Krajem siječnja 1993. godine, tri godine nakon pada Narodne Republike Poljske (koju su im nametnuli Sovjeti), 5000 prosvjednika odmarširalo je do prebivališta Lecha Wałęsa, prvog predsjednika demokratske Poljske i vođe poznatog sindikata Solidarnost, te pokretača lavine koja je dovela do kolapsa Sovjetskog Saveza i mirnog okončanja Hladnog rata. 

Ali nakon što je izabran za predsjednika, njegovi kritičari su pokrenuli glasine da je cijelo to vrijeme on surađivao s komunistima, pa su prosvjednici uzvikivali: "Želimo predsjednika, a ne tajnog agenta", te su spalili Nobelovu nagradu za mir koju je osvojio 10 godina ranije. 

Među vođama ovog prosvjeda nalazio se bivši dužnosnik Solidarnosti Jarosław Kaczyński koji je, oboružan megafonom, ljutito optužio svojeg bivšeg vođu: "Trebao je biti naš predsjednik, ali se pokazalo da je njihov predsjednik, predsjednik crvenih!"

Taj nizak, sjedokos muškarac, uvijek odjeven u crno-bijele kombinacije, danas je najmoćniji čovjek Poljske. 2015. godine, stranka koju je osnovao s bratom blizancem Lechom - Zakon i pravda - osvojila je prvi put od tranzicije u demokratsku državu, većinu na parlamentarnim izborima. Ali otad je optužena za pokušaje vraćanja na "stari put", budući da oduzima kontrolu poljskim nezavisnim demokratskim institucijama.

Iako Kaczyński posjeduje tek mjesto u Parlamentu, te je čelnik svoje stranke, predsjednik Andrzej Duda i premijerka Beata Szydło u potpunosti su pod njegovim vodstvom. Zakon i pravda tako potiho upravljaju zemljom od gotovo 40 milijuna stanovnika iz svojeg ureda u središtu Varšave.

U vrijeme oslobođenja Poljske, prije više od četvrt stoljeća, blizanci Kaczyński su bili srednje pozicionirani pripadnici vodstva Solidarnosti. Sudjelovali su u razgovorima koji su se 1989. godine vodili između Solidarnosti i komunista, a koji su utrli put izborima na kojima je propao komunizam.

No braća su karijeru izgradila naknadno, tvrdeći da su Wałęsa i liberalni intelektualci na vrhu Solidarnosti izdali Poljsku dopuštajući komunistima da zadrže moć u zamjenu za statusne visoke položaje.

Poznati još kao djeca glumci iz komunističkog filma "Dvojac koji je ukrao Mjesec", oni su se brzo pokazali kao politički eksplozivan duo, pri čemu je smireni Lech omekšao sliku žestokog i ciničnog Jarosława u javnosti.

Njihovo je partnerstvo okončano kad je Lech poginuo u zrakoplovnoj nesreći 2010. godine, a potaknut tugom i željom za osvetom, Jarosław se uputio na misiju "prepravljanja" poljske demokracije.

Steže se obruč državne kontrole

Budući da je i inače sklon teorijama zavjere i žestokim govorima, Jarosław Kaczyński redovito svoje protivnike proziva gangsterima, drugovima i komunjarama. Prije parlamentarnih izbora prošle godine, tvrdio je da migranti s Bliskog istoka u Europu donose koleru i dizenteriju, te prijete širenjem brojnih parazita. 

Nedavno je pak implicirao da su oni koji prosvjeduju protiv njegove stranke "najgora vrsta Poljaka" - što su prozvani automatski usvojili kao najveću počast s obzirom na to iz čijih su usta epiteti izašli.

Od preuzimanja dužnosti u studenom, Zakon i pravda se usredotočila na temelje poljske demokracije.

Parlament je preuzeo izravnu kontrolu nad državnim medijima, tvrdeći da "javni mediji ignoriraju njihovu misiju prema narodu".

Također su u svoje ruke uzeli sva imenovanja viših državnih službenika, a šef ureda premijerke opisao je njihovo uklanjanje državnih službenika kao način "eliminacije društvene patologije", kakva je navodno postojala pod prošlom vlasti, točnije glavnim suparnicima Zakona i pravde. Dodao je da mora postojati mogućnost "automatskog davanja otkaza svima koje su sumnjiči da su bili povezani s ovom patologijom".

U prosincu je Zakon i pravde izglasao zakon čija je glavna uloga paraliziranje Ustavnog suda, tražeći od njega da razmotri svoje zaostatke kronološkim redom, čime je sud doveden u poziciju da ne može donijeti niti jednu presudu o trenutačnim vladinim odlukama.

Dok ih prozivaju konzervativcima i nacionalistima, pripadnici Zakona i pravde koriste vjeru i domoljublje kako bi utjecali na povijesni otpor naroda protiv strane represije, prijeteći im tako kapitalizmom slobodnog tržišta i mnoštvom teorija zavjera koje prelaze sve granice zdravog razuma, a pri tom uz njih stoje manje stranke, radikalni katolički mediji i nacionalističke organizacije mladih.

Ministar vanjskih poslova, Witold Waszczykowski, izjavio je u intervjuu za njemački Bild da njegova vlada tek "želi izliječiti domovinu od nekoliko bolesti, poput nove mješavine kultura i rasa, te svijeta kojeg čine biciklisti i vegetarijanci koji koriste samo obnovljive izvore energije i bore se s bilo kakvim naznakama religije".

"Ono što pokećete većinu Poljaka", dodao je, "jest tradicija, svijest o povijesti, domoljublje, vjera u Boga i normalan obiteljski život između muškarca i žene".

Vjeruju da neprijatelj nikad ne spava

Mnogi smatraju Zakon i pravdu zabavnim fenomenom.

Iako je, prema zapadnim standardima, riječ o relativno siromašnoj zemlji, povijesno gledano je riječ o jakom narodu. Uz to, Poljska se ponosi jednim od najuspješnijih i najdinamičnijih ekonomskih napredaka od svih bivših komunističkih država.

Nakon stoljeća okupacije i podjela, napokon je nezavisna zemlja koja se usidrila u zapadnim političkim, ekonomskim i i sigurnosnim institucijama poput EU-a i NATO-a.

Poljaci nikad nisu bili bolje stojeći i sigurniji u ovih 1000 godina postojanja, a danas mogu uživati u osobnim i kolektivnim pravima o kojima su njihovi preci mogli samo sanjati.

Pa ipak, nezanemariva manjina Poljaka vjeruje da je njihova zemlja podložna kontroli izvana i zlim unutranjim silama.

To kao da je ukorijenjeno u njihovoj traumatičnoj prošlosti i kaosu i kontroverzama koje su uslijedile u postkomunističkoj tranziciji.

Sve skupa pojačava Jarosław Kaczyński svojim konstantnim tvrdnjama da je cijela tranzicija u stvari bila velika prevara. Trenutačno tako u Poljskoj vlada nemir zbog poljskih liberala koji bi mogao prerasti u sam rat protiv čitave demokracije.

Iako mnogi nedavni poljski zaokret u nimalo liberalnom smjeru smatraju tek još jednim dijelom šireg vala koji uzima maha u politici središnje Europe, ono ima puno dublje korijene, koji potječu još iz vremena razdora među vodstvom Solidarnosti.

Sukob koji je tad započeo puno je žešći utoliko što se više bazira na osobnom, a ne toliko političkom kontekstu, s tim da se animozitet desetljećima pojačavao, od pada komunizma.

1980-ih godina Solidarnost je imala 10 milijuna članova diljem autonomnih regionalnih podružnica koje su često bile radikalne i manje podložne stavovima liberalnijih intelektualaca na čelu savjetodavnog odbora, koji su pokušavali doći do konstruktivnih dogovora s tadašnjom komunističkom vlasti.

Danas su mnogi članovi Zakona i pravde ljudi koji odbijaju priznati da je gotova borba protiv komunizma. Primjerice, prošle godine je jedan pristaša stranke objavio zbirku fotografija o pokretu Solidarnosti s podnaslovom "Godine borbe, 1980. - 2015.".

Knjiga započinje fotografijom na kojoj se Lech Wałęsa potpisuje pri pokretanju Solidarnosti, a završava prikazom Andrzeja Dude, poljskog predsjednika i pripadnika stranke Zakon i pravda. 

Razumijevanje tvrdnji Zakona i pravde da oni predstavljaju jedine prave nasljednike Solidarnosti, pri čemu svoje protivnike portretiraju kao one koji su izdali revoluciju, ključno je da shvaćanje stanja koje prijeti daljnjoj destabilizaciji Europe u ova krizna vremena, piše Guardian. A i zvuči poznato.