Ratovi, revolucije i prevrati u memoarima Pabla Nerude

 “Rođen sam” piše Neruda, “u Parralu kamo su došli moji roditelji. Tu, u središnjem dijelu Čilea, raste loza i ima puno vina. Uopće se ne sjećam svoje majke, gospođe Rose Basoalto koja je, iscrpljena tuberkulozom, umrla dva mjeseca nakon mojeg rođenja 12. srpnja 1904. godine. Malim poljoprivrednicima iz središta zemlje život je bio težak. Moj je djed José Ángel Reyes imao malo zemlje i puno djece. Imena mojih stričeva podsjećala su me na ona prinčeva iz dalekih kraljevstava. Zvali su se Amós, Oseas, Joel, Abadías. Moj je otac imao jednostavno ime José del Carmen. Jako je mlad otišao iz rodnog kraja pronašavši posao u brodogradilištu u lučkom gradu Talcahuanu. Poslije se zaposlio na željeznici u Temucu. Bio je strojovođa teretnog vlaka s balastom. Malo tko zna kakav je to vlak. Na jugu Čilea gdje je nevrijeme iznimno snažno, voda bi odnijela tračnice ako se između željezničkih pragova ne bi nabacao šljunak. Iz kamenoloma su ga prenosili u košarama, a iz teretnih vagona posipali između željezničkih pragova. Prije četrdeset godina, ljudi koji su radili u takvom vlaku morali su biti snažni. Dolazili su iz polja, iz predgrađa, iz zatvora. Bili su golemi i mišićavi. Na željeznici su ih bijedno plaćali i nisu tražili podatke o onima koji su željeli raditi na teretnim vlakovima. Moj je otac bio strojovođa u tom vlaku, naviknut naređivati i slušati. Ponekad me vodio sa sobom. Tucali smo kamen u Boroi, divljem srcu La Frontere, poprištu groznih bitaka između Španjolaca i Araukanaca. Tamošnja me priroda posebno opijala. Privlačile su me ptice, skarabeji, prepeličja jaja. Bilo je čudesno pronalaziti modre, tamne i blistave skarabeje u klancima, čija je boja bila nalik onoj cijevi sačmarice. Divio sam se savršenstvu tih kukaca.” Nakon ptica i skarabeja, dječak je uskoro počeo primjećivati i ostatak faune. 

“Možda su” napisao je, “ljubav i priroda od najranijih dana bili izvorište moje poezije. U kući nasuprot mojoj živjele su dvije djevojke koje su mi neprestano dobacivale poglede od kojih bih se sav zacrvenio. Ja sam bio povučen i šutljiv, a one vrlo smione: prave đavolice. Stojeći na vratima svoje kuće, tog sam se puta trudio ne gledati ih. No one su u svojim rukama držale nešto što me očaravalo. Oprezno sam se približio. Pokazale su mi gnijezdo neke divlje ptice izrađeno od mahovine i perja, u kojem su se nalazila prekrasna jajašca tirkizne boje. Kad sam ga želio uzeti u ruke, jedna od njih rekla mi je da prvo mora pretražiti moju odjeću. Zadrhtao sam od užasa i brzo pobjegao. Dvije su me mlade nimfe s primamljivim blagom u rukama slijedile. Dok su me progonile, kroz neku sam ulicu uspio doći do napuštenog prostora u kojemu se nekada nalazila pekarnica u vlasništvu mojega oca. Napadačice su me uspjele sustići i počele mi skidati hlače kad su se začuli očevi koraci. Gnijezdo je bilo uništeno. Prekrasna jajašca razbila su se u negdašnjoj pekarnici, a moje napadačice i ja, njihova žrtva, skriveni ispod pulta zadržavali smo dah. (...)” Pjesme su iz njega, piše Neruda, u nekom trenutku jednostavno prokuljale. “Jako rano u djetinjstvu, čim sam naučio pisati, jednom sam prigodom osjetio nešto iznimno snažno. Palo mi je na pamet nekoliko čudnih riječi, drugačijih od onih