Prvi dio feljtona pročitajte ovdje:

FELJTON 1. DIO Ratovi, revolucije i prevrati u memoarima Pabla Nerude

Pablo Neruda družio se intenzivno s Federicom Garcijom Lorcom, jednim od najvećih pjesnika 20. stoljeća, kojeg su Francovi fašisti strijeljali i bacili u neobilježen grob. Franco je spalio sve njegove knjige i naredio damnatio memoriae, zabranu sjećanja na nj. Nije uspio. A Neruda se prisjetio zlokobnog događaja u kojemu je pjesnik vidio najavu svoje smrti. “S umjetnicima iz kazališta La Barraca došao je do vrlo udaljenog sela u Kastilji. U njegovoj su blizini podigli šator. Umoran zbog nelagoda izazvanih putovanjem nije spavao. U zoru je ustao i otišao prošetati okolicom. Bilo je hladno. Radilo se o onoj oštroj hladnoći koju Kastilja čuva za putnika, za uljeza. Kroz bijelu se masu širila magla i sve je poprimilo avetinjski izgled. Velika vrata od zahrđalog željeza; kipovi i slomljeni stupovi popadali u otpalo lišće. Zaustavio se na vratima nekoga starog feudalnog posjeda, na ulazu u prostrani park. Zbog zapuštenosti, vremena dolaska na to mjesto i hladnoće samoća je bila još snažnija. Odjednom, zbog nečega što se dogodilo te zore, zbog nečega zbunjujućeg što se tamo trebalo odviti, Federico se odjednom osjetio tjeskobno. Sjeo je na srušeni stup. Jedno je maleno janje došlo brstiti travu između ruševina. Nalikovalo je malenom anđelu iz magle koji je samoću toga mjesta odjednom učinio ljudskom, pavši na nju kao latica nježnosti. Pjesnik je osjetio da ima društvo. Odjednom, na taj je prostor stigla i skupina svinja. Radilo se o četiri ili pet tamnih i poludivljih, silno gladnih životinja s kamenim papcima. Federico se užasnuo. 

Svinje su se bacile na janje i pred preneraženim ga pjesnikom raskomadale i progutale. Zbog toga silno samotnog i krvavog prizora Federico je naredio svojem putujućem kazalištu da odmah krene dalje na put. Tri mjeseca prije građanskog rata, još pod utjecajem straha, Federico mi je ispričao ovu jezovitu priču. Ja sam poslije sve jasnije i jasnije uviđao da je taj događaj bio najava njegove smrti, pretkazanje nevjerojatne tragedije. Federica Garcíju Lorcu nisu strijeljali. Ubili su ga. Dakako da nitko nije mogao ni pomisliti da bi ga mogli ubiti. Od svih španjolskih pjesnika njega su ljudi najviše voljeli i cijenili jer je zbog svoje čudesne radosti bio nalik djetetu. Tko bi mogao povjerovati da na zemlji, da u njegovoj zemlji ima čudovišta sposobnih učiniti tako neobjašnjiv zločin? Taj mi je događaj u mojoj dugoj borbi bio najbolnije iskustvo. Španjolska je uvijek bila gladijatorska arena; zemlja s puno krvi. Prenesena u kazališni svijet, borba s bikovima puna žrtvovanja i okrutne otmjenosti ponavlja drevnu borbu na život i smrt između mraka i svjetlosti. Inkvizicija šalje u zatvor fra Luisa de Leóna, Quevedo završava u buksi; Columbo hoda s okovima na nogama. A kosturnica u El Escorialu velika je predstava kao što je to sad Spomenik poginulima s križem što se nalazi iznad milijuna mrtvih ljudi i bezbroj mračnih zatvora….“ 

Razni izdavači premišljali su se hoće li u Nerudine memoare uvrstiti poglavlje o Lorcinu homoseksualizmu. Na kraju je našlo svoje mjesto u ovim memoarima. Evo tog dijela. “O homoseksualizmu Federica Garcíje Lorce piše se na pomalo opskuran način”, piše Neruda pa nastavlja: “Ta mi se tema čini neizbježnom. Također, u Španjolskoj i Latinskoj Americi nastoji se pažljivo prikriti ta Federicova osobna sklonost. U takvom stavu ima puno poštovanja prema ubijenom pjesniku, ali također se radi o seksualnom tabuu, crkvenom nasljeđu španjolskog carstva i kolonizacije te licemjerju devetnaestog stoljeća.

