Miroslav Volf je jedan od najutjecajnijih kršćanskih teologa u svijetu. Rođen je u Osijeku 1956., gdje je diplomirao teologiju 1977., a studirao je i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je i habilitirao na Sveučilištu u Tübingenu 1986., odnosno 1994. kod znamenitog svjetskog teologa Jürgena Moltmanna. Od 1998. je redoviti profesor na američkom sveučilištu Yale, na kojem je i osnivač i ravnatelj Centra za vjeru i kulturu. Napisao je mnogo značajnih djela i članaka, među kojima se ističu hrvatski prijevodi:

"Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja" (Stepress, 1998.), "Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu" (Ex Libris, Rijeka, 2012.), "Javna vjera – kršćani i opće dobro" (Ex Libris, Rijeka, 2013.), "Allah: kršćanski odgovor" (Ex Libris, Rijeka, 2016.).

Na hrvatskom jeziku je u izdanju Ex Librisa nedavno objavljena i Volfova nova knjiga "Pod istim krovom: religije u globaliziranom svijetu". Knjigu su s engleskog izvornika "Flourishing: Why We Need Religion in a Globalized World" preveli Zoran Grozdanov i Nebojša Zelič. Prema Volfovim riječima, knjiga je rezultat njegovih predavanja iz predmeta "Religija i globalizacija" na Yaleu. 

Profesore Volf, kako se nosite s glasom jednog od najutjecajnijih teologa u svijetu? Što je, prema Vašem mišljenju, ključna uloga teologa danas u Hrvatskoj?

Ja sam prije svega teolog condition humaine, a zbog toga sam i javni teolog. Zadaća teologije u Hrvatskoj je ista kao i svugdje u svijetu: promišljati o velikim pitanjima ljudskog postojanja – rođenju i smrti, patnji i radosti, radu i ljubavi, vremenu i vječnosti – na konkretnim mjestima i sustavima u kojima ljudi žive i djeluju. Glavna zadaća teologa je osloboditi teologiju od političkog ropstva kako bi se na autentičan način mogla posvetiti, između ostalog, i pitanju kako bi politika mogla djelovati bolje u službi istinskog života. Danas nas je u Europi, a vjerojatno i u Hrvatskoj, potrebno podsjetiti da su kršćani u osnovi univerzalisti, pri čemu mislim ne na tezu da će svi ljudi doseći vječno spasenje, nego na to da je kršćanska vjera tu jednako za sva ljudska bića na cijelom svijetu. Jedan Bog, jedan Isus Krist, Bog je sveukupnog čovječanstva. Naša ljubav prema obitelji ili religijskoj zajednici, prema etničkoj skupini ili naciji uvijek mora biti u okviru ljubavi prema svim ljudskim bićima. Renesansa ksenofobije, ekskluzivnog nacionalizma, pa čak i fašizma u Europi i svijetu suprotna je temeljnim kršćanskim uvjerenjima. U kršćanskom obliku, nacionalisti i ksenofobi si zamišljaju da mogu imati nekog svojeg privatnog boga, privatnog Isusa Krista.

Svijet je 'globalizirano selo'. Svatko može za sebe odabrati duhovnost koju želi i koja mu odgovora. Jesu li nam religije danas uopće potrebne?

Ako pod duhovnosti razumijevamo nešto što biram zato što mi to u ovom trenutku odgovara, onda je duhovnost nešto površno. Duhovnost koju biram danas mogu sutra lako odbaciti; i duhovnost koju mogu prihvatiti i odbaciti kad god poželim može biti od neke pomoći u životnoj svakodnevici, ali me ne može nositi u patnji i upotpunjavati moje velike radosti; ne može me podržati u trenutku smrti i ne može odrediti smjer i dati smisao mom životu.

Religija to pak može! Naravno, religije se često međusobno osporavaju i neslaganja među religijama predstavljaju neslaganja oko onoga što je najvažnije. Davanjem prednosti religiji ispred duhovnosti ni na koji način ne želim proglasiti nevažnim pitanje istinitosti samih religija, nego skrenuti pozornost na razliku u karakteru fenomena te dati prednost religijama ispred površne duhovnosti.