iz svakodnevnog govora, koje su se djelomice rimovale. Prožet do tada nepoznatim osjećajem, nekom dubokom težnjom, nekom vrstom tjeskobe i tuge, prepisao sam ih na papir. Ta je pjesma bila posvećena mojoj majci, odnosno, onoj koju sam kao takvu poznavao, mojoj anđeoskoj maćehi čije me nježna sjena štitila čitavo vrijeme mojeg djetinjstva. U potpunosti nesposoban procijeniti svoj prvi uradak, pokazao sam ga roditeljima. Nalazili su se u blagovaonici, uronjeni u jedan od onih razgovora vođenih tihim glasom koji više od neke rijeke dijele svijet djece i odraslih. Još uvijek trepereći zbog prvog posjeta nadahnuća, pružio sam im papir sa zapisom. Moj ga je otac rastreseno uzeo u ruke, rastreseno ga pročitao i rastreseno mi ga vratio, upitavši me: – Odakle si ovo prepisao? I nastavio tiho razgovarati s majkom o (za njih) značajnim i zabrinjavajućim stvarima...” “Mislim”, nastavio je, “da je tako nastala moja prva pjesma i da sam tada primio prvu rastresenu književnu kritiku. U međuvremenu sam poput osamljenog pomorca napredovao u svijetu spoznaje, u nesređenoj rijeci knjiga. Moja pohlepa za njima nije prestajala ni danju ni noću. Na obali, u malom gradu Puerto Saavedra, pronašao sam gradsku knjižnicu i upoznao starog pjesnika, gospodina Augusta Wintera, koji se divio mojoj književnoj pohlepi. “Jeste li ovo već pročitali?”, pitao me pružajući mi neku novu knjigu Vargasa Vila, Ibsena, Rocambolea. Poput noja, sve sam gutao; nisam pravio razliku. Mahnitošću plašljivog čovjeka sklonio sam se u poeziju. 

U Santiagu su nicale nove književne škole. U ulici Maruri napisao sam svoju prvu knjigu. Pisao sam dvije, tri, četiri, pa i pet pjesama dnevno. Poslijepodne, kad je sunce zalazilo, ispred balkona se odvijala dnevna predstava koju ne bih propustio ni za što na svijetu. Bio je to zalazak sunca s veličanstvenim nakupinama boja, razdiobom svjetlosti i golemim, narančastim i purpurnim lepezama. Središnje poglavlje moje knjige imalo je naziv: Pjesme u suton u ulici Maruri. Nitko me nikada nije pitao što je to Maruri. Možda malo ljudi zna da se radi samo o bijednoj ulici u kojoj su se događala najčudesnija sumračja.” Godine 1923. objavljena je Nerudina prva knjiga: Pjesme u suton. Financirao ju je sam, s puno napora. “Da bih platio tisak, svakog sam dana doživljavao uspone i padove. Prodao sam svoj oskudni namještaj. U zalagaonicu je brzo otišao sat koji mi je svečano darovao otac i naložio da se na njemu nacrtaju dvije ukrštene zastavice. Nakon sata slijedilo je moje novo crno pjesničko odijelo. Izdavač je bio neumoljiv i na kraju, kad je izdanje bilo u potpunosti gotovo a korice napravljene, zlokobnim mi je tonom rekao: ‘Ne, nećete odnijeti nijedan jedini primjerak prije nego što mi sve platite’. Kritičar “Alone” velikodušno je darovao svoje posljednje pesose koje su progutala usta mojeg izdavača i ja sam izišao na ulicu s knjigama na ramenu, s poderanim cipelama i lud od sreće. Moja prva knjiga! Uvijek sam smatrao da uloga književnika nije ni tajanstvena ni tragična, nego da je, barem kad se radi o pjesnicima, to osobna uloga s javnom koristi. Stvaranje poezije najsličnije je pravljenju kruha i keramičkih tanjura bez obzira na to što su ih izradile nespretne ruke ili pak laganoj obradi drveta. Ipak, mislim da nijedan zanatlija ne može doživjeti ono što doživi pjesnik barem jednom u životu, a to je opojni osjećaj da si, još uvijek treperav i zbunjen zbog svojih snova, vlastitim rukama stvorio prvi uradak. Taj se trenutak nikad više neće ponoviti. Bit će još puno boljih i ljepših izdanja. Poput vina što pjeva i miriše na nekim drugim mjestima na Zemlji, pojavit će se riječi pretočene u čašu drugih jezika.  