S druge su se strane pojavile sablažnjive vijesti, gotovo uvijek reakcionarne, u kojima se, kako bi se prikrio grozan politički zločin, kao mogući uzrok njegove smrti ističe iznimna erotičnost Garcíje Lorce. To je dimna zavjesa. Poput njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, španjolski je fašizam posebno želio istrijebiti intelektualce. Nacisti su na osvojenim područjima masakrirali književnike, stručnjake, umjetnike, znanstvenike. U Poljskoj su na životu ostavili tek nekoliko tisuća Poljaka najjednostavnijih zanimanja koji su u desetkovanoj naciji mogli obavljati samo zadaće prepisivanja. Ni Španjolci nisu bili loši u tome. Vrhunac zvjerstava dogodio se u Galiciji, gdje je mnoštvo učitelja, stručnjaka, masona i sveučilištaraca doživjelo progon. Racije su se odvijale noću, kad bi se tražilo pisce koji su se okupljali oko arene u Badajozu. Ili su ih jednostavno ubijali u svitanje na bilo kojemu mjestu. Galicijska slikarica Maruja Mallo pričala mi je da je, umirući od hladnoće, spavala u polju. Bojeći se da će je uhititi, tako je provela tri mjeseca. Ujutro bi potajice otišla svojoj kući. Na putu bi naišla na leševe onih koje su strijeljali tog svitanja. García Lorca trebao je biti smaknut isto kao što bi bili Alberti i Machado da su ih uhvatili. U jedinom objašnjenju vezanom uz njegovu smrt koje je dao Franco, tu je činjenicu pripisao neredu u prvim danima vladavine Civilne garde. No to se lako može poreći zbog dugog zatočeništva, mučenja i smrti pjesnika Miguela Hernándeza. Imali su velike mogućnosti da ga oslobode. Veleposlanstva, kardinali i književnici koji su se zalagali za njega kod španjolskih fašista uspjeli su samo produžiti njegovo zatočeništvo. Njegova je smrt, isto kao i Federicova, bila gnjusno političko ubojstvo. Vraćajući se na intiman život Garcíje Lorce, reći ću da sam u životu upoznao vrlo malo homoseksualaca s kojima sam se ophodio, ali čak i nakon nekoliko mjeseci svakodnevnih susreta s pjesnikom u Buenos Airesu 1933. godine, nisam primijetio tu njegovu sklonost niti bih mogao reći da je imao ženske osobine. Zbog svoje se blistave inteligencije odijevao jako otmjeno. Sjajio je kao dragi kamen. 

Njegovo okruglo i tamnoputo lice nije imalo ništa ženskastog; njegovo je zavođenje bilo prirodno i intelektualno. Njegova je homoseksualnost dokazana i poslije sam je i ja primijetio. Možda ima sretnih homoseksualaca i onih nesretnih, a ono što je očigledno, još je vidljivije u tuzi. Federico je isijavao sreću i u toj čaši koja se prelijevala zasigurno su se mogle pronaći i njegove uzvraćene ljubavi. U Buenos Airesu sam počeo pomalo sumnjati u njegovu ljubavnu sklonost. Ponekad bi mi pričao da bi djevojke, gotovo uvijek pjesnikinje koje su tek počinjale pisati, nahrupile u njegovu sobu i da mu ne bi dale disati. O tome mi je govorio u šali, ali ja sam ipak otkrio njegovu paniku pred ženskom navalom i odmah mu ponudio pomoć. Dogovorili smo se da će mi u trenucima istinske opasnosti telefonirati. Ja bih brzinom munje dojurio u hotel kako bih se na neki način pobrinuo oko ugodne misije da njegove obožavateljice odvučem na neko drugo mjesto. Sporazum se izvršavao na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujući našoj suradnji, uz svoju sam djelotvornost uspio postići i neke neočekivano uspješne rezultate. Poneka od golubica obmanutih Federicovom svjetlosti pala bi u moje naručje. Jednom mi je pomogao u jednoj erotsko-kozmičkoj sceni koja se dogodila zbog moje mladenačke žustrine. I danas se smijem kad je dozovem u sjećanje. Jedne nas je noći u svoju kuću pozvao neki milijunaš, despot kakve možemo naći samo u Argentini i Sjedinjenim Državama. Bio je to buntovni i samouk čovjek koji se silno obogatio senzacionalističkim novinama. Njegova je kuća, okružena velikim parkom, bila otjelovljenje snova jednoga ambicioznog skorojevića. Stotine krletki s fazanima svih boja i iz svih zemalja ukrašavale su put. Prostrana i dobro opremljena knjižnica bila je prepuna samo vrlo starih knjiga koje je moj domaćin kupovao preko telefona na aukcijama europskih bibliofila. 

