U vagonu-restoranu broj 2419 D u šumi kod Compiègnea na sjeveru Francuske 11. studenog 1918. potpisano je primirje koje je zaustavilo borbe na Zapadnom bojištu. Bio je to dan kapitulacije Njemačke. Do tog dana u Velikom ratu, što od borbi i ranjavanja, što od gladi i bolesti povezanih s ratom, živote je izgubilo 16 do 18 milijuna ljudi, vojnika i civila. Njemačka je u studenom bila na koljenima. Njihovo izaslanstvo u vagonu nekoliko dana ranije dočekao je  francuski maršal Ferdinand Foch. "Tražite li primirje?" upitao ih je Foch. Rekli su mu da su došli čuti uvjete pod kojima bi Saveznici pristali zaustaviti rat. Foch je tražio da to izgovore kao zahtjev. "Tražimo ga", glasio je odgovor. Ljudi koji su se četiri godine borili na suprotnim stranama sjedili su jedni nasuprot drugima za stolom. Nakon što su potpisali sporazum, na bojištu se pucalo još satima.

KRISTALNA NOĆ Noć kada je počeo užas: 'Čak je i Hitlerovu Evu šokiralo takvo divljaštvo'

Do jeseni 1918. njemačka se vojska povlačila pred savezničkim napredovanjem na zapadu i sve teže popunjavala gubitke. Njemački saveznici redom su izlazili iz rata, a pomorska blokada produbila je nestašicu hrane kod kuće. Kad je njemačka mornarica potkraj listopada počela pripremati još jedan izlazak flote protiv Britanaca, mornari su odbili poslušnost. U Kielu su im se pridružili radnici i građani, a pobuna se proširila zemljom. Dok je izaslanstvo u Francuskoj čekalo odgovor iz Berlina, 9. studenoga objavljeno je da je car Wilhelm II. abdicirao. Istog je dana u Berlinu proglašena republika. Njemačko izaslanstvo predvodio je Matthias Erzberger, političar katoličke Stranke centra koji se još 1917. zauzeo za mir pregovorima. S njim su išli diplomat Alfred von Oberndorff, general Detlof von Winterfeldt i mornarički časnik Ernst Vanselow. Prešli su crtu bojišta uz francusku pratnju, a posljednji dio puta prevalili su vlakom. U šumi su ih čekala dva usporedna kolosijeka, dio odvojka kojim se prije služilo teško željezničko topništvo. Na jednom je stajao njihov vlak, na drugome Fochov. Ondje se moglo razgovarati daleko od novinara i političara, a zapovjedni se vlak po potrebi mogao brzo premjestiti, opisuje Musée de l’Armée. Foch je želio i biti diskretan. Umjesto neke velebne dvorane izabrao je vagon usred šume, daleko od političara ili novinara. Nije želio poniziti vojnike koji su se dobro borili. Osim toga, nije bilo razloga za slavlje, s obzirom na silne patnje kroz koje su svi prošli.

Kehlsteinhaus Povijest Orlova gnijezda: Hitler dolazio u pansion Moritz. Eckart pod lažnim imenom

Vagon u kojem ih je Foch primio još je nosio oznaku 2419 D. Isporučen je 1914. kompaniji Compagnie Internationale des Wagons-Lits, koja je upravljala i Orient Expressom. Taj je vagon služio za prijevoz odnosno posluživanje putnika na domaćim francuskim linijama. Povjesničar željeznice Clive Lamming među njegovim odredištima navodi Le Mans, Saint-Brieuc i Deauville. Francuska ga je vojska 1918. preuzela i preuredila u Fochov ured. Bio je to svojevrsni Air Force One tog doba. Za pravokutnim stolom za kojim je maršal inače radio sada su sjedili ljudi koji su došli dogovoriti kada će prestati paljba. 

Prvi susret prošao je bez uobičajenog rukovanja. Nakon što je Erzberger izgovorio zahtjev, Fochov načelnik stožera Maxime Weygand počeo je čitati savezničke uvjete, a prevoditelj ih je prenosio njemačkoj strani. Erzberger se poslije sjećao kako se britanski admiral Rosslyn Wemyss poigravao monoklom, dok je Foch sjedio gotovo nepomično i tek bi povremeno povukao brk. Weygandu je pozornost privuklo lice generala von Winterfeldta, blijedo i napeto. Kad je došao do odredbe o okupaciji područja uz Rajnu, Weygand je zapamtio suze mladoga mornaričkog časnika Vanselowa. Na kraju čitanja Foch im je dao 72 sata da odgovore, pisao je Le Monde 2018., na stotu godišnju završetka rata.

Nijemci su imali prostora za izmjene pojedinih odredbi, ali su glavne savezničke zahtjeve morali prihvatiti. Trebali su napustiti okupirane krajeve u Francuskoj, Belgiji i Luksemburgu te se povući iz Alzasa i Lorene. Saveznici su trebali zaposjesti lijevu obalu Rajne i mostobrane na desnoj. Njemačka je morala predati tisuće topova, vratiti savezničke zarobljenike i izručiti podmornice. Na popisu opreme koju je trebalo predati našlo se i 5000 lokomotiva te 150.000 željezničkih vagona. I pomorska je blokada ostala na snazi. 

