Neovisno o "crnim labudovima" i ostalim smiješnim izlikama, na životu me samo drži činjenica da eminentna hrvatska spisateljica Nives Celzijus još nema četrdeset godina te da će i ona jednog dana očitovati predsjedničke ambicije. U svjetlu spomenutih hrvatskih političkih peripetija nedavno su se održali i izbori za Europski parlament. Iako su mnogi očekivali uskrsnuće ekstremne desnice, Europu je iznenađujuće pogodio "zeleni val".

S osvojenim dvoznamenkastim postocima na izborima diljem Europske unije, Zeleni su, naime, zabilježili rekordno dobar rezultat u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Irskoj i Nizozemskoj. Na krilima mladih birača koji pozivaju na borbu protiv globalnog zatopljenja, predstavnici europskih Zelenih će igrati značajnu ulogu u novom sazivu Europskog parlamenta.

Rezultati pokazuju kako su konzervativnija Europska pučka stranka i Europski socijaldemokrati (dva najveća bloka u EP-u) izgubili dio zastupnika te da ovaj put neće moći samostalno formirati većinu, čime bi Zeleni mogli postati jedan od ključnih faktora u Europi. Impuls za ovaj iznenadni rast Zelenih gradio se mjesecima redovitim prosvjedima petkom ("Petak za budućnost"), koje je prije pola godine započela 16-godišnja švedska aktivistica Greta Thunberg, koju su potom slijedili mladi iz svih razvijenijih europskih država.

Je li ovaj prosvjed o klimatskim promjenama tek iznimka ili pak nešto što će utjecati na političku klimu u Europskoj uniji - ostaje otvoreno. No činjenica je da mlade Europe više ne oduševljavaju klasično-tradicionalni politički igrači koji se samo bave ekonomskim (i nacionalističkim) pitanjima, nego nove stranke koje se fokusiraju na brigu o klimi i okolišu te pitanja individualnih sloboda. Osim toga što su europski mladi politički sve aktivniji i glasniji, oni žele i konkretniji politički legitimitet i moć odlučivanja.

U odnosu na mlade Europljane, Hrvatska, prema najnovijim podacima, spada među EU zemlje s najmanjim postotkom izlaska mladih na Europske izbore, što samo odražava način razmišljanja (ili, po staroslavenskom, mindset) hrvatskog društva. U odnosu na mlade Europljane, mladi Hrvati se previše ne zamaraju zaštitom okoliša ili klimatskim promjenama. Pored svih otvorenih pitanja i poteškoća s kojima se svakodnevno suočavaju, oni i dalje dopuštaju uvlačenje u ideološke isprazne rasprave i fiktivne sukobe.

Uništavamo svijet Do 2050. svijet će zbog gladi imati 700 milijuna izbjeglica

Poznati crnogorski glazbenik Antonije Pušić (poznatiji i kao Rambo Amadeus) u nedavnom intervjuu izjavio je kako je glavni zadatak svih odraslih "djecu i mlade, prije svega, upoznati s kvalitetnim sadržajima". Jer, prema njegovu mišljenju, "kad se mlado biće upozna s kvalitetom, onda će mu biti manje zanimljivo petljati s nečim što je manje kvalitetno, zaglupljujuće ili štetno". Rambo efikasno zaključuje: "Ako gledate i pratite šund, ne očekujte da će vam djeca otići na Sorbonneu".

U Hrvatskoj su politika i društveni angažman još "zanat" starijih. No čini se da ni mladi Hrvati nisu previše oduševljeni politikom i brigom za opće dobro ili se njome bave iz nekih drugih (čitaj: oportunih) razloga. U nekim je sredinama pasivnost mladih prilično velika, dok u drugim mjestima imamo posve obrnutu situaciju, gdje su mladi istaknuti članovi političkih stranaka, no tu su iz osobnih interesa, jer stranku smatraju biroom za zapošljavanje. S razlogom, nažalost.

Mladi u hrvatskoj politici, odnosno u političkim strankama uglavnom se dopuštaju svesti na funkciju predizbornih vodonoša čija je (jedina) zadaća obljepljivanje zelenih površina stranačkim plakatima, popunjavanje kapaciteta predizbornih dvorana te kim-jong-unovsko podržavanje onoga tko je trenutačno na čelu stranke/partije. Nešto veću ulogu imaju predsjednici mladeži ili foruma, ali i na njih se gleda kao na nužno zlo.

Jedan od većih problema je taj što kvalitetan mladi čovjek u već strukturiranim političkim opcijama ne može mnogo učiniti, osim slušati starije. I učiti kako ne treba. No što i očekivati? Kad prelomiš i stupiš u jednu od postojećih političkih stranaka u Hrvatskoj, onda prestaješ postojati kao osoba. Ti si stranka. Ti si dio kolektiva. Od tebe se očekuje da poštuješ prešutni kodeks prikladnog ponašanja i razmišljanja te proklamiraš prihvaćene stavove.

O napredovanju u stranci možeš snivati jedino ako imaš čvrste veze s većim brojem visoko pozicioniranih stranačkih kolega ili ako ti je obitelj lojalna (i "uvijek vjerna") stranci. Indoktrinacija stranačke mladeži je teško izlječiva bolest. Veći dio pitomaca, stožernika i mladih pijuna su politički slabo obrazovani klimoglavci željni kamera, domjenaka, jeftinog domoljublja i love ispod stola te sve što im preostaje jest upijati svaku riječ njihovih vođa. To nije autentična borba za opće dobro, nego jeftino politikantstvo razvikanih mladih lavova hrvatske politike.

Jedna od najvećih modernih zabluda jest ona o studentima kao predvodnicima svih promjena. Nešto sam i čitao o studentima koji su nekad bili najveća sila i opozicija u državi. Tko je imao studente na svojoj strani, imao je sve. Prije su hrvatski studenti ponosno stajali i pred tenkovima. Ovi današnji se boje i tramvaja.

No ne treba ih previše osuđivati. Oni su samo dio hrvatskog apatičnog društva koje ih odgaja i u kojem je bolje šutjeti te "izbjeći probleme", nego se aktivirati i izboriti za veće slobode i veća prava. Dok se god hrvatska politička scena i način razmišljanja većine hrvatskih građana temeljito ne preobraze, mladi će biti obični ukrasni fikusi na izbornim listama, stranačkim sastancima, konferencijama za novinare i ostalim sličnim predstavama za javnost.