A najviše je pozornosti izazivala činjenica da je tu ogromnu prostoriju u potpunosti obložio međusobno sašivenim krznima pantera koja su činila samo jednu golemu tapiseriju. Saznao sam da je taj čovjek u Africi, Aziji i u Amazoniji imao svoje ljude koji su se isključivo bavili prikupljanjem krzna leoparda i ocelota, prekrasnih mačaka, čije su pjege u knjižnici toga hirovitog kapitalista sad blistale pod mojim nogama. Tako je to bilo u kući slavnog Natalija Botane, moćnog skorojevića koji je vladao Buenos Airesom. Federico i ja sjeli smo za stol u blizini domaćina i nasuprot neke visoke, plavokose i vrlo nježne pjesnikinje koja je pogled svojih zelenih očiju tijekom večere više upućivala prema meni nego prema Federicu. Večera se sastojala od cijelog vola pečenog na ražnju i na žaru, kojega su na stalku na ramenima nosila osmorica ili desetorica gauča. Noć je bila iznimno plava i obasuta zvijezdama. Miris pečenja s koricom, što je uzvišeni argentinski izum, miješao se sa zrakom iz pampasa, s mirisom djeteline i mente, sa žamorom tisuću cvrčaka i punoglavaca. Nakon jela pjesnikinja, Federico, koji se svemu radovao i svemu se smijao, i ja ustali smo i krenuli prema osvijetljenom bazenu. García Lorca, koji je hodao ispred nas, nije se prestajao smijati i govoriti. Po običaju, bio je sretan. Radost ga je svega obavila. Usred osvijetljenog bazena uzdizao se visoki toranj koji se u noći isticao svojom vapnenastom bjelinom. Bili smo sami i polako smo se popeli do vidikovca na njegovu vrhu. Tu smo nas troje pjesnika koji smo pisali različitim stilovima ostali odvojeni od svijeta. Ispod nas blistalo je plavo oko bazena. 

U daljini su se čuli zvuci gitara i pjesma sa zabave. Zvjezdana noć što je pala na nas bila nam je tako blizu da se činilo da će nam zgrabiti glave i uroniti ih u svoju dubinu. Visoku i zlatokosu djevojku primio sam u naručje. Kad sam je počeo ljubiti, shvatio sam da se radi o putenoj i jedroj, istinskoj ženi. Pred iznenađenim Federicom legli smo na tlo. Kad sam počeo razodijevati i nju i sebe, zapazio sam u našoj blizini njegove ogromne oči. Promatrale su nas ne usuđujući se ni pomisliti što će se dogoditi. Povikao sam mu: ‘Idi odavde! Odlazi i pripazi da se netko ne popne stubama!’ Tako da je Federico, u trenutku dok se na vrhu tornja odvijalo žrtvovanje zvjezdanog neba i noćne Afrodite, sretan zbog svoje uloge posrednika i stražara, toliko žurno silazio mračnim stubama tornja da se otkotrljao preko nekoliko njih. Moja prijateljica i ja morali smo ga dizati i pritom smo naišli na niz poteškoća. Šepao je petnaest dana. Kad sam 1934. godine došao u Madrid, upoznao sam sve prijatelje Garcíje Lorce i Albertija. Bilo ih je puno. Za nekoliko sam dana bio jedan od španjolskih pjesnika. Jasno je da su Španjolci i Južnoamerikanci jako različiti i da i jedni i drugi to s ponosom ističu. Otkrio sam da su Španjolci mojeg naraštaja međusobno bili puno više prijateljski nastrojeni od kolega iz Amerike. Istovremeno sam spoznao da smo mi bili puno univerzalniji, da smo govorili strane jezike i poznavali druge kulture. Među njima je bilo jako malo onih koji su znali neki strani jezik. Kad su Desnos i Crevel došli u Madrid, morao sam prevoditi kako bi se pjesnici razumjeli. Federico nije znao ni četiri francuske riječi. Normalno, bilo je i iznimaka: Alberti, Guillén i Salinas putovali su diljem svijeta. Španjolci su mi većinom djelovali kao europski provincijalci. To mi se od početka sviđalo. Poslije sam shvatio da je njezina duhovna razumnost ili nerazumnost te zemaljska ograničenost glavna snaga Španjolske, i možda njezina tragedija. U krugu Federicovih prijatelja s kojima sam se svakodnevno viđao gotovo nije bilo homoseksualaca. Možda je Federico, koji je bio privlačan poput nekoga slavnog toreadora, imao svoje ljubavi negdje sa strane. Poslije sam vidio da je na naše sastanke uvijek dolazio u društvu prilično snažnoga, muževnog i dobro građenog mladića. Malo pomalo počeo sam shvaćati da je taj mladić bio stalna Federicova ljubav; njegova posljednja ljubav. Zvao se Rafael Rapín. Bio je iz radničke obitelji, plah, duge kovrčave kose, ne previše visok ni jako vitak. Posjedovao je onu tipičnu španjolsku narodnu priprostost i bio je potpuno normalan muškarac. 

