Obala je bila toliko blizu da su je putnici mogli jasno vidjeti, ali za stotine okupljenih na parobrodu Eastland ona je toga jutra postala nedostižna. U subotu, 24. srpnja 1915., brod se prevrnuo u rijeci Chicago prije nego što je uopće započeo putovanje. Nije udario u ledenjak, nije ga pogodio torpedo, nije se borio s olujnim valovima. Polegnuo je na bok uz pristanište, u vodi dubokoj približno šest metara. I odnio 844 života. Samo tri godine nakon Titanica, smrt je ponovno pronašla put do putničkih paluba, ovaj put usred jednoga grada, pred očima brojnih ljudi koji su stajali na obali. Eastland Disaster Historical Society, društvo koje čuva uspomenu na žrtve, bilježi da su se mnogi utopili, dok su drugi stradali pod ljudima i predmetima koji su se obrušