akcija mogla izazvati reakcije u obavještajnim službama s kojima je Šoprek blisko povezan. Prije svega, to je BND i britanski MI6. Za Talijane i njihove službe Šoprek je bio njihov državljanin, ali vrhu Udbe to nije bilo previše briga. "U slučaju oštrijeg reagovanja sa talijanske strane pripremila bi se i sprovela odgovarajuća legalizacija na način da bi se ostavio utisak njegovog ‘dobrovoljnog’ dolaska u zemlju." Na sličan način Udba je 1967. odigrala i otmicu poznatog katoličkog svećenika Krunoslava Draganovića, glavnog koordinatora tzv. štakorskih kanala i logističara uzmaka viđenijih ustaša u Argentinu, a još 1949. i Drage Jelika, šefa zloglasne Ustaške nadzorne službe.

Draganović je udobno preživio do 1983., a za Jelika se tvrdi da je vrlo brzo likvidiran u beogradskom zatvoru. U slučaju Šoprek, iz dostupnih dokumenata, vidljivo je da jugoslavenska služba nije planirala likvidirati agenta BND-a. U dijelu dosjea pod naslovom "Sudbina i rad s Tatarom" (Tatar je postalo Šoprekovo kodno ime) stoji sljedeće: "Suđenje i legalizacija ne bi došli u obzir. Ukoliko bi bilo unapred iznetih nepovoljnih reagovanja, došla bi u obzir samo neka vrsta polulegalizacije (koja bi negirala njegovu likvidaciju i dovođenje u zemlju). Predviđamo rad s Tatarom na duže vrijeme. Trebamo unapred odrediti mesto boravka, režim obezbeđenja i metoda konspirisanja njegova prisustva". Otmica Šopreka tada je dobila i kodno imeakcija Tiper.

Planovi izvedbe su krajem 1974. iz Beograda (federalne razine) spušteni u dvije republičke službe: hrvatsku i slovensku. Izravno su uključeni djelatnici SDS-a iz Zagreba, Splita, Rijeke, Pule i Ljubljane. Sve se dogovaralo i pripremalo do najsitnijeg detalja. Otmica se, prema originalnoj zamisli Udbe, trebala izvesti u Brunicu. Veze jugoslavenske službe oko Šopreka dojavile su da se sprema otići na dulji odmor u turistički gradić u sjevernom Tirolu, blizu austrijske granice. Do travnja 1975. agenti Udbe, pod lažnim imenima, u nekoliko su navrata boravili u gradu. Izrađeni su fotoelaborati cijeloga grada, a pogotovo detaljno za dva hotela gdje se Šoprek planirao odmarati. Hotelske sobe i hodnici su detaljno skicirani. Naredba "izučiti Trsteno" (kodno ime Brunica) elaborirana je na 50 stranica.

Doslovno, agenti su prošli sve ulaze i izlaze iz grada, proučili režim ophodnji policije, službi za održavanje cesta, vojne objekte u blizini grada, frekfencije prometa, obližnih izletišta... Drugi tim agenata bio je zadužen za proučavanje Šoprekovih navika dok je u Brunicu, ali se uzela u razmatranje mogućnost da se otmica izvede na potezu između Ravene i Pescare, gradova na obali talijanske strane Jadrana, čak 700 kilometara južno od Brunica. Slovenska Udba dobila je zadatak da složi sve informacije o graničnim prijelazima od Podkorena do Sežane, uključujući kontrolu (otvaranje i fotokopiranje) sve pošte koja je iz Jugoslavije upućena na adrese u radijusu od 15 kilometara oko Brunica. Najsloženiji dio operacije odnosio se na tajno preba civanje Ladislava Šopreka iz Italije u Hrvatsku.

Trebalo ga je, tijekom transporta, uspavati posebnim koktelom lijekova za smirenje. Udba kaže da je to jako osjetljiv postupak zbog njegove dobi i zdravstvenog stanja. "Do najkasnije 1. jula treba pripremiti odgovarajuće sredstvo za uspavljivanje, potrebne medikamente i liječnika odgovarajauće spreme. Plan priprema sredstva za uspavljivanje napravit će IV. Sektor SDS SRH i nakon toga će se konkretno pripremiti materijal", stoji u jednoj od bilješki. Druga bilješka, pak, zaključuje da je za "izvođenje anestezije potrebno sljedeće: detaljna razrada okolnosti pod kojima će se izvoditi anestezija, podaci o osobi (starost, zdravstveno stanje i dr.)". Po njima dva su načina za rješenje problema: prvo, pomoć liječnika anesteziologa iz neke vanjske institucije ili samostalno rješenje uz detaljno proučavanje problematike (to bi bio priučeni agent Udbe koji bi to izveo na mjestu otmice, op. a.).

