Bilo je vrijeme za ručak u spavaonici na periferiji Bihaća, a jedna Afganistanka sklonila se od kiše u šator prije nego što se pridružila redu za hranu.

Spavaonica je nedovršena. Prozori nemaju stakla, vodovodne cijevi propuštaju, a na gornjem katu su bile rupe. Smrad dima i urina visio je u zraku.

"Ovo nije kamp i ovo nije hrana", rekla je žena koja nije htjela dati ime novinarki BIRN-a.

Bihaću kriza nije nepoznanica.

Prije dvadeset i pet godina ovaj je grad bio pod opsadom, a većinsko bošnjačko stanovništvo bilo je u zarobljeništvo vojske bosanskih Srba kojima je taj grad predstavljao najveću prepreku u povezivanju s etničkom braćom s druge strane granice, u Hrvatskoj. 

Jugoslavija se urušila u krvavim ratovima, a blizina Bihaća cestovnim i željezničkim pravcima postala je strateškom nagradom. Danas, ta lokacija znači da je grad postao magnet za migrante i izbjeglice iz Azije, Afrike i Bliskog istoka, koji otvaraju novi rutu preko Balkana u zapadnu Europu.

Za otprilike 1.000 duša derutna spavaonica i vlagom natopljeni šatori ispred su privremeni dom, samo stanica na putu prema Hrvatskoj i Europskoj uniji. Hrvatska policija ih sprječava u tome, a udruge za ljudska prava tvrde da se koriste nepoželjnim sredstvima.

Broj migranata koji su krenuli sjeverno od Grčke preko Albanije, Crne Gore i Bosne udvostručili su se od prošle godine, a Bosna se sada muči s pružanjem smještaja i hrane oko 5.000 osoba, a 3.000 ih je u Bihaću.

Te brojke se ne mogu usporediti s 2015. godinom, kada su stotine tisuća ljudi pješačile sjeverno od Grčke kroz Makedoniju i Srbiju. Ali ti putevi su uglavnom zatvoreni, pa se krijumčari približavaju Jadranu.

Stavlja to određeni teret na Bosnu, još uvijek u dugom procesu oporavka od rata 1992.-1995.. Kad je BIRN posjetio Bihać prije manje od mjesec dana, ljudi su stajali u redu za hranu, a jeli su u smjenama, budući da je blagovaonica, koja se noću pretvara u spavaonicu, premala za sve njih. Tog dana, Crveni križ poslužuje doručak za 900 osoba i 1.150 toplih obroka za ručak i večeru. Postoji samo šest WC i tuš kabina.

Djeca su se igrala uz cestu s psima lutalicama. Kad sunce izlazi, plivaju u smaragdnim vodama obližnje rijeke Una, premda je ovaj bijeg od stvarnosti uništila tragedija 5. srpnja kada se jedna osoba utopila.

Njihova vlastita sjećanja na rat i neimaštinu još su svježa, pa su neki stanovnici Bihaća i drugdje u Bosni i Hercegovini brzo pomogli, organizirali volontere i donirali hranu i odjeću. Ali situacija je izazvala strah i predrasude u drugima.

"U svijesti i lokalnog stanovništva postoje jaka sjećanja i usporedbe s vlastitom patnjom u ratu 1990-ih, iskustvo života u okruženju, umiranja i nedostatka hrane", rekao je sociolog Hajrudin Hromadžić, rođen u Bihaću i sada izvanredni profesor na Sveučilištu u Rijeci u Hrvatskoj.

Regija je, rekla je, bila potjerana u situaciju "spontanog suočavanja i eksperimentiranja".

Pogledajte galeriju.

200 migranta i izbjeglica bilo je izvorno smješteno u domu za umirovljenje u središtu grada, ali su 17. srpnja preseljeni u spavaonicu na rubu Bihaća, kada je gradonačelnik Suhret Fazlić izjavio kako je dom nesiguran.