Posljednji razgovori počeli su oko dva ujutro 11. studenoga. Sporazum je potpisan nešto poslije pet, oko 5:15. Na savezničkoj su ga strani potpisali Foch i Wemyss, a s njemačke sva četvorica izaslanika. Na sačuvanoj službenoj fotografiji vidi se saveznička delegacija pred vagonom nakon potpisa. Sam čin potpisivanja nije fotografiran. U dokumentu je stajalo da borbe prestaju u 11 sati po francuskom vremenu. Naredba se morala prenijeti postrojbama, a na dijelovima bojišta pucalo se do posljednjih minuta. Primirje je isprva vrijedilo 36 dana i potom je produljivano. Mirovni ugovor s Njemačkom potpisan je u Versaillesu 28. lipnja 1919. Tim ugovorom nije bio zadovoljan ni Foch. "Ovo nije mir. Ovo je primirje na dvadeset godina", navodno su bile njegove proročanske riječi kad je doznao da je potpisan Versailleski ugovor. Tako ih je barem prenio Winston Churchill 1948. u prvom svesku svojih ratnih memoara, The Gathering Storm. Za Georgea Edwina Ellisona tih nekoliko sati prije službenog stupanja primirja na snagu bilo je presudno. Rudar iz Leedsa, muž i otac, poginuo je u 9:30, sat i pol prije nego je primirje počelo. Na ploči na kolodvoru u Leedsu njegovo je ime zabilježeno kao ime posljednjeg britanskog vojnika poginulog u borbi u Prvom svjetskom ratu. U šumi su do tada od potpisa prošla već više od četiri sata, stoji u Registru ratnih spomenika Imperial War Museumsa. Kasno je bilo i za Henryja Gunthera, američkog vojnika kojeg se najčešće navodi kao posljednjeg vojnika poginulog u borbi u Prvom svjetskom ratu. Poginuo je u 10:59 kod francuskog sela Chaumont-devant-Damvillers, u napadu na njemački položaj, samo minutu prije nego što je primirje stupilo na snagu.

‘dreckstaaten’ Hitler o NDH: 'Ta mala govnarska državica. Ništa od toga, ne mogu je iznjedriti'

Vagon je nakon rata izložen u dvorištu pariškog kompleksa Les Invalides, nekadašnjeg doma i bolnice za ratne veterane. Godine na otvorenom ostavile su traga pa je američki imućnik Arthur Henry Fleming platio obnovu i gradnju zaklona na čistini. Vagon se 1927. vratio u šumu, ovaj put kao muzejski izložak. Erzberger to nije doživio. Na njemačkoj su ga krajnjoj desnici proglasili izdajnikom, a 1921. ubili su ga desničarski ekstremisti. Njegov potpis postao je pogodan za širenje mita da su političari izdali vojsku. Kad je Hitler 1940. izabrao mjesto na kojem će primiti francuske izaslanike, računao je upravo na značenje koje je poraz iz 1918. imao u nacističkoj propagandi.Nakon njemačkog prodora kroz Ardene i pada Pariza 1940., vlada maršala Philippea Pétaina zatražila je primirje. Njemački su vojnici probili zid muzeja, izvukli vagon i postavili ga na mjesto na kojem je stajao 1918. Na čistini su sada bili mikrofoni, zvučnici i novinari. Ondje su snimali i reporteri američkog magazina Life. Hitler je 21. lipnja zastao pred Fochovim kipom, ušao u vagon i sjeo na mjesto s kojeg je maršal nekoć razgovarao s Erzbergerom. Preko puta njega bili su Francuzi, predvođeni generalom Charlesom Huntzigerom. Pošto im je pročitana uvodna izjava, Hitler je otišao, a njemački je general Wilhelm Keitel preuzeo razgovore. Keitel i Huntziger potpisali su sporazum idućeg dana, 22. lipnja. Fotografije potpisa prikazuju ih s dviju strana stola. Hitler je za kamere odigrao svoju ulogu dan ranije. Francuska je sporazumom pristala na njemačku okupaciju sjevera i zapada zemlje, uključujući atlantsku obalu, te na plaćanje troškova okupacijske vojske. Francuski ratni zarobljenici trebali su ostati u njemačkim rukama do sklapanja mira. Borbe su prestale 25. lipnja, nakon što je Francuska potpisala zasebno primirje s Italijom. Nakon primirja Pétainova se vlada smjestila u Vichyju, u tada neokupiranom dijelu zemlje, odakle je vodila režim koji je surađivao s Trećim Reichom i ostao poznat kao Višijska Francuska.

Hitler je naredio da se vagon i dio spomenika odvezu u Njemačku. Muzejska je zgrada dignuta u zrak, tračnice su uklonjene, a čistina preorana. Fochov kip ostao je na mjestu. Vagon je kao ratni trofej izložen kod Brandenburških vrata, a potom premješten u berlinski park. Godine 1944. prebačen je u Tiringiju. Ondje je u proljeće 1945. izgorjela njegova drvena nadgradnja. O uzroku požara postoje različite verzije. Francuski Institut za visoke studije nacionalne obrane navodi slučajan požar na željezničkoj postaji, dok Gradska knjižnica u Lyonu prenosi svjedočenja prema kojima su vagon zapalili pripadnici SS-a. Jacques Moalic, francuski pripadnik pokreta otpora i svjedok posljednjih dana vagona, navodi da je vagon "bio predmet posebne Hitlerove mržnje, koji je po svaku cijenu htio da vagon izbjegne Saveznicima i pribojavao se da se u njemu ne prihvati njemačka kapitulacija". Mještani su sačuvali brončana slova s imenom željezničke kompanije. Nakon požara ostala je i metalna konstrukcija vagona. Poslije rata služila je za prijevoz trupaca. U obnovljeni muzej 1950. stigao je drugi vagon-restoran iz iste serije, broj 2439 D. Uredili su ga prema izvorniku i u njega vratili dio namještaja spašenog 1940. Kroz prozore posjetitelji mogu vidjeti oznake s imenima sudionika sastanka iz 1918. Od originalnog vagona preostala su dva dijela, rukohvat i grb CIWL-a (Compagnie des wagons-lits), koji su izloženi u muzeju u Rethondesu.