Duga je ruka hrvatske Udbe, ispričao je jedan od bivših dužnosnika Službe državne sigurnosti u razgovoru za novu knjigu Krvava ruka Udbe. Isti sugovornik je Borisu Rašetu i Igoru Alborghettiju pričao o brojnim detaljima rada u Službi, a nekima se njegove izjave mogu učiniti praktički heretičkima.

"Mi smo se držali zakona. I danas imate snage prava i snage prinudi. Službeni SDS-a, koji su se držali prava, na našoj su strani. Mi smo na njihovoj. No postoje oni koji su se odmetnuli. To su snage prinude. Oni su pretrpjeli poraz. Ne mogu ga podnijeti, pa se i danas osvećuju jer još nisu mrtvi".

Premda je taj sugovornik konspirativan, moguće je, donekle, dešifrirati njegovu demarkaciju. "Snage prava" ljudi su Službe - profesionalci, suradnici i drugi koji su se priklonili višestranačkoj, suverenoj, demokratskoj hrvatskoj državi. Neovisno o tome što su i tko su. "Snage prinude" suradnici su bivših službi koji iz različitih razloga djeluju protiv reda u ovoj zemlji. To su razni tajkuni i oni koji stoje iza njih. To su eksponenti stranih interesa koji se ostvaruju mimo ili nasuprot zakona. Oni su osamdesetih godina stvorili kult Crne ruže.

Njihove konture naslućujemo u velikoj pljački Nacionalne biblioteke. Uočavamo ih u predaji Ine Mađarima. Odlikuje ih dugo trajanje, velika povezanost i teška netransparentnost. S ljudima raznih službi i inače je teško biti načistu - to im je bio posao. U doba stare Udbe bilo je jasno: kad bi pred vas izišla "dva kožnata mantila s ljudima u sebi" znali ste da imate posla s udbašem.

Toga više nam. "Prije, čim ga vidiš, znao si što je", rekao je jednom prilikom važni čovjek tajnih službi, "a danas, čim ga vidiš, ne znaš što je..."