Danas u kontekstu globalizacije kojom dominira tržište, jedan aspekt religije je posebno važan. Najbolje ga se može ilustrirati ako se sjetimo prve Isusove kušnje, naime da pretvori kamenje u kruh i nahrani svoje izgladnjelo tijelo. Isus se toj kušnji odupro i time je odbacio uvjerenje da je utaživanje gladi (pretvaranje kamenja u kruh) glavna svrha ljudskog života. Za razliku od Isusa, mi smo svoje najveće iskušenje pretvorili u glavni cilj naših života i glavnu svrhu naših najvažnijih institucija (npr. države, tržišta, znanosti i tehnologije, obrazovanja).

Velik dio naše društvene i individualne energije i mašte vrti se oko pretvaranja kamenja u kruh. Pa ipak mi, i bogati i siromašni, još smo u pustinji, pogođeni i glađu i žeđu. Na ovaj ili na onaj način, sve velike religije poučavaju nešto slično ovome: poput Isusa, one daju primat transcendenciji. Dakako, one se ne slažu po pitanju prirode transcendentne stvarnosti i naravi njezina odnosa prema svjetovnoj stvarnosti. No njihov najvažniji doprinos globaliziranom svijetu nalazi se upravo u njihovu inzistiranju da čovjek ne živi prvenstveno od kruha.

Vi smatrate da su postojeća politička rješenja suživota mnogih religija na istom prostoru (op., sekularističko isključivanje religije iz javnosti prostora te preplavljivanje javnog prostora jednom religijom) neprihvatljiva. Prema Vašem mišljenju, koja je alternativa?

Alternativa su pluralistička politička kultura i institucije. Kršćani su izumili suvremenu pluralističku političku kulturu i institucije. Ovdje bih posebno naglasio rane baptiste u 16. stoljeću u Amsterdamu, nadasve Thomasa Helwysa, u bijegu od vjerskih progona u Engleskoj. Kršćani su također prvi institucionalizirali takvu političku kulturu. Učinio je to Roger Williams u kolonijalnoj Americi, kad je, u izrazitom neslaganju s religijski netolerantnim puritancima iz Massachusettsa, ustanovio državu Rhode Island. Takav pluralizam je duboko ukorijenjen u kršćanskim uvjerenjima o slobodi religije i jednakom dostojanstvu svih ljudi pred Bogom.

Tvrdite da su religije problem, ali i nezamjenjivi dio rješenja. Kako nadvladati negativne aspekte svjetskih religija?

Najznačajniji izvor religijskog nasilja je povezivanje religije i političke moći. Da bismo nadvladali religijsko nasilje važno je razlikovati religiju od politike, što ne znači potpuno ih odvojiti jednu od druge. Ovo razlikovanje je naličje pluralističke političke kulture i institucija, koje sam već ranije naglasio. U knjizi 'Pod istim krovom' argumentiram kako sve velike religije, a ne samo kršćanstvo, posjeduju vlastite razloge da prihvate politički pluralizam. Kršćani su politički pluralizam izumili, druge religije ga mogu na svoj način prihvatiti.

Iz Vaše knjige se može iščitati da globalizaciju tretirate kao sociološki fenomen. Što je s ostalim faktorima bez kojih globalizacija ne bi bila ono što jest? Posjeduje li globalizacija neki oblik vlastite duhovnosti? 

Globalizaciju u prvom redu promatram kao ekonomski i tehnološki fenomen. Ne bih rekao da globalizacija ima neku svoju autentičnu 'duhovnost', ali ona je, pogotovo na Zapadu, povezana s određenim kulturološkim i moralnim uvjerenjima, nadasve s naglaskom na ljudskim pravima, s privatizacijom vizije 'dobroga života' te s oblicima 'blagog relativizma', prema kojemu se mora tolerirati sve, osim netolerancije.

Nastavak na sljedećoj...