Učinilo mi se da su i drugi mladići koji su s njim dolazili u kavanu bili seksualno neprosvijećeni i jednog sam dana, poput dobrog oca, odveo dvojicu ili trojicu, među njima i Federicova prijatelja, u javnu kuću koja se nalazila u blizini pivnice gdje smo se sastajali. Meni se, kao naprednom Amerikancu, činilo nevjerojatnim da ti mladići nisu bili sa ženom. Seksualna je glad u Španjolskoj bila nezajažljiva. Jedne smo večeri šetali predgrađima i krenuli u smjeru četvrti Bombilla, tipičnoj pučkoj četvrti za zabavu, i prašnim putem sišli prema rijeci Manzanares, uzduž koje se sa svake strane prostirala kilometarska bijela ograda. Pozornost mi je izazvala činjenica da su se čitavom dužinom njezinih bijelih vapnenih zidova crnili grafiti. Bili su toliko crni da su jako bijeli zidovi postali tamni. Izašao sam iz automobila kako bih istražio zanimljive zapise. Svi su bili ispisani na sličan način, nespretnim slovima svih veličina: ‘Ovuda je prošao Pepe pun želje za jebanjem!!!’, ‘Ovdje su bili Antonio, Alberto i José María sa željom da jebu!!!’, ‘Dana 3. srpnja ovim su mjestom prošli P., S. i R. s velikom željom da jebu!!!!’. Taj je hidrofobni erotizam bio dio Španjolske, njezine zatvorenosti, njezine tišine i njezina željeznog oklopa. Meni je to djelovalo sablažnjivo. Jer, ja sam još i prije puberteta bio u ženskim krevetima i među njihovim tijelima. Premda je i španjolskoj Americi bilo nametnuto kolonijalno čistunstvo, svi su se na vrijeme pobrinuli izigrati ga. Nisam pridavao preveliku pozornost činjenici što sam te mladiće odveo u pustolovinu, a Federico, kojemu sam to ispričao, samo se, pomalo nezgrapno, smijao toj epizodi. Ovo govorim isključivo zato da bi se shvatilo koliko je pjesnikovo sentimentalno skretanje beznačajno. Činilo mi se da García Lorca, jednako kao u svojim pjesmama o New Yorku, bijesno šiba sklonost porocima. Bio je neporočan čovjek. Njegova se nježnost na neobičan način otela svetome redu prirode, a on se tome nije uspio othrvati. U vrijeme rata i oružane pobune reakcionarnih snaga prekinut je život ovog sretnog pjesnika. Nekoliko tjedana nakon njegove smrti i Rafael Rapín, junak ove čudne idile, također je platio svoj danak smrti. Poginuo je u podnožju Teruela. Bio je na čelu jedne bitnice. Neprijateljski je mitraljez pogodio mjesto na kojem se nalazio. Od zgodnog mladića nije ništa ostalo. Na španjolskoj zemlji, koja je svakog dana gutala i tisuće drugih nepoznatih mrtvaca, njegove kosti i krv raspršili su se u male komadiće, u gotovo nevidljive mrlje….” 

