Miroslav Volf je jedan od najutjecajnijih kršćanskih teologa u svijetu. Rođen je u Osijeku 1956., gdje je diplomirao teologiju 1977., a studirao je i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je i habilitirao na Sveučilištu u Tübingenu 1986., odnosno 1994. kod znamenitog svjetskog teologa Jürgena Moltmanna. Od 1998. je redoviti profesor na američkom sveučilištu Yale, na kojem je i osnivač i ravnatelj Centra za vjeru i kulturu. Napisao je mnogo značajnih djela i članaka, među kojima se ističu hrvatski prijevodi:
"Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja" (Stepress, 1998.), "Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu" (Ex Libris, Rijeka, 2012.), "Javna vjera – kršćani i opće dobro" (Ex Libris, Rijeka, 2013.), "Allah: kršćanski odgovor" (Ex Libris, Rijeka, 2016.).
Na hrvatskom jeziku je u izdanju Ex Librisa nedavno objavljena i Volfova nova knjiga "Pod istim krovom: religije u globaliziranom svijetu". Knjigu su s engleskog izvornika "Flourishing: Why We Need Religion in a Globalized World" preveli Zoran Grozdanov i Nebojša Zelič. Prema Volfovim riječima, knjiga je rezultat njegovih predavanja iz predmeta "Religija i globalizacija" na Yaleu.
Profesore Volf, kako se nosite s glasom jednog od najutjecajnijih teologa u svijetu? Što je, prema Vašem mišljenju, ključna uloga teologa danas u Hrvatskoj?
Ja sam prije svega teolog condition humaine, a zbog toga sam i javni teolog. Zadaća teologije u Hrvatskoj je ista kao i svugdje u svijetu: promišljati o velikim pitanjima ljudskog postojanja – rođenju i smrti, patnji i radosti, radu i ljubavi, vremenu i vječnosti – na konkretnim mjestima i sustavima u kojima ljudi žive i djeluju. Glavna zadaća teologa je osloboditi teologiju od političkog ropstva kako bi se na autentičan način mogla posvetiti, između ostalog, i pitanju kako bi politika mogla djelovati bolje u službi istinskog života. Danas nas je u Europi, a vjerojatno i u Hrvatskoj, potrebno podsjetiti da su kršćani u osnovi univerzalisti, pri čemu mislim ne na tezu da će svi ljudi doseći vječno spasenje, nego na to da je kršćanska vjera tu jednako za sva ljudska bića na cijelom svijetu. Jedan Bog, jedan Isus Krist, Bog je sveukupnog čovječanstva. Naša ljubav prema obitelji ili religijskoj zajednici, prema etničkoj skupini ili naciji uvijek mora biti u okviru ljubavi prema svim ljudskim bićima. Renesansa ksenofobije, ekskluzivnog nacionalizma, pa čak i fašizma u Europi i svijetu suprotna je temeljnim kršćanskim uvjerenjima. U kršćanskom obliku, nacionalisti i ksenofobi si zamišljaju da mogu imati nekog svojeg privatnog boga, privatnog Isusa Krista.
Svijet je 'globalizirano selo'. Svatko može za sebe odabrati duhovnost koju želi i koja mu odgovora. Jesu li nam religije danas uopće potrebne?
Ako pod duhovnosti razumijevamo nešto što biram zato što mi to u ovom trenutku odgovara, onda je duhovnost nešto površno. Duhovnost koju biram danas mogu sutra lako odbaciti; i duhovnost koju mogu prihvatiti i odbaciti kad god poželim može biti od neke pomoći u životnoj svakodnevici, ali me ne može nositi u patnji i upotpunjavati moje velike radosti; ne može me podržati u trenutku smrti i ne može odrediti smjer i dati smisao mom životu.
Religija to pak može! Naravno, religije se često međusobno osporavaju i neslaganja među religijama predstavljaju neslaganja oko onoga što je najvažnije. Davanjem prednosti religiji ispred duhovnosti ni na koji način ne želim proglasiti nevažnim pitanje istinitosti samih religija, nego skrenuti pozornost na razliku u karakteru fenomena te dati prednost religijama ispred površne duhovnosti.