Ali ta minuta u kojoj se, svježa od tinte i na nježnom papiru, pojavljuje prva knjiga, ta prekrasna i opojna minuta u kojoj se čuje zvuk lepršavih krila, a prvi se cvijet otvara na konačno osvojenoj visini, ta je minuta u pjesnikovu životu prisutna samo jednom.” Ljude svog života Neruda prikazuje anegdotalnim portretima velike snage; u njima se uvijek ističe jedna, ali jedinstvena, neponovljiva crta originalnosti. “U časopisu Claridad, kojem sam se priključio kao politički i književni aktivist, gotovo svime je upravljao Alberto Rojas Giménez”, piše pjesnik. “Bio je jedan od mojih najdražih kolega, pripadnika mojeg naraštaja. Nosio je kordopski šešir i imao velike, otmjene zulufe. Lijepo odjeven i zgodan, usprkos bijedi u kojoj je, činilo se, plesao kao zlatna ptica, posjedovao je sve osobine modernog dandyja: prijeziran stav, brzinsko shvaćanje brojnih sukoba, kordopski šešir – crni šešir s tvrdim obodom kakav često nose konjanici i borci u koridi. Imao je strast za znanjem i dobro vladanje svim bitnim temama. Posjedovao je znanja o knjigama i djevojkama, o bocama i brodovima, o planovima putovanja i otočjima, koristeći ih prema potrebi. 

U književnom se svijetu kretao uz nemarni izgled vječnog nezadovoljnika i profesionalnog raspršivača svojeg talenta i privlačnosti. Njegove su kravate uvijek bile blistavi dokaz bogatstva unutar općeg siromaštva. Neprestano je mijenjao mjesto stanovanja i boravka, i svojom bi oslobođenom radosti te dugotrajnim i spontanim boemstvom nekoliko tjedana razveseljavao iznenađene stanovnike Racague, Curicóa, Valdivije, Concepcióna, Valparaísa. Odlazio je na isti način na koji je dolazio i ondje gdje je bio ostavljao je stihove, crteže, kravate, ljubavi i prijateljstva. Budući da je za njega bilo tipično da se ponaša kao princ iz priče i nevjerojatno opušteno, sve je darivao: šešir, košulju, jaknu, čak i cipele. Kad više nije bilo ničeg materijalnog, nabacio bi na papir neku rečenicu, stih ili opis neke dražesne zgode, i velikodušnom bi ih gestom pri odlasku davao ljudima kao da im u rukama ostavlja neprocjenjivi dragulj. Pisao je stihove po posljednjoj modi, slijedeći učenja Apollinairea i španjolskih ultraista. (...) Njegova je blistava osobnost izazivala toliku pozornost da mu se jednog dana u kavani približio nepoznati čovjek i rekao mu: – Gospodine, čuo sam vas kako razgovarate i postali ste mi jako simpatični. – Mogu li vas nešto zamoliti? – Što to? – odgovorio mu je zlovoljno Rojas Giménez. – Da dopustite da vas preskočim – odgovorio je nepoznati. – Ali kako? – pitao je pjesnik. – Jeste li tako spretni da me možete preskočiti dok sjedim ovdje za tim stolom? – Ne, gospodine – odgovorio je poniznim glasom nepoznati. – Želim vas preskočiti poslije, kad već budete mirni u mrtvačkom kovčegu. Ja odajem počast zanimljivim osobama koje sam susreo tijekom života na način da ih, ako mi to dopuste, preskočim