Burni izborni vikend u Crnoj Gori, tijekom kojega je zaprijetio i pokušaj državnog udara, zapadni mediji mahom ocjenjuju kao, najgrublje rečeno, izjašnjavanje Crnogoraca o tome hoće li ta mediteranska nacija nastaviti prema NATO-u i EU-u ili će se vratiti pod okrilje ruskog utjecaja. Izbori su protekli praktično na rubu potpunog kaosa. Građanski promatrači prijavili su 75 ozbiljnih sukoba i nepravilnosti na biračkim mjestima, a policija je u nedjelju uhitila 20 državljana Srbije koji su, navodno organizirani u terorističku organizaciju, namjeravali u trenutku proglašavanja izbornih rezultata, napasti i zauzeti parlament u Podgorici, te navodno uhititi i samog premijera Mila Đukanovića.

Đukanović je, međutim, proglasio izbornu pobjedu jer je njegova Demokratska partija socijalista (DPS) osvojila 36 od 81 mjesta u parlamentu, čime jest izgubio parlamentarnu većinu, ali još uvijek ima mogućnost većinu postići koaliranjem sa strankama nacionalnih manjina – Bošnjačka strana (2), Hrvatska građanska inicijativa (1), Albanci odlučno (1), što bi, uz Socijaldemokrate CG Ivana Brajovića (2) trebalo biti dovoljno. Sam Đukanović u satima nakon proglašenja rezultata spominjao je "magičnu brojku od 42". I to "najmanje toliko".

U takav ishod vrijedi vjerovati jer nasuprot stoji, u nekim dijelovima čak i radikalni, moćni prosrpski Demokratski front.

Riječ je o vrlo rizičnoj, nestabilnoj i uskoj većini, zbog čega su još dva bloka opozicije proglašavala u nedjelju navečer izborne pobjede.

Unatoč svemu, Milo Đukanović ima realne šanse nastaviti svoju vladavinu u Crnoj Gori i nakon četvrt stoljeća, još od 1991.

Za razumjeti i njegov politički fenomen i aktualnu političku situaciju u Crnoj Gori, treba se prisjetiti kako je tekao Đukanovićev politički put još iz 80-ih. 1986., sa samo 24 godine, postao je predsjednik Socijalističke omladine CG, sa 26 godina postao je najmlađi član predsjedništva CK SKJ, a 1989. kao predsjednik SK CG partijsku

organizaciju u toj zemlji poveo je prema transformaciji u svoj današnji DPS. Ali, na valu "antibirokratske revolucije" kojom je Slobodan Milošević pokušao ovladati više manje cijelim prostorom Jugoslacije.

Do 1991. Momir Bulatović kao stariji Miloševićev čovjek  u Crnoj Gori, i Milo Đukanović došli su na vlast administrativnim pučem u toj republici i te je godine, kao 29-godišnjak, Đukanović po prvi put postao premijer. Za vrijeme njegove vlade Crna Gora je slala (i) svoje trupe na Dubrovačko primorje u Domovinskom ratu.

Njegova vlada bila je ona koja je progonila građansku stranački organiziranu ili neorganiziranu opoziciju koja se masovno zgražala i borila protiv očite agresije Crne Gore na Hrvatsku.

Pjesnika Jevrema Brkića, koji je morao bježati u Hrvatsku, nazivao je "izdajnikom" i "čovjekom kojega je opravdano mrziti". 1996. stigao je Daytonski sporazum prozivati kao "antisrpski", a njegov DPS na izborima te godine još jednom je osvojio apsolutnu većinu.

Iste je godine, međutim, Đukanović osjetio da se stvari mijenjaju i krajem godine se suprotstavio i Miloševiću i Bulatoviću. Već sljedeće godine pobijedio je Bulatovića na predsjedničkim izborima i nastavio s PDS-om pobjeđivati na izborima na svim razinama. To je značilo i trpljenje prosrpskih unionističkih napada u Crnoj Gori i napade samog Miloševićevog režima u još uvijek zajedničkoj državi sa Srbijom, posebno tijekom NATO-ovog napada na Srbiju 1999. Konačno, u srpnju 2000. Hrvatska je dočekala čak i to da se Đukanović otvoreno ispriča hrvatskim građanima cijelog Dubrovačkog primorja za sve patnje, ljudske i materijalne štete koju im je nanio bio koji crnogorski građanin u ratu.

O svojoj osobnoj krivnji tada se nije izjašnjavao, no to je Zagrebu bilo dovoljno za početak posvemašnje normalizacije odnosa, a Zapad mu je, zbog naglog i otvorenog protivljenja Miloševiću, bio spreman zaboraviti niz grijeha iz prošlosti. Čak i optužbe za navodno bogaćenje u 90-ima na švercu cigaretama. Uz stupanje na čelo Srbije karizmatičnog, reformskog i demokratskog premijera Zorana Đinđića, Đukanović je napokon mogao početi otvoreni put Crne Gore prema samostalnosti. Nastavak svoje vladavine Crnom Gorom omogućio mu je povratak na mjesto premijera u Podgorici nakon izbora 2002.

Četiri godine poslije Crna Gora je postala samostalna. Đukanović je nastavio biti premijer sve do danas, uz dvije ostavke i umirovljenja, da bi se skoro odmah vraćao. 2009. je Crna Gora počela put prema NATO-u i EU, ali se istodobno Đukanovića stalo otvoreno optuživati za korupciju, autoritarnu vladavinu i sve snažnije suzbijanje demokracije. To je i jedan od razloga današnje izrazite fragmentiranosti crnogorske političke scene. Mnoštvo stranaka i blokova dijeli se po tome što izričito traži ili ne traži njegov odlazak s vlasti. Slijedi slaganje o ulasku Crne Gore u EU i NATO, što se više manje poklapa s političkom nacionalističkom prosrpskom orijentacijom pojedinih stranaka.

Konačno, stranke se dijele i po osnovnim političkim orijentacijama. Tako se dolazi do nevjerojatne situacije da u Crnoj Gori danas ima relevantnih čak pet različitih socijalističkih stranaka. Demokratski front, koji je sada osvojio 18 od 81 mjesta u parlamentu, okuplja stranke od Nove srpske demokracije čak sve do Srpske radikalne partije. Njima nasuprot, velika koalicija Ključ okuplja SNP i liberalne te socijalno liberalne snage, proeuropske orijentacije, ali s pukih devet mjesta u parlamentu, tako da Đukanović vjerojatno ima pravo kad računa da će u dobi od 54 godine i nakon više od četvrt stoljeća vlasti, nastaviti vladavinu najmanjom bivšom jugoslavenskom republikom. No, u uvjetima na rubu izvanrednog stanja u kojem se događaju čak i stvari poput pokušaja puča ili da lokalna telekomunikacijska regulatnorna tijela privremeno gase Viber i WhatsApp.