Danas u kontekstu globalizacije kojom dominira tržište, jedan aspekt religije je posebno važan. Najbolje ga se može ilustrirati ako se sjetimo prve Isusove kušnje, naime da pretvori kamenje u kruh i nahrani svoje izgladnjelo tijelo. Isus se toj kušnji odupro i time je odbacio uvjerenje da je utaživanje gladi (pretvaranje kamenja u kruh) glavna svrha ljudskog života. Za razliku od Isusa, mi smo svoje najveće iskušenje pretvorili u glavni cilj naših života i glavnu svrhu naših najvažnijih institucija (npr. države, tržišta, znanosti i tehnologije, obrazovanja).
Velik dio naše društvene i individualne energije i mašte vrti se oko pretvaranja kamenja u kruh. Pa ipak mi, i bogati i siromašni, još smo u pustinji, pogođeni i glađu i žeđu. Na ovaj ili na onaj način, sve velike religije poučavaju nešto slično ovome: poput Isusa, one daju primat transcendenciji. Dakako, one se ne slažu po pitanju prirode transcendentne stvarnosti i naravi njezina odnosa prema svjetovnoj stvarnosti. No njihov najvažniji doprinos globaliziranom svijetu nalazi se upravo u njihovu inzistiranju da čovjek ne živi prvenstveno od kruha.
Vi smatrate da su postojeća politička rješenja suživota mnogih religija na istom prostoru (op., sekularističko isključivanje religije iz javnosti prostora te preplavljivanje javnog prostora jednom religijom) neprihvatljiva. Prema Vašem mišljenju, koja je alternativa?
Alternativa su pluralistička politička kultura i institucije. Kršćani su izumili suvremenu pluralističku političku kulturu i institucije. Ovdje bih posebno naglasio rane baptiste u 16. stoljeću u Amsterdamu, nadasve Thomasa Helwysa, u bijegu od vjerskih progona u Engleskoj. Kršćani su također prvi institucionalizirali takvu političku kulturu. Učinio je to Roger Williams u kolonijalnoj Americi, kad je, u izrazitom neslaganju s religijski netolerantnim puritancima iz Massachusettsa, ustanovio državu Rhode Island. Takav pluralizam je duboko ukorijenjen u kršćanskim uvjerenjima o slobodi religije i jednakom dostojanstvu svih ljudi pred Bogom.
Tvrdite da su religije problem, ali i nezamjenjivi dio rješenja. Kako nadvladati negativne aspekte svjetskih religija?
Najznačajniji izvor religijskog nasilja je povezivanje religije i političke moći. Da bismo nadvladali religijsko nasilje važno je razlikovati religiju od politike, što ne znači potpuno ih odvojiti jednu od druge. Ovo razlikovanje je naličje pluralističke političke kulture i institucija, koje sam već ranije naglasio. U knjizi 'Pod istim krovom' argumentiram kako sve velike religije, a ne samo kršćanstvo, posjeduju vlastite razloge da prihvate politički pluralizam. Kršćani su politički pluralizam izumili, druge religije ga mogu na svoj način prihvatiti.
Iz Vaše knjige se može iščitati da globalizaciju tretirate kao sociološki fenomen. Što je s ostalim faktorima bez kojih globalizacija ne bi bila ono što jest? Posjeduje li globalizacija neki oblik vlastite duhovnosti?
Globalizaciju u prvom redu promatram kao ekonomski i tehnološki fenomen. Ne bih rekao da globalizacija ima neku svoju autentičnu 'duhovnost', ali ona je, pogotovo na Zapadu, povezana s određenim kulturološkim i moralnim uvjerenjima, nadasve s naglaskom na ljudskim pravima, s privatizacijom vizije 'dobroga života' te s oblicima 'blagog relativizma', prema kojemu se mora tolerirati sve, osim netolerancije.
Nastavak na sljedećoj...