Budući da je ekonomska dimenzija globalizacije danas primarna, globalizacijski procesi pridonose zaboravu velikih pitanja o istinskom, dobrome životu te našu energiju usmjeravaju na stvaranje resursa (različite vrste 'kapitala' – materijalni, obrazovni, estetski itd.) kako bismo ostvarili naše vlastite individualne snove, koji se s vremenom mijenjaju. Kršćanski je stav naglasiti važnost ljudskih prava, ali se suprotstavljati privatizaciji dobra i redukciji svrhe i ciljeva ljudskog života na puko ostvarenje vlastitih sitnih snova. Nemam ništa protiv snova. Svatko od nas je jedincat i svatko od nas ima svoje svrhe i ciljeve. Ali svi mi također dijelimo zajedničku ljudskost i nastojimo realizirati puninu vlastite ljudskosti, i to ne samo kako bismo ostvarili naše individualne snove.

U Vašoj knjizi naglašavate pozitivnu ulogu religija. No ostaje otvoreno pitanje kako zaštititi religije od manipulacije i političkog instrumentaliziranja?

Nitko ne može zaštititi religije od instrumentalizacije, osim samih religija. Dopustite mi da ovo izrazim u prvom licu množine: mi, religiozni ljudi, mi, kršćani, dopuštamo biti instrumentalizirani i spremno sudjelujemo u vlastitoj instrumentalizaciji te u instrumentalizaciji vlastite vjere. Često su nam namjere dobre. Nastojimo staviti moćnu ruku države i zakona u službu istinskih ciljeva ljudskog života. No pogreška je u tome što smatramo da će nam blizina moći dati određeni utjecaj. Istraživanja u mnogim zemljama pokazuju da je utjecaj u većini slučajeva obrnut: politika ima utjecaj na religiju, a ne religija na politiku.

Ono što religije u braku s politikom često mogu izvući su neke materijalne koristi, ponekad čak značajne. Problem je u tome što te povlastice imaju cijenu: često moramo prodati našu kršćansku dušu kako bismo ih platili. Isus je ispričao prispodobu o čovjeku koji je pronašao blago skriveno u polju (evanđelje) i prodao sve kako bi došao do njega. Dobar dio nas kršćana danas radi upravo suprotno: prodajemo evanđelje kako bismo došli do nekih materijalnih povlastica.

Proživjeli ste jedan dio života u Hrvatskoj. Sami naglašavate važnost iskustva života u Hrvatskoj tijekom sloma Jugoslavije. Primjećujete li razliku između Hrvatske onda i Hrvatske sad ili, bolje rečeno, društva u Hrvatskoj?

Ovdje mogu navesti tri iskustva iz Hrvatske koja su bila važna za mene osobno i za moju teologiju. Prvo, odrastao sam u obitelji koja je bila duboko posvećena evanđelju. Moji su roditelji, iznad svega ostalog, cijenili čistoću njihovih duša pred Bogom te prakticirali ljubav prema bližnjemu i prema neprijatelju. Osim roditelja, žena koja se brinula za mene prvih pet godina mojega života – nezaboravna Milica Branković - utjelovljivala je evanđelje kroz iskonski dobru i nepatvorenu radost. Drugo iskustvo je marginalnost religijske skupine kojoj sam pripadao.

Kao kršćani i zajedno s ostalim kršćanima, bili smo politički marginalizirani. Kao pentekostalci i baptistički kršćani - moj otac je bio pentekostalni, a djed baptistički pastor - bili smo politički i kulturološki marginalizirani. Bili smo 'nitko i ništa'. Dijelili smo sudbinu s prvim kršćanima i samim Isusom, kojeg je jedan novozavjetničar nazvao 'marginalnim Židovom'. Treće iskustvo je nevjerojatna intelektualna energija koja je karakterizirala katoličku teologiju u prvom desetljeću nakon Drugog vatikanskog sabora. Moji najvažniji teološki učitelji u velikoj mjeri bili su Bonaventura Duda, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić i Josip Turčinović, kao i prominentni katolički teolozi s kojima su me oni upoznali (prije svega s Karlom Rahnerom i Josephom Ratzingerom).