Računali su da bi Šoprek trebao biti uspavan oko 16 sati. Toliki bi bio vremenski okvir potreban da se, sigurno i bez problema, prebaci na teritorij SFRJ. Predviđao se njegov smještaj u nekoj postaji milicije u Dalmaciji dok bi trajala ispitivanja. Uz sve ovo, potvrđena je potreba preinake posebnog vozila za transport uspavanog agenta BND-a ili, što je bilo izglednije, korištenje kamiona slovenske tvrtke Cimos ili hrvatske tvrtke Mirna. Obje tvrtke, zbog potreba posla, redovito su slale svoje kamione u Italiju i talijanska carina je dobro poznavala vozače. Svejedno, agenti Udbe su, prije operacije, ubačeni kao suvozači. Ideja je bila da se talijanski granični policajci i carinici naviknu na njihova lica. U kolovozu 1975. Udba u Brunico šalje bračni par čija je zadaća približiti se Šopreku na ljetovanju. Muž je suradnik službe pod kodnim imenom Žiška. Udbin par prijavio se u Šoprekovu hotelu nekoliko dana prije njegova dolaska.

Žiška kasnije priča istražiteljima u Rijeci kako ga je odmah prepozano u hotelu. "On namješta TV, dogovaraju se hoće li prvi ili drugi program. Ja kažem na talijanskom vidi li se Capo di Istria (TV postaja iz Kopra). On pita zašto. A ja kažem: ‘Ja sam Jugoslaven’. On veli da ja govorim hrvatski, a ja njega pitam odakle on govori moj jezik. I tako." Žiška je onda prepričao kako se predstavio kao liječnik. Prve večeri Šoprek nije rekao ime (nešto je promrmljao, Bog ga nije razumio), ali su se dogovorili da će se vidjeti drugi dan. Tog puta Žiška je Šopreka ispitivao o zdravstvenom stanju i preporučio mu malo više kretanja po prirodi (sve po napucima Udbe). "Kaže mi Šoprek da uzima neke lijekove, neke injekcije i da mu svako jutro dolazi bolničarka koja ga masira.

To mu, kaže, prija jer je zgodna i mlada", otkriva Udbi Žiško. U nastavku brifinga izvor Udbe dodaje da se kasnije Šoprek predstavio lažnim imenom Vladimir Banić iz Rima. "Žurnalista, radi za jednu agenciju, njemačku, veliku. Ne piše za ovako, obične, novine, nego za ravije s politčkim i ostalim komentarima i diskusijama". Šoprek alias Banić hvalio se Žiški da od toga odlično živi. Priskrbio je sebi jednu malu kućicu u Rimu, puno ga ljudi posjećuje iz Jugoslavije, nose mu rakiju i njemu najdraže tijesto za štrudle. "Pričao je o poznanstvu s kraljem Petrom, da ga je mirio nakon svađe sa ženom, da poznaje Vlatka Mačeka kojeg je viđao u Parizu."

Političke izjave, što ih je Udbi prenio Žiška, bile su oprezne. Šoprek je rekao da voli i ne zaboravlja svoj narod, ali da mora biti slobodan, a ne pod totalitarnim režimom, nego u pravoj demokraciji. "Čak i nisam protiv Jugoslavije, nego da to bude kao neka konfederacija", tumačio je Šoprek, agent BND-a, Žiški. U jednom dijelu razgovora Žiška je spomenuo debeli, veliki štap koji je nosio Šoprek. Činilo se da bi u štapu mogao biti skriven mač. Tako je i naglas komentirao, a Šoprek je poluozbiljno odgovorio kako se nadao da će "unutra biti skriven pištoj jer bi mu to dobro došlo". To je kod agenta Udbe izazvalo dosta pozornosti. Pitao je mnogo detalja o štapu, posebno dimenzije i težinu. "Ne znam što bi moglo biti

unutra, ali je sa sobom uvijek nosio i malenu torbicu koju je uvijek stavljao blizu sebe. U njoj je, tobože, imao spise", objašnjava navike Udbina cilja suradnik Žiška. "Kad sjedim s njim i kad se jede i pije, uvijek svoje šalice, to sam primijetio, sve meće dosta daleko i ekstra od drugih. Nudio sam mu vožnju našim automobilom, pristao bi, ali do toga nikad nije došlo." U nekom trenutku Žiška je odlučio povjerljivije razgovarati o politčkim temama. Bez žene koja ga je dotad stalno pratila. "Šoprek je kazao da je izvanredno informiran o svim događajima u Jugoslaviji jer da prima sve novine, pa čak i armijske od nekog iz ambasade SFRJ u Rimu. Ali da njega više zanima ono što ne piše u novinama, tj. ono što se skriva iza tih vijesti." Žiška ga je izravno upitao je li ga zanimaju vojne stvari što je stari Šoprek negirao.

