Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. 

Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. S drugim Pavelićevim suradnicima nije bio takav slučaj.

Spasio zločince - od nacista do četnika

Većinu je, posve nedvojbeno, spasio upravo on, hrvatski svećenik Krunoslav Draganović. Jedva da ima smisla nabrajati imena pripadnika Pavelićeva užeg kruga koji su bez pomoći Krunoslava Draganovića otišli u Latinsku Ameriku.

Neki se kunu da je svećenik bio dobar s Evitom Peron pa su uz njegovu pomoć “štakorskim kanalima” iz Italije u pravcu Paragvaja, Argentine i drugih južnoameričkih zemalja pobjegli i Joseph Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, Klaus Barbie, “mesar iz Lyona”, odgovoran za smrt 4000 ljudi, nekoliko četničkih vojvoda i cijela vojska glasovitih esesovaca. 

Može se čuti i tvrdnja da samo on zna tajnu ustaškog zlata, nekoliko tona kovine koja je iz Hrvatske u svibnju 1945. godine odnesena u Austriju, a potom joj se gubi svaki trag. Neki se svjedoci kunu da njemačke porezne knjige i danas čuvaju zapis o 1,5 milijuna maraka koje mu je dao koncern Krupp, kojemu je nabavljao jeftinu radnu snagu u godinama njemačkog uzleta.

Pavelićeva desna ruka

Kažu i da je u Africi imao javne kuće u kojima je držao bijelo roblje te da je bio obavještajac kakav se rađa jednom u stotinu godina.

Jedan od ključnih ljudi CIA-e u Europi, u Jugoslaviji opisivan kao “ratni zločinac, špijun i Pavelićeva desna ruka”, pojavio se u rujnu 1967. godine u Titovoj komunističkoj državi na neobjašnjiv i zaprepašćujući način. 

Nakon što je iz Italije poslao nekoliko rutinskih razglednica prijateljima širom svijeta, izgubio mu se svaki trag. Potom se naglo pojavio na konferenciji za novinare u Jugoslaviji.

Washington je stopirao njegovo uhićenje

Dao je službenu izjavu u kojoj hvali režim, napredak i modernizaciju u zemlji pa se umjesto u zatvor, što su svi očekivali, odšetao u nadbiskupiju. Zapad je ostao u šoku.

Još tijekom rata Draganović razvija kontakte s predstavnicima brojnih diplomacija, ali i zapadnih obavještajnih službi u Vatikanu. Nakon rata postaje suradnik američkog obavještajnog korpusa, C.I.C, s kojim surađuje, dva puta, sve do 1962. godine. 

Amerikanci su ga 1947. godine isprva mislili uhititi zajedno s Antom Pavelićem, no neposredno prije uhićenja stigla je iz Washingtona zapovijed – “hands off”, dalje ruke od njih.

Pod misterioznim okolnostima odlazi u Rim

Krunoslava Draganovića učenici u sarajevskoj bogosloviji, s očitim strahopoštovanjem, nazivali su jednostavno “Majstor”. Rođen 30. listopada 1903. godine u Brčkom u Bosni, Draganović je zaređen za svećenika u Sarajevu 1. srpnja 1928. godine. 

U Rimu je završio Papinski orijentalni institut, dio čuvene “Gregoriane” i na njemu doktorirao iz crkvene povijesti. Na Teološkom fakultetu u Zagrebu predaje od 1940. do 1943. godine, nakon čega – pod misterioznim okolnostima - odlazi u Rim. 

Postaje neka vrsta neformalnog predstavnika NDH u Vatikanu. Beogradski novinar Marko Lopušina, najpoznatiji srpski specijalist za tajne službe, odlučno tvrdi da je Krunoslav Draganović poslije rata bio najveći agent CIA-e u Europi.

"Amerika je stvorila mnoge emigrantske organizacije i lidere u svijetu koje je poslala u Hrvatsku. Fratar Krunoslav Draganović, tvorac ‘štakorskog kanala’ za prebjeg ustaša iz Europe u Južnu Ameriku, bio je nakon 1945. godine najveći agent CIA-e u Europi, a i u svijetu", kaže Lopušina.

Tog Draganovića, međutim, CIA je pokušala likvidirati, kao što se otarasila i drugih suradnika – šaha Reze Pahlavija, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i Osame bin Ladena.

"Tito je spasio Draganovića, koji je kao iskusni špijun radio i za KGB, ali i za Udbu. Umro je kao umirovljenik u Sarajevu. Koliko čujem, Hrvatska se sprema snimiti film pod naslovom ‘Fra Draganović – najveći špijun svijeta’. Draganović je bio tajni agent Vatikana, Moskve, ali i Tita te Beograda", tvrdi Marko Lopušina u intervjuu za novine iz Toronta.

Tito naredio njegovu otmicu

"Radio je za Jugoslaviju, koja ga je spasila smrti početkom 70-ih kad ga je Vatikan htio ubiti. Tito je naredio da ga Udba otme i dovede u Beograd, odakle je poslije fingiranog suđenja poslat da živi inkognito u Sarajevu."