Posljedice te tri okolnosti iz mojeg ranoga života bile su sljedeće: (1) prihvatio sam ljubav prema neprijatelju – Božju ljubav prema neprijatelju i našu ljudsku ljubav prema neprijatelju - kao središnju točku kršćanske vjere i moje teologije; (2) prihvatio sam crkvenu marginalnost ne kao nužno zlo, nego kao dobro, jer upravo to stanje je pretpostavka određene autentičnosti i snage; konačno (3) moja teologija je od početka dobila određenu ekumensku širinu jer sam tražio izvore mudrosti i nadahnuća za moj vlastiti rad u djelima velikih teologa iz cijele kršćanske tradicije.

U posljednje je vrijeme u Hrvatskoj sve očitije da dio katolika (i to onaj glasniji) pod izgovorom 'Hrvatske kao većinski katoličke zemlje' želi političku moć. Kakve su implikacije takvih težnje za samo društvo, a kakve za jednu religijsku instituciju kao što je Katolička crkva?

Istina je da je Hrvatska većinski katolička zemlja. Ali stvarna veličina jedne većinske crkve manifestira se tek onda kad ona, između ostalog, prestane biti crkva samo za sebe, nego naglašava jednakost i vjersku slobodu svih ljudi, kad bude crkva za druge. Ako bih trebao ponuditi prognozu budućnosti katolicizma u Hrvatskoj, onda bih rekao sljedeće: ako Katolička crkva u Hrvatskoj u prvom redu bude nastojala povećati svoju vlastitu moć i privilegije, ona će izgubiti ne samo moć i privilegije, nego i same vjernike - ona će, dakle, samu sebe sekularizirati. Na sličan nacin, u onoj mjeri u kojoj Katolička crkva u prvom redu uspije utjeloviti evanđelje te djelovati iz sebedarja i ljubavi, u toj mjeri će samu sebe revitalizirati i biti blagoslovom za sve građane Hrvatske.

U knjizi pišete: 'Svjetske religije nisu 'po prirodi' nasilne, no mogu to kadikad biti zbog vrlo uske povezanosti s političkom moći te funkcionirajući kao obilježja identiteta, što je glavni razlog zbog kojega postaju nasilne, a što je 'neprirodno' za svjetske religije'. Ako uzmemo da se danas svjetske religije, pa i u Hrvatskoj, sve više vežu uz političku moć, možemo li govoriti o njima kao o nasilnim religijama?

Pitanje je, dakle, postaju li religije u svijetu općenito i u Hrvatskoj konkretno sve više nasilne? To je konkretno, empirijsko pitanje. Nemam dovoljno podataka da na njega odgovorim. No usudio bih se opet dati prognozu, možda 'hipotezu' koju bih, dakako, trebao poslije i provjeriti: što se Katolička crkva u Hrvatskoj više veže uz političku moć te što više političari i crkveni poglavari Crkvu vide kao onu koja izriče moralno jedinstvo cijele nacije, to je vjerojatnije da će posegnuti za ovim ili onim oblikom nasilja.

Živite i radite u SAD-u. Kako doživljavate trumpofiliju, odnosno oduševljenje potezima i odlukama američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje dolazi iz vjerskih redova?

Doživljavam trumpofiliju kao izdaju evanđelja. Oduševljeni ples religijske desnice s Trumpom ilustrira mnoge misli koje sam ranije u razgovoru izrekao. Imamo ovdje paradoks vjerske skupine, koja samu sebe opisuje kao kršćansku moralnu većinu nacije, a koja podržava osobno jako nemoralnog predsjednika. Zašto to čini? Zato što im je više stalo do nacionalne sigurnosti i čistoće nego što se zanimaju za Kristov nauk i Kristov primjer te zato što smatraju da su dva-tri moralna pitanja – nadasve pitanje pobačaja - važnija od svih drugih uzetih zajedno. Mlađe generacije napuštaju Crkvu i kršćansku vjeru u SAD-u, a religijska desnica (ili dio koji podržava Trumpa) dobrim je dijelom za to odgovorna.