nakon što umru. Osamljen sam čovjek i to mi je jedini hobi. I, izvadivši neku bilježnicu, rekao mu je: – Ovdje je popis onih koje sam preskočio. Rojas Giménez je, silno veseo, prihvatio taj čudan prijedlog. Nekoliko godina poslije, za vrijeme najkišnije zime koju Santiago pamti, Rojas Giménez je umro. Svoju je jaknu, po običaju, bio ostavio u nekom baru u središtu Santiaga. U košulji kratkih rukava te je ledene zime prošao gradom dok nije došao do četvrti Quinta Normal i kuće svoje sestre Rosite. Dva dana poslije, jedno od najčarobnijih bića koje sam ikada upoznao s ovoga je svijeta odnijela virusna upala pluća. Otišao je pjesnik sa svojim papirnatim ptičicama koje su letjele kišnim nebom. U noći kad su prijatelji bdjeli nad njegovim tijelom pojavio se neobični posjetitelj. S krovova se slijevala silovita kiša, munje su parale nebo, a vjetar potresao velika stabla platana u četvrti Quinta Normal, kad su se otvorila vrata i u kuću je ušao sav mokar čovjek odjeven u strogu crninu. Nitko ga nije poznavao. Pred tužnim prijateljima nepoznati je uzeo zamah i skočio na sanduk. Ne izgovorivši ni riječi, jednako iznenadno kao što je i došao, odmah se udaljio i nestao u kiši i noći. I tako je čudnovat život Alberta Rojasa Giméneza bio zapečaćen još uvijek neobjašnjivim tajanstvenim obredom.” “U Buenos Airesu upoznao sam jednog vrlo ekscentričnog argentinskog književnika koji se zvao ili se zove Omar Vignole. Ne znam je li još živ. Bio je to ogroman čovjek. U ruci je nosio debeli štap. Kad smo jednom već bili blizu stola u restoranu u središtu grada kamo me pozvao na objed, obratio mi se sebi svojstvenim načinom i gromoglasnim mi glasom koji se čuo u cijeloj prostoriji prepunoj ljudi, rekao: “Sjedni, Omare Vignole!”. Sjeo sam uz izvjesnu nelagodu i odmah ga upitao: “Zbog čega me nazivaš Omarom Vignoleom kad znaš da si Omar Vignole ti, a Pablo Neruda ja”? “Da, tako je – odgovorio mi je – ali u ovom restoranu ima puno ljudi koji me poznaju po imenu i, budući da bi me mnogi od njih željeli prebiti, ja bih to radije prepustio tebi.” Vignole je bio agronom u jednoj argentinskoj pokrajini i odatle je doveo kravu s kojom je sklopio nerazdvojivo prijateljstvo. Vodeći je na uzici, šetao je s njom čitavim Buenos Airesom. 

U to je vrijeme objavio nekoliko knjiga s ciljanim naslovima: ‘Ono što krava misli’, ‘Moja krava i ja’ itd. Kad se prvi put u Buenos Airesu sastao svjetski Pen Club, književnici kojima je na čelu bila Victoria Ocampo tresli su se pred zamisli da bi na Kongres mogao doći Vignole s kravom. Objasnili su vlastima kakva im opasnost prijeti i policija je ogradila ulice u blizini Hotela Plaza kako bi spriječila da u otmjeni hotel u kojem je bio kongres dođe moj ekscentrični prijatelj sa svojom kravom. Sve je bilo uzalud. Kad je zabava bila na vrhuncu, a književnici proučavali veze između klasičnoga grčkog svijeta i moderne povijesti, veliki je Vignole sa svojom nerazdvojnom kravom, koja je počela mukati kao da želi sudjelovati u raspravi, upao u prostoriju za konferencije. Doveo ju je u središte grada u golemom zatvorenom kombiju i ismijao policijski nadzor. O istom tom Vignoleu reći ću i to da se jednom suprotstavio borcu u catch-as-canu. Nakon što je prihvatio izazov profesionalca, došla je noć susreta u prepunom