Draganovićev odlazak u Rim se mistificira ako je riječ o detaljima, no generalno je stvar bila posve jasna. Te je godine i posljednjem naivcu postalo jasno da je rat gotov, da su Sile osovine izgubile i da se – ako je to ikako moguće – treba na vrijeme prebaciti na pravu stranu - Zapadu, Englezima i Amerikancima. Spasiti državu ili se barem spasiti od Rusa, Tita i komunizma.

Prethodni pasusi koji oslikavaju uvjerenja u obitelji Kvaternik jasan su dokaz tome. Čini se da je takvo raspoloženje naprosto “visjelo u zraku”. Ante Ciliga dao je u knjizi “Sam kroz Europu u ratu”, ratnom putopisu koji obuhvaća Sibir, Jasenovac, rad u ustaškoj Spremnosti, Beč, a potom i Berlin 1945. godine jedinstveno svjedočenje o zagrebačkim prilikama te godine.

Svi Hrvati bili su okrenuti prema Zapadu

"U Zagrebu 1942. i 1944. godine preorijentiranje NDH prema zapadnim demokracijama nije bila briga samo nekoliko tajnih kružoka. Cijela hrvatska nacija bila je usmjerena u tom pravcu. Osim komunista i Titovih pristaša, svi ostali Hrvati bili su za sporazum NDH s Anglo-Amerikancima. Da tražiš s lampom u ruci, ne bi mogao naći u to vrijeme u Zagrebu nekog Hrvata koji bi bio 100 posto pristaša Osovine. Godine 1941. polovica Zagreba izašla je u susret njemačkim četama pozdravljajući ih cvijećem i bombonima, a sad u cijelom Zagrebu nijedan germanofil", piše Ciliga.

Tu dolazimo do konteksta Draganovićeve misije. Ciliga opisuje kako je Kaptol bio vrsta releja prema zapadnim saveznicima. U tim okolnostima, 1943. godine, jasno je da je Draganovićev odlazak u Rim bio predmet općeg koncenzusa Crkve, režima i svih političkih faktora koji su imali snagu.

Ministar Vjekoslav Vrančić, koji je Paveliću u Argentini ostao vjeran do smrti, ovako opisuje Pavelićev pristanak na slanje Draganovića u Rim.

Hrvat za vezu

“Ne sjećam se nadnevka Draganovićeva odlaska, no za određivanje približnog vremena mogu se osloniti na tri pouzdane činjenice, od kojih je jedna da je Draganović potrebu svojega odlaska motivirao iskrcavanjem savezničkih trupa na Siciliji (koje je uslijedilo u noći na 10. srpnja); druga da je u Italiju otputovao putovnicom NDH, potvrđenom talijanskom ulaznom vizom; i treća da je u to vrijeme još djelovalo hrvatsko veleposlanstvo u Rimu."

Sama stvar odigrala se ovako.

Neodređenog dana onog ljeta posjetio me je u Predsjedništvu vlade Krunoslav Draganović, moj stariji kolega iz sarajevskih školskih dana, te mi otprilike rekao:

"Slušaj, Vjeko, savezničke su se trupe iskrcale u Italiji i neće potrajati dugo da se nađu u Rimu. Mislim da bi bilo dobro da se još prije njihova dolaska nađe tamo koji Hrvat, koji bi s njima uspostavio vezu i pokušao zastupati hrvatske stavove. Kako to ne može biti neka bivša službena osoba, ja sam pripravan tu dužnost preuzeti na sebe, ali za to trebam pomoć. Osim toga, mislim da sam kao svećenik pogodnija osoba nego bilo koji drugi građanin. Poznavanje jezika olakšat će mi rad."

Tražio putovnice i novac

Zatim mi je iznio svoje potrebe: hrvatska putovnica s potvrđenom talijanskom vizom i bivša jugoslavenska putovnica, također na njegovo ime, kako bi se njome mogao legitimirati. Osim toga, bila bi mu potrebna i novčana pomoć, barem za prvo vrijeme.

Odgovorio sam mu da mi se zamisao čini dobrom, ali da ne mogu dati konačan odgovor bez odobrenja poglavnika. Izvijestio sam ga. Kao što je to obično činio, saslušao me je bez prekidanja do kraja, a onda me je, uz mali podsmijeh, upitao:

"Nemaš baš nikog drugog osim njega?"

"Nemam, poglavniče", odgovorio sam poprativši i ja svoj odgovor podsmijehom.

"Da budem iskren, poglavniče, nije ni to bila moja zamisao, nego Draganovićeva. Možda je on prvi koji je na tu ideju došao i predložio je."

"Pa što ti misliš?", upitao me je poglavnik.

"Mislim da je bolje poslati njega nego nikoga, a ako se pojavi i koja druga prilika, Draganović neće biti naodmet jer se kod vraćanja u Uredu za kolonizaciju pokazao kao praktičan i vješt čovjek."

"Dobro, pošalji ga i daj mu što treba, ali obavijesti o svemu Mladena - odgovorio mi je."

Nalog sam izvršio. S putovnicama i vizom nije bilo poteškoća. Draganović je u Zagrebu dobio jedan manji iznos u talijanskim lirama, a veleposlanstvo u Rimu dobilo je daljnje upute. 

Tako je dr. Krunoslav Draganović otišao u ljetu 1943. u Rim. Njegov rad u vatikanskom Uredu za skrb te rad na spašavanju zarobljenika i izbjeglica je poznat.