Kakva bi to kampanja u HDZ-u bila kad bi prošla bez Jugoslavije?

Dosad se već širio strah od koalicije s ljevičarima i Srbima, pa strah zbog Istanbulske konvencije, pa strah od “komunističkog mentaliteta”, kao i gay udomitelja, u igri su bile čak i njihove spaljene karnevalske lutke, pojačava se strah od migranata koji navodno jurišaju prema hrvatskoj granici, a sad smo, eto, dobili i strah od Jugoslavije.
Tako tipično za HDZ.

“Poštujemo SDP, ali smatramo da je za državu dobro da postoji više polova”, izjavio je Ivan Penava komentirajući najnovije tračeve o Velikoj koaliciji. “Što ćemo mi skupa? Biti velika partija? Stvarati Jugoslaviju ponovno?”.

Bila je to pomalo neobična izjava, s obzirom na to da su HDZ i SDP zajedno rušili Jugoslaviju i radili na osamostaljenju Hrvatske od višestranačkih izbora do Domovinskog rata, ali kad kampanja bane na vrata, istina bježi kroz prozor. Nema više prostora za nijanse, detalje, a ni činjenice.

Crne mambe Žene HDZ-a i njihovi mentori: Veze koje su ih dovele na vrh

Penava, kao isukani mač koalicije za promjene sklopljene oko Mire Kovača i Davora Ive Stiera, zna da se u obraćanju članovima HDZ-a treba kloniti prevelikog tumačenja i ispaliti im parolu koja će im najglasnije odjeknuti, onu o formiranju nove Jugoslavije.
Bitno je usaditi strah i dići paniku.

Skoro kao s migrantima i gayevima.

Međutim, priča o fantomskoj Jugoslaviji provučena je kroz još jednu priču za plašenje HDZ-ovaca, a to je Velika koalicija s SDP-om.
Ta priča je toliko već izlizana i prežvakana da se savršeno uklopila u stranačke izbore u HDZ-u. Tim više što u sebi sadrži još jednu optužbu na račun Andreja Plenkovića zbog njegova “ljevičarenja”.

On već šuruje s liberalima i Srbima, pa će vjerojatno i s SDP-om oko Jugoslavije.

Ovu temu relevantnom je učinio i Davor Ivo Stier, veliki pomiritelj i ambasador HDZ-ova “bratstva i jedinstva”, poručujući da će kao jednu od prvih mjera novo vodstvo stranke predstaviti službenu odluku da nakon parlamentarnih izbora neće biti koalicije s SDP-om, odnosno Velike koalicije.

“Sami ćemo tražiti koalicijske partnere koji su nam svjetonazorski bliski”, najavio je Stier.
Ali što ako takvih partnera ne bude?

Plenković je potjerao Most iz Vlade i za to dobio aplauz dobrog dijela stranke, učvrstio svoj status i promovirao se kao lider. Da bi onda Milijan Brkić, inače član Stierove koalicije za promjene, nagovorio HNS i Ivana Vrdoljaka da skoči u naručje HNS-u.

Narodnjaci, nacionalne manjine, ali i bivši Milanovićevi ministri održali su HDZ na vlasti. Stvorena je “mala” Velika koalicija te, kao što bi Vrdoljak rekao, iskočili su iz ideoloških rovova i formirali vlast “u interesu Hrvatske”.
Penava i Stier sad tvrde kako one prave Velike koalicije neće biti, ali koju cijenu je HDZ za to spreman platiti? On će, u prvom redu, na izborima biti primoran pregaziti sve svoje svjetonazorski slične stranke, jer im tako nalaže izborni zakon i borba za isto glasačko tijelo.

Ali ako novopečeni pokretaš Miroslav Škoro, sa svojim suverenistima i Mostovcima, krahira na izborima, s kime će to onda HDZ formirati vlast? Je li spreman iz principa odustati od suradnje s manjinama te dijelovima centra i ljevice? Je li spreman gledati kako SDP kupi “ostatke ostataka”, kako su to činili Ivo Sanader i Andrej Plenković? Ili se dovesti u situaciju u kojoj je bio Tomislav Karamarko da je Mostu morao prepustiti mjesto premijera i ključna ministarstva?

Milan Rakovac "Zajednička Vlada SDP-a i HDZ-a bila bi spas za državu"

I tu se krije paradoks: što više Stier i Penava ideološki i svjetonazorski profiliraju HDZ, to mu više ograničavaju koalicijski potencijal, a time i mogućnost osvajanja vlasti.

Sličan problem ima i SDP koji uporno demantira mogućnost koalicije s HDZ-om. Ali Milan Bandić, kao politički mentor Davora Bernardića, već se postavio kao pontonski most između dviju velikih stranaka, prihvativši u svoj saborski klub čak i SDP-ovce koji su protiv njega izravno radili.

Ako bi Bernardiću falio mali korak da se pod svaku cijenu dočepa vlasti, on bi tu cijenu platio i taj korak sigurno učinio.
Uostalom, ne zaboravimo da je još Zoran Milanović probio led, stavivši 2015. godine potpis na sporazum o Tripartitnoj koaliciji SDP-a, HDZ-a i Mosta, koju je na njegovu sreću Karamarko uz asistenciju Kolinde Grabar Kitarović uspio razvrgnuti.

Ali više nije pitanje bi li HDZ i SDP ušli u koaliciju, nego u kakvom bi stanju iz nje izašli?
I još važnije, u kakvom bi stanju iz te koalicije izašla Hrvatska?

HDZ i SDP oduvijek su bili najbolji neprijatelji. Na strahu od onog drugog mobiliziraju vlastito biračko tijelo i održavaju status najjačih stranaka na dva suprotstavljena ideološka pola, uzurpirajući pritom interese i desnice i ljevice.

Bez toga, bez onog dežurnog neprijatelja, njihova politika ostala bi osakaćena, bezidejna i šuplja. I kako bi se te dvije stranke u koalicijskom zagrljaju uzajamno gušile, tako bi na ideološkim polovima prostor za zamah dobile ekstremističke i populističke opcije.

Birači obiju stranaka osjećali bi se prevarenima i izigranima, otprilike kao birači HNS-a nakon preslagivanja s HDZ-om, i okrenuli bi se drugim opcijama ili naprosto odustali od politike.

Primjerice, kad bi Kovač, Stier i njihova ekipa u slučaju poraza na unutarstranačkim izborima napustili HDZ i počeli graditi novu političku opciju, Velika koalicija bila bi njihova najbolja šansa za maksimaliziranje izbornog uspjeha.

Oni bi tad navijali za savez HDZ-a i SDP-a jer bi im ona otvorila prostor na desnici i olakšala pristup svim onim razočaranim članovima i biračima HDZ-a.
Zasad, pak, mnogima čine uslugu time što se protive braku s SDP-om.

I to ne zbog “nove Jugoslavije”, nego zbog ovakve Hrvatske.