lunaparku. Moj je prijatelj stigao točno na vrijeme sa svojom kravom i zavezao je u jednom uglu ringa. Skinuo je vrlo otmjeni ogrtač i suprotstavio se “davitelju iz Kalkute”. Ali tu ni krava ni otmjena odjeća nisu ničemu služile. “Davitelj iz Kalkute” bacio se na Vignolea i u tren ga oka pretvorio u bezopasnu kašu. Dok je divlja publika zviždala zahtijevajući nastavak borbe, stavio je nogu na grlo književnog bika kako bi ga još više ponizio. Nekoliko mjeseci poslije Vignole je objavio novu knjigu, naslovljenu “Razgovori s kravom”. Nikad neću zaboraviti silno originalnu posvetu na prvoj stranici djela. Ako se ne varam, glasila je ovako: “Ovu filozofsku knjigu posvećujem četrdesetorici kurvinih sinova koji su mi u noći 24. veljače u lunaparku zviždali i zahtijevali moju smrt”. Prije posljednjeg rata, u Parizu sam upoznao slikara Álvara Guevaru, kojeg su u Europi uvijek zvali Chile Guevara. Jednoga mi je dana žurno telefonirao. “Ovo je iznimno važno”, rekao mi je. Ja sam tada upravo došao iz Španjolske, gdje se vodila naša borba protiv Nixona onoga doba, zvanog Hitler. Moja je kuća u Madridu bila bombardirana. Vidio sam tijela muškaraca, žena i djece raskomadana u bombardiranju. Približavao se svjetski rat. Kao i drugi književnici, i ja sam se na svoj način borio protiv fašizma: knjigama koje su poticale da se što prije prizna velika opasnost. Moj se sunarodnjak u toj borbi držao po strani. Bio je šutljiv čovjek i jako vrijedan slikar. Puno je radio. No ozračje je bilo prepuno baruta. Kad su velike sile španjolskim republikancima zabranile dotok oružja za obranu i kad su se u Münchenu otvorila vrata hitlerovskoj vojsci, rat se približavao. Odazvao sam se pozivu Chilea Guevare. Ono što mi je želio reći bilo je jako važno. – O čemu se radi? – upitao sam ga. – Nemamo vremena za gubljenje – odgovorio mi je. – Nemaš zbog čega biti antifašist. Nema potrebe biti protiv bilo čega. Treba pronaći bit stvari, a ja sam je otkrio. Želim ti reći da što prije prestaneš pohađati te svoje protunacističke kongrese i da u potpunosti prioneš radu. Nemamo vremena za gubljenje. – Dobro, reci mi o čemu se radi. Álvaro, uistinu imam jako malo slobodnog vremena. – Pablo, svoje misli izražavam u kazališnom djelu od tri čina. Donio sam ti ga da ga pročitaš – gustih obrva i izgleda nekadašnjeg boksača vadio je iz torbe glomazan rukopis i uporno me promatrao. Užasnut, opravdavajući se nedostatkom vremena, uvjerio sam ga da mi objasni svoje zamisli vezane uz spas čovječanstva. – Ovo je Kolumbovo jaje – rekao mi je. – Objasnit ću ti. Koliko krumpira naraste kad se posadi jedan krumpir? – Dobro, četiri ili pet – rekao sam tek tako da nešto kažem. – Puno više – odgovorio je. – Ponekad četrdeset, ponekad više od sto. Zamisli da svaki čovjek posadi krumpir u vrtu, na balkonu, gdje god. Koliko stanovnika ima Čile? Osam milijuna. Osam milijuna zasađenih krumpira. Pomnoži, Pablo, puta četiri, puta sto. Nema više gladi, rat je završen. Koliko stanovnika ima Kina? Petsto milijuna, zar ne? Svaki Kinez posadi jedan krumpir. Iz svakog posađenog krumpira izraste ih četrdeset. To je petsto milijuna krumpira. Čovječanstvo je spašeno. Kad su nacisti ušli u Pariz, nisu uzeli u obzir tu spasiteljsku zamisao: Kolumbovo jaje, ili bolje rečeno, Kolumbov krumpir. 