Pjesnik je cijelog života bio ljevičar, komunist. Staljin ga je obožavao, kao i pjesnik njega – sve dok Staljinovi zločini nisu, kako se to govorilo u vrijeme 20. Kongresa KPSSSR-a, “razobličeni”. “Mnogo je ljudi mislilo da sam ja važan političar ili da sam to bio”, piše Neruda. “Ne znam odakle je potekla takva legenda. Jednom sam, uz iskreno čuđenje, ugledao svoj portret veličine poštanske marke u članku na dvije stranice časopisa Life, koji je svojim čitateljima pokazivao vođe svjetskoga komunizma. Moja mala slika umetnuta između Prestesa i Maoa Ce-tunga činila mi se kao zabavna šala, ali nisam tražio nikakvo objašnjenje. Uvijek sam mrzio pisma u kojima su se zahtijevali ispravci. Osim toga, bilo je uistinu dražesno da se zabuni baš CIA, koja je, nema dvojbe, imala svojih pet milijuna agenata u svijetu. Najduži susret s glavnim vođom socijalističkog svijeta imao sam tijekom našeg posjeta Pekingu. Bila je to zdravica koju sam tijekom svečanosti izmijenio s Maoom Ce-tungom. Kad smo se kucnuli čašama, pogledao me nasmiješenih očiju uz široki, pomalo simpatičan, ali i ironičan osmijeh. Moju je ruku dugo držao među svojima i stiskao mi je nekoliko sekundi dulje nego što je bilo uobičajeno. Nakon toga vratio sam se za stol za kojim sam sjedio. Na svojim mnogobrojnim putovanjima u SSSR nikad nisam vidio ni Molotova, ni Višinskog, ni Beriju; čak ni Mikojana ni Litvinova, koji su bili društveniji i manje tajnoviti od ostalih. Staljina sam vidio više puta iz daljine, uvijek s istog mjesta: s tribine koja se uzdiže iznad Crvenog trga i koja je svake godine, kako 1. svibnja tako i 7. studenog, uvijek puna visokopozicioniranih vođa. 

Kao jedan od članova povjerenstva koje je dodjeljivalo nagradu Staljin, duge sam sate proveo u Kremlju. Ipak, nikad se nismo susreli u hodniku. Tijekom našeg odlučivanja ili objeda nikad nas nije posjetio niti nas je pozvao kako bi nas pozdravio. Nagrade su se dodjeljivale jednoglasno, ali prije nego što smo odabrali kandidata, uvijek je bilo rasprava među nama. Imao sam dojam da je, prije nego što je donesena konačna odluka, netko iz tajništva povjerenstva otrčao s prijedlogom do velikog vođe da vidi odobrava li on to. Ne sjećam se da je ikad išta prigovorio; isto se tako ne sjećam da je, usprkos tome što smo bili jako blizu njega, obraćao pozornost na našu prisutnost. Uglavnom, Staljin se odlučio za tajnovitost; ili je bio jako plašljiv ili zaokupljen samim sobom. Moguće je tu osobinu pripisati velikom utjecaju koji je na njega imao Berija. On je jedini bez najave ulazio u Staljinove prostorije i izlazio iz njih. Ipak, jednom mi se prigodom ukazala mogućnost da dođem u dodir s tajanstvenim čovjekom iz Kremlja, koja mi se sad čini neobičnom.