Bosna i Hercegovina ima samo dva službena centra za azil. EU, pokušavajući spriječiti dotok migranata preko vlastitih granica, obećala je pomoći stvoriti još jedan, ali bosanski dužnosnici su se raspravljali i nisu se mogli dogovoriti o mjestu. Deseci gradskih vijećnika i gradonačelnika iz sjeverozapadne Bosne održali su prosvjed u Sarajevu zbog lošeg državnog rješavanja situacije.

"Spavaju u parkovima, na klupama; pretvorili su naš stadion u WC, naša djeca nemaju se gdje igrati", rekao je Fazlić.

"Nismo protiv migranata, razumijemo njihove probleme, ali molimo Vijeće ministara da pronađu odgovarajući smještaj i da ih maknu s ulice", prenijeli su ga lokalni mediji.

Hromadžić je okrivio "kroničnu disfunkciju države" za čitavu krizu. 

Mirovni sporazum koji je okončao rat u Bosni omogućio je kompliciran i nezgrapan sustav etničke raspodjele moći koji kritičari kažu dovela do nesposobnosti, a povremeno i paralize, vlasti.

Bez obzira na to je li riječ o lokalnoj, kantonalnoj, saveznoj ili državnoj razini, rekao je Hromadžić, "nitko od njih ne može pronaći rješenja za ovaj osjetljivi problem." Jedno je sigurno. Niti jedan od stanovnika spavaonica ne želi ostati u Bosni i Hercegovini. Postoje redoviti pokušaji prelaska granice u Hrvatsku, ali zapreke su zastrašujuće, od šuma i rijeka do neočišćenih mina i hrvatske policije.

Amnesty International, kao i niz hrvatskih nevladinih organizacija i medija, bilježili su slučajeve gdje je policija koristila pretjeranu silu.

BIRN je čuo slične priče od izbjeglica i migranata s kojima je govorio. "Moj sin i ja pokušavali smo prijeći granicu nekoliko puta, ali policija nas je odbacila", rekao je jedan Afganistanac koji nije htio dati ime, otac četverogodišnjeg dječaka. Tijekom zadnjeg takvog "potiskivanja" pobjegli su samo sa slomljenim mobitelom, kazao je. Pakistanac koji za sebe tvrdi da je student računarstva i arhitekture, rekao je da je pet puta prešao hrvatsku granicu, a uspio je doći čak do Slovenije. Ali svaki put su ga uhvatili i poslali natrag. Nastojeći izbjeći policiju, mnogi plivaju preko rijeke. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske je 2. srpnja reklo da je u posljednjih 18 mjeseci umrlo 12 osoba pokušavajući prijeći granicu u Hrvatsku. 

Neke nevladine udruge tvrde da je riječ o 16 osoba, ali kažu da se boje da je stvarni broj još veći. Iz Crvenog križa je 19. srpnja priopćeno da se svakodnevno tretira desetine ljudi zbog ozljeda koje dobivenih dok pokušavaju prijeći iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Glasnogovornica Crvenog križa u Bihaću, Nicole Robicheau, izjavila je kako su uvjeti blizu granice "apsolutno neadekvatni". 

"Ljudi ne žele ostati ovdje, ali su zarobljeni", rekla je Robicheau u priopćenju za medije. "Svaki dan ljudi se pokušavaju kretati dalje u Hrvatsku, ali se mnogi vraćaju ozljedama". Hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović odbacio je tvrdnje o brutalnosti policije, ukazujući kako su vlasti djelovale samo u skladu s hrvatskim zakonima i zakonima EU.

No, Julija Kranjec, iz udruge za ljudska prava,Centar za mirovne studije, izjavila je kako jednostavno poricanje nije bilo dovoljno pred višestrukim svjedočenjima svjedoka data renomiranim međunarodnim organizacijama.

"Ako postoji dobra tehnička oprema, a imaju bespilotne letjelice i termo-kamere, zašto ne pokažu što se stvarno događa?", rekla je Kranjec.