Jedne hladne i maglovite noći uhitili su Álvara Guevaru u njegovoj kući u Parizu. Odveli su ga u koncentracijski logor i s tetovažom na ruci držali ga ondje do kraja rata. Kao ljudski kostur izašao je iz pakla, ali nikada se više nije uspio oporaviti. Posljednji je put došao u Čile kako bi se oprostio od svoje zemlje; poljubivši je zadnji put poljupcem mjesečara, vratio se u Francusku, gdje je umro.” Neruda, veliki ljubavnik, na sličan način opisuje i svoje prvo vjenčanje. Bilo je to na Javi, gdje je služio kao diplomat. “Sve sam se više osjećao osamljenim. Odlučio sam se oženiti. Upoznao sam jednu kreolku, odnosno Nizozemsku s nešto malajske krvi koja mi se jako sviđala. Bila je to visoka i nježna žena koja uopće nije poznavala svijet umjetnosti i književnosti. (Puno godina poslije moja će biografkinja i prijateljica Margarita Aguirre o tom braku zapisati sljedeće: “Neruda se vratio u Čile 1932. godine. Dvije godine prije u Bataviji se oženio Maríjom Antonietom Hagenaar, mladom Nizozemkom koja je živjela na Javi. Ona je bila vrlo ponosna na činjenicu da je konzulova supruga i Ameriku je smatrala prilično egzotičnom. Nije znala španjolski i počinjala ga je učiti. Nema dvojbe da jezik nije bio jedino što nije znala. Usprkos svemu, bila je jako vezana uz Nerudu i uvijek ih se moglo vidjeti zajedno. Maruca, tako ju je Pablo zvao, bila je vrlo visoka, spora i stroga”. Moj je život bio prilično jednostavan. Ubrzo sam upoznao neke ljubazne ljude. Kubanski konzul i njegova supruga bili su mi dragi prijatelji s kojima me povezivao jezik. Capablancin je zemljak govorio bez prestanka, poput stroja koji se ne gasi. Službeno, bio je predstavnik kubanskog tiranina Machada. Bez obzira na to, ispričao mi je da su se u trbusima morskih pasa upecanih u havanskom zaljevu mogli pronaći odjeća političkih zatvorenika, satovi, prsteni i, ponekad, zlatni zubi. S Cejlona nikad nije zaboravio jednu ženu. “Moj se osamljeni i izdvojeni bungalov nalazio daleko od bilo kakve urbane sredine. Kad sam ga unajmio, pokušao sam saznati gdje se nalazi zahod jer ga nisam nigdje vidio. Bio je jako daleko od tuša, na krajnjem dijelu kuće. Znatiželjno sam ga istražio. Bila je to drvena kutija s rupom u središtu, jako slična zahodu kakav sam u djetinjstvu vidio na selu. No naši su zahodi bili smješteni iznad duboke jame ili iznad odvodne cijevi. Ovdje se radilo tek o običnoj metalnoj kanti postavljenoj ispod okrugle rupe. Kanta bi svakog dana osvanula čista. Nisam uopće primijetio na koji se način otklanjao njezin sadržaj. Jednog sam dana ustao ranije nego što sam običavao. Iznenadio sam se gledajući što se događa.

