Od iduće godine je u planu da Ministarstvo obrazovanja više ne pokriva troškove odlazaka hrvatskih matematičara na svjetsku olimpijadu. Svi stručnjaci se slažu da je riječ o vrhunskim učenicima, najboljima u svom polju u Hrvatskoj i to im je jedan od rijetkih načina gdje mogu pokazati koliko su zapravo dobri. 

Iz ministarstva govore da će pokušati na neki način iznaći dovoljno novca za financiranje odlazaka inače će trošak odlaska pasti na leđa roditelja. 

Naravno, sve je tek u fazi planiranja, ali pregledavanjem financijskih planova ministarstva naišli smo na mnoštvo jako zanimljivih stavki. Relativno mali iznosi, gledano u okviru proračuna koji iznosi nekoliko milijardi kuna, troše se na službena putovanja, troškove reprezentacije, uredsku opremu... Ne želimo ovdje kritizirati ministarstvo ili bilo koga iz obrazovnog sustava zato što ministarstvo pokriva trošak putovanja ili zato što netko plati ručak gostima ili zato što netko kupi papir za printer. Nedostatak transparentnosti trošenja državnog novca, novca ubranog od poreza na sve i svašta, je ipak nešto zbog čega bismo se svi trebali zabrinuti.

Divjak i Kaptol Uvalili su vjeronauk, oteli geografiju, sad idu po dušu djece

Recimo, u Planu proračuna stoji da će Sveučilište u Zagrebu iduće godine potrošiti nešto manje od pet milijuna kuna na "ostale nespomenute rashode poslovanja". Rashodi Sveučilišta u Zagrebu podijeljeni su osamdesetak kategorija i postavlja se pitanje što se financira milijunima kuna, a ne spada u već definirane kategorije gdje postoji stavka za višegodišnje nasade ili naknada štete zaposlenicima.

Svake godine kad vidimo podatke o kvaliteti hrvatskih sveučilišta moramo se stalno pitati kad ćemo već jednom napredovati. Na nedavno dana objavljenoj ljestvici The World University Rankings vidimo da se Sveučilište u Zagrebu zadržalo u istom rangu kao i prošle godine jer se nalazi između 800. i 1000. pozicije. Bolje su rangirana sveučilišta u Splitu i Ljubljani što je samo po sebi poražavajuće jer splitsko sveučilište zasigurno raspolaže sa znatno manje novca od našeg najvećeg sveučilišta u našem najvećem gradu. 

Osim svih tih nerazvrstanih stavki koje su u planu proračuna i svih drugih sveučilišta, moramo spomenuti i stavku pod šifrom A679049. Iza kriptičnog broja krije se "Pomoći BiH u sustavu znanosti, obrazovanja i športa" u iznosu od 8 milijuna kuna. Kome točno ide taj novac ne može se zaključiti iz plana proračuna, ali znamo da je hrvatskim vlastima uobičajeno pokrivati i dugovanja po susjednoj državi. 21. lipnja ove godine je na sjednici Vlade raspravljano o otpisu dugova fizičkim osobama, ovrhama, osobnom stečaju, a među mnogim temama se našla i rasprava o Prijedlogu odluke o dodjeli sredstava za poticaj za zdravstvo u Bosni i Hercegovini za 2018. godinu. Upravo u toj odluci je zakopana ova priča o 39 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru i to za "podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala". Ako vam ime te ustanove zvuči poznato, riječ je o nekadašnjem radnom mjestu Bože Petrova.

Šokantno Stvorili smo Hrvatsku iz koje mladi samo žele otići

Je li tih osam milijuna kuna uračunato u jednu drugu stavku pod nazivom Obrazovanje djece hrvatskih građana u inozemstvu koja iznosi nešto više od dvadeset milijuna kuna, nije poznato. Kome točno taj novac ide? Treba li Hrvatska pokrivati te troškove obrazovanja u inozemstvu? Pukom slučajnošću danas je došlo priopćenje hrvatske europarlamentarke Željane Zovke, inače nekadašnje veleposlanice BiH u Rimu, gdje pola milijuna Hrvata u Bosni i Hercegovini naziva "građanima Europske unije". Time ona izjednačava Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji tamo žive, rade i obrazuju se, sa svim građanima Hrvatske. Koji u Hrvatskoj žive, rade, obrazuju se i plaćaju poreze.

Kada vidimo za što se sve mogu naći sredstva u proračunu, kad vidimo na kako niskim granama je hrvatski obrazovni sustav, moramo se pitati zar ministarstvo stvarno radije plaća večere stranim izaslanicima nego vlastitim učenicima? Zar ministarstvo stvarno treba davati desetke milijuna kuna za obrazovanje u inozemstvu umjesto osigurati najbolje moguće uvjete najboljim učenicima u Hrvatskoj?