S Aragonima smo – Louisom i Elsom – putovali u Moskvu kako bismo sudjelovali na sastanku povjerenstva koje će te godine dodijeliti nagradu Staljin. U Varšavi nas je zaustavilo veliko snježno nevrijeme. Nismo mogli stići na vrijeme na sastanak. Jedan od naših sovjetskih pratitelja bio je zadužen da u Moskvu na ruskom jeziku prenese poruku s kandidaturama koje smo Aragon i ja predložili i koje su, dakako, već bile odobrene. Ovdje je pak zanimljiva činjenica to da me Sovjet koji je odgovorio na telefonski poziv pozvao na stranu i iznenađeno mi rekao: 
‘Čestitam, druže Neruda. Kad smo drugu Staljinu predali popis mogućih dobitnika nagrade, uzviknuo je: A zašto među tim imenima nema Nerude?’
Iduće sam godine ja primio Staljinovu nagradu za mir i prijateljstvo među narodima. Moguće je da sam je zaslužio, ali pitam se kako je onaj suzdržani čovjek saznao za moje postojanje.
Rekli su mi da se Staljin u ono vrijeme upleo i u druge slične slučajeve.
Kad je kampanja protiv kozmopolitizma bivala sve žešća, kad su sektaši s uštirkanim okovratnicima tražili Erenburgovu glavu, jednog je jutra u kući autora knjige Julio Jurenito zazvonio telefon. Odgovorila je Luba. Neki ju je nepoznati glas upitao:
– Je li Ilja Grigorjevič kod kuće?
– Ovisi – odgovorila je Luba. – Tko ste vi?
– Ovdje Staljin – odgovorio je glas.
– Ilja, neki šaljivdžija želi razgovarati s tobom – rekla je Luba Erenburgu.
Ali kad je došao do telefona, književnik je prepoznao Staljinov glas koji smo svi toliko puta čuli:
– Čitave sam noći čitao vašu knjigu ‘Pad Pariza’. Nazvao sam vas kako bih vam rekao da nastavite pisati još puno tako zanimljivih knjiga poput ove, dragi Ilja Grigorjeviču.
Možda je taj neočekivani telefonski poziv velikom Erenburgu omogućio dug život.
Još jedan slučaj. Majakovski je već bio umro, ali njegovi su uporni reakcionarni neprijatelji zubima i noževima napadali uspomene na pjesnika. Ustrajali su u naumu da ga izbrišu sa zemljovida sovjetske
književnosti. No nešto im je poremetilo namjere. Naime, njegova je draga Ljilja Brik napisala pismo Staljinu ukazujući mu na činjenicu da su ti napadi besramni. Strastveno je branila poeziju Majakovskog i podnijela svoje dokaze. Napadači su mislili da će proći nekažnjeno jer ih je štitila njihova prosječnost. Međutim, prevarili su se. Na rubu pisma Ljilji Brik Staljin je napisao: ‘Majakovski je najbolji pjesnik sovjetskog doba’.

Od tog su se trenutka počeli pojavljivati muzeji i spomenici posvećeni Majakovskom. Izdanja njegove iznimne poezije brzo su se množila. Nakon toga glasnog zvuka Jehovine trube napadači su bili poraženi i obeshrabreni. Također sam saznao da su nakon Staljinove smrti među njegovim papirima pronašli popis na kojem je njegovom rukom bilo napisano: ‘Ne diraj’. Popis je počinjao imenom glazbenika Šostakoviča, a slijedila su druga ugledna imena poput Eisensteina, Pasternaka, Erenburga itd. Mnogi su mislili da sam okorjeli staljinist. Fašisti i reakcionari opisivali su me kao Staljinova lirskog tumača. Nisam se zbog toga osobito nervirao. U đavolski zbrkanom dobu mogući su svakakvi zaključci.

Intimna tragedija nas komunista bila je činjenica da smo shvatili da je, vezano uz probleme koje je izazvao Staljin, neprijatelj bio u pravu. Nakon tog otkrića, koje nam je potreslo dušu, nastavilo se bolno stanje spoznaje. Neki su se osjetili prevarenima; silovito su prihvatili razmišljanje neprijatelja i prelazili u njihove redove. Drugi su mislili da grozne činjenice besprijekorno otkrivene na 20. kongresu mogu poslužiti da se pokaže snaga Komunističke partije, koja će preživjeti ukazujući svijetu na povijesnu istinu i prihvaćajući svoju vlastitu odgovornost.

Premda nisu svi prihvatili tu odgovornost, činjenica da se saznalo za te zločine vraćala nas je autokritici i analizi – osnovnim elementima naše doktrine – i poticala nas na sprečavanje ponavljanja takvih jezivih stvari. Ja sam razmišljao ovako: kroz za mene nepoznate tmine razdoblja Staljinove vladavine nazirao sam pravog Staljina, titanskog branitelja Ruske revolucije, dobrodušnog čovjeka koji je poštovao načela i bio trezven poput pustinjaka. Osim toga, taj je maleni čovjek s velikim brkovima postao velik u ratu; s njegovim je imenom na usnama Crvena armija napala tvrđavu hitlerovskih demona i pretvorila je u prah. Ipak, samo sam jednu pjesmu posvetio toj velikoj ličnosti. Bilo je to prigodom njegove smrti. Može se pronaći u bilo kojem izdanju mojih sabranih djela. Smrt kiklopa iz Kremlja odjeknula je čitavim svemirom. Potresla se ljudska prašuma. Moja je pjesma ukazala na paniku koja je zavladala Zemljom…”