Poput tamnog hodajućeg kipa s krajnjeg je dijela kuće došla najljepša žena koju sam dotad vidio na Cejlonu. Bila je tamilske rase i iz kaste parija, odjevena u sari od debele tkanine crvene i zlatne boje. Na bosim je nogama nosila teške narukvice. Na svakoj su joj nosnici blistale dvije crvene točkice. Vjerojatno je to bilo obično staklo, ali na njoj je izgledalo kao da se radi o rubinima. Odlučnim se korakom uputila prema zahodu. Nije me čak niti pogledala. Nije pokazala da je svjesna da postojim. Udaljavajući se svojim hodom boginje, nestala je noseći prljavu posudu na glavi. Bila je tako lijepa da me je, usprkos svome bijednom zanimanju, potaknula da o njoj razmišljam. Kao da se radi o nekoj plahoj životinji koja je došla iz džungle, pripadala je nekome drugom, odvojenom svijetu. Zazvao sam je, ali nije se odazvala. Kasnije bih joj na putu kojim je prolazila ostavio neki dar, svilu ili voće. Prošla bi bez da je išta čula ili vidjela. Svojom je mračnom ljepotom to bijedno prolaženje pretvorila u obvezni obred ravnodušne kraljice. Jednoga jutra, spreman na sve, snažno sam je uhvatio za ručni zglob. Pogledao sam je licem u lice. Nisam joj se mogao obratiti ni na jednom jeziku. Bez osmijeha, pustila je da je vodim. Ubrzo je bila naga u mojem krevetu. Zbog svoga tananog struka, punašnih bedara i grudi nalik čašama koje su se prelijevale, izgledala je kao tisućljetni kip s juga Indije. Bio je to susret čovjeka s kipom. Čitavo je vrijeme imala otvorene oči; bila je sasvim bešćutna. To se iskustvo više nije ponovilo.” Ispričao je i čudnovatu priču o jednom od, danas, najpriznatijih pjesnika Španjolske, Miguelu Hernandezu. “Kad sam došao u Madrid i na čudesan način preko noći postao čileanski konzul u glavnom španjolskom gradu, upoznao sam sve prijatelje García Lorce i Albertija. Jedan od njih bio je mladi pjesnik Miguel Hernández. Susreo sam ga kad je u špagericama i seljačkim hlačama od samta došao iz svoje Orihule, gdje je bio kozar. Objavio sam mu stihove u časopisu Caballo verde21. Oduševila me prštavost i živahnost njegove poezije. Miguel je bio tako velik seljak da je oko glave nosio auru zemlje. Lice mu je nalikovalo na grudu zemlje ili krumpir čiji izvađeni korijen čuva svoju podzemnu svježinu. Živio je i pisao u mojoj kući. Moja ga se američka poezija, pisana u drugom ozračju i na drugačijem području, iznimno dojmila. 
Počeo se mijenjati. Pričao mi je priče o životinjama i pticama. Taj je književnik došao iz prirode poput nedirnutog kamena, s prašumskom nevinosti i s neodoljivom životnom snagom. Pričao mi je kako je bilo dojmljivo prisloniti uho na trbuhe uspavanih koza i čuti buku koju je izazivalo mlijeko dolazeći do vimena. Taj tajanstveni žamor nitko nije mogao čuti osim toga kozjeg pjesnika. Drugi bi mi put govorio o pjevu slavuja. Španjolski istok, odakle je potjecao, bio je prepun naranči u cvatu i slavuja. Budući da u mojoj zemlji nema te ptice, toga veličanstvenog pjevača, ludi mi je Miguel želio prenijeti najživlji plastični izričaj njegova moćna pjeva. Popeo bi se na neko drvo na ulici i zviždao ili pjevao poput svoje ljubljene ptice iz rodnog kraja. Budući da nije imao od čega živjeti, potražio sam mu posao. Nije bilo lako zaposliti španjolskog pjesnika. Konačno se neki vikont, visoki dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, zainteresirao za njegov slučaj i odgovorio mi da će mu nešto pronaći. Rekao mi je da je čitao njegove stihove, da su ga oduševili i neka ga pitam koje mjesto želi. Silno veseo, kazao sam pjesniku: – Miguele Hernándezu, konačno imaš sreće. Vikont će ti pronaći mjesto. Bit ćeš visoki dužnosnik. Reci mi koje mjesto želiš kako bi te mogli imenovati. Miguel je razmišljao. Njegovo je lice na kojemu su se prerano pojavile velike bore prekrio veo dubokih misli. Prošlo je nekoliko sati i tek mi je navečer odgovorio. Blistava pogleda svojstvenog čovjeku koji je pronašao smisao života, rekao mi je: – Može li me vikont preporučiti da čuvam stado koza negdje u okolici Madrida?”