"Ali ako su neki manevri vojske koji se mogu protumačiti kao prijetnja ili pritisak zbog politike, onda da". Pitao je Žišku što je bilo s Titom, je li bolestan, tko će ga naslijediti. Zanimalo ga je što Žiška misli o hrvatskom proljeću i Miki Tripalu, o mogućoj intervenciji Sovjeta u Jugoslaviji, sukoba različitih političkih organizacija tadašnje države. "Veli on (Šoprek) meni da je on obaviješten da u Italiji vrvi od agenata Udbe. Kaže, i nemojte se čuditi što sam i ja vas smatrao udbašem." Tada je, kaže iznenađeni Žiška, stari Šoprek počeo otvoreno nuditi suradnju oko dostavljanja informacija. Planirao je Šoprek susrete u Trstu svakih 60 dana te je spominjao i posebni indigo za pisanje. Pitao ga je o poznanstvima s tadašnjim političarima u Zagrebu i puno drugih detalja koji su ga razotkrili kao obavještajca. A onda se stari agent neočekivano povukao.

Sasvim pritajio i nestao iz Brunica. Nakon jedne večere sa Žiškom, koja je protekla u bizarnoj atmosferi lokalne krčme, Šoprek nije dopustio da ga ovaj vozi do hotela. Nervozno je naručio taksi, dočekao ga na nogama i otišao ostavivši suradnika Udbe sasvim zbunjenog u restoranu. Je li Ladislav Šoprek, agent BND-a, suradnik MI6 i talijanske službe, tada shvatio da ulazi u stupicu jugoslavenske tajne policije? Izvještaj slovenske Udbe iz rujna 1975. daje neke odgovore o tome. Pedatno je napisan, artikuliran i sažet. Analizira sve aspekte druženja Žiške i Šopreka. Agenti pišu da Žiška govori kako ga Tatar ne doživljava ozbiljno, sumnjičav je i provocira. Izbjegava zajedničku vožnju automobilom. "Od nas je Žiška zatražio da otkrijemo točan cilj operacije, buduće zadaće i jamstva za njega i ženu.

Kad smo mu otkrili što planiramo (otmica Šopreka, op. a.) i njegovu ulogu (namamiti agenta BND-a u klopku, op. a.), bio je potpuno iznenađen i jako zabrinut. Prije svega, zbog mogućih posljedica po njega i njegovu profesionalnu reputaciju liječnika. Tražio je plan povlačenja njega i njegove žene iz Italije", otkrivaju slovenski pripadnici Udbe. Agenti su Žiški objasnili da je previše pasivno reagirao na Šoprekovo vrbovanje za rad s njemačkom obavještajnom službom. Time je navukao njegovu sumnju. Preporučili su mu mjere agresivnijeg nastupa kako bi se omogućilo provođenje plana otmice. Sve što je radio u kontaktima sa Šoprekom, procijenili su agenti, dovelo ga je do zaključka da je Žišku netko poslao njemu u Brunico te da ne reagira na način kako bi to trebala osoba njegova profila.

Znakovita je procjena Udbe o tome da je Šoprek imao organiziranu zaštitu u Brunicu i snažno izgrađenu sigurnosnu kulturu. Očito da je otmica u Brunicu propala. Slovenski agenti Udbe čekali su do prosinca 1975., pa se onda prebacuju u Rim. Od 10. prosinca postavljaju zasjede ispred Tatarova stana u Via Fezzan 65. Nije im ugodno. Kažu da od ranog jutra vlasnici malih privatnih dućana u ulici i na obližnjem trgu stoje ispred ulaza te pažljivo gledaju što se zbiva. "Pogotovo registruju svako lice koje tu ne radi i ne stanuje", piše u informaciji B. Isti dan vidjeli su Šopreka koji se spustio iz stana i teškom mukom ušao u Fiat 500 rimskih registracija.

Proveo je dan na nekoliko različitih lokacija i kasnije se pješke vratio. Nakon toga se više nije pojavljivao. Agenti su uspjeli identificirati ženu koja je vozila Fiat. Shvatili su da se brine za Šporeka i njegov stan. U sljedećih nekoliko dana ih je triput presrela u pokušajima da uđu u kuću. Prilazila im je na ulici, doslovno buljila u njihov auto i konačno ih potjerala u bijeg. Zbog gospođe Cristine M., nakon više od godinu dana priprema, Udba je zauvijek odustala od otmice Ladislava Šopreka.