Od toga da u njegovoj zemlji nije bilo najmanje šanse za objavu najmanje ili najblaže kritičke vijesti u medijima protiv njega do toga da je izbore dobivao sa 90 i kusur posto glasova Islam Karimov bio je tipičan vladar jedne srednjoazijske zemlje. A sada od Washingtona, preko EU i Moskve do Pekinga svi s nervozom očekuju rasplet oko izbora njegovog nasljednika. Nebitno što je Uzbekistan sedmi najveći proizvođač zlata, što leži na zemnom plinu i slično. Južno je Afganistan, sjeverno je Rusija, a zemlja je puna pritajenih ćelija ISIL-a. Predsjednik Republike Uzbekistan Islam Karimov pretrpio je moždani udar 29. kolovoza, da bi uzbekistanske vlasti njegovu smrt potvrdile 2. rujna, 25 godina i jedan dan otkako je 1991. postao prvi i do danas jedini predsjednik te zemlje.

Karimov  je, zapravo, Uzbekistanom vladao još od ožujka 1990. dok je ta zemlja još bila sovjetska republika. A još prije toga, 1989., postao je predsjednik tamošnje komunističke partije, što je bio nevjerojatan doseg za političara koji je kao dječak od rođenja 1938. odrastao u domu za nezbrinutu djecu. Čak i po mjerilima srednje Azije, "regije s najviše diktatora po četvornom kilometru", Karimov je bio brutalan vladar. Mučenja, otmice, ubojstva, silovanja od strane policije, vjerski progoni, korupcija... Izvjesne Muzafara Avazova i Khuzniddina Alimova državne su službe 2002. dale skuhati žive. Nevladin sektor Karimov je organizirao tako da je osnovao "vladine nevladine organizacije". A u svibnju 2005. u velikom gradu Andijanu na krajnjem istoku zemlje policija je pobila između 187 i 1500 prosvjednika koji su navalili na tamošnji zatvor tražeći oslobađanje 23 lokalna biznismena.

Karimov je tvrdio da je masu organizirao Islamski pokret Uzbekistana, al-Kaidina filijala, što zapravo uopće nije bilo točno. Taj trenutak je, zapravo, bio drugi ključan u Karimovljevom predsjednikovanju. I SAD i EU osudili su pokolj, da bi Karimov na to uzvratio time što je nekih 800 američkih vojnika protjerao iz baze Karshi-Khanabad na jugu zemlje, iz baze koja je Amerikancima služila za opskrbu antitalibanskih snaga u Afganistanu. Čak je najozbiljnije ponudio vojnu bazu Moskvi. Ubrzo je ministar obrane u vladi Georgea Busha Donald Rumsfeld Karimova opisao kao ključnog vojnog partnera SAD-a u ratu protiv terorizma. Uopće je teško povjerovati da bi Karimov toliko dugo opstao na vlasti da odmah nakon terorističkog napada na SAD od 11. rujna 2001. nije zajahao val rata protiv terorizma.

Tvrdio je da je u Uzbekistanu snažno prisutan militantni islamizam, što u određenoj mjeri i jest bilo točno, ali niti izdaleka koliko se toga izrodilo do danas, bilo zbog bujanja al-Kaide i ISIL-a diljem svijeta, bilo kao reakcija na njegovu vlastitu brutalnu vladavinu, korupciju i siromaštvo u kojem živi kakvih 50-ak posto građana. "Svaki militantni islamist treba dobiti metak u glavu", govorio je Karimov, samo što je bio problem što mu nitko nije vjerovao da je svaki koji je dobio metak doista bio islamist voljan ići u džihad. Karimova je na vlasti održalo to što je balansirao između Rusije i SAD-a. Pa su se tako događale nevjerojatne situacije kao što je bio posjet Johna Kerryja Karimovu u studenom prošle godine, nedugo nakon što je Kerry osobno složio poražavajući izvještaj o ljudskim pravima u Uzbekistanu.

No, Karimov se pokazao kao previše važan u suzbijanju ISIL-a i geostrateškim igrama protiv Moskve. Slično je Karimov igrao i s Putinom, pa je s Rusijom potpisao ugovor o uzajamnoj pomoći u vojnoj obrani, Kini je išao na noge ušavši u Organizaciju šangajske suradnje, a istodobno je od SAD-a dobivao nekad 50-ak milijuna dolara, nekad 320 vojnih oklopnjaka. Zato su i SAD i EU i Rusija zatvarali oči pred jezivim zločinima pod vlašću Karimova tijekom četvrt stoljeća, odnosno pred činjenicom da iz Uzbekistana u, primjerice, rat u Siriju pristiže izrazito puno džihadista koji većinom ulaze u redove ISIL-a. Moguće da su ga tolerirali i zato što je Uzbekistan, osim etnički, razjedinjen i klanovski.

Tako ministarstvo unutarnjih poslova drži politički klan iz Samarkanda sa Zokirom Almatovim na čelu, a Nacionalni sigurnosno vijeće pod kontrolom je klana iz Taškenta, koji pak vodi Rustam Inoyatov. Karimov je bio iz Samarkanda, pa je jasno da je njegovom smrću ravnoteža narušena. A tu su još i ostali klanovi, kojima smrt diktatora možda poveća ambicije, zatim brojne nacionalne manjine od kojih su mnoge nezadovoljne tretmanom unutar ionako pomalo ekscentričnih državnih granica. U susjednom Kirgistanu 2010. je poginulo 400 Uzbeka u tamošnjim etničkim sukobima. Scenarija za izbijanje nasilne borbe za vlast, ili slobodu, u Uzbekistanu je nekoliko, a pored svega toga bez Karimovljeve željezne ruke u zemlji nije nemoguće zamisliti da svoju šansu da u takvoj situaciji vide i islamisti, odnosno da se razbuktaju separatističke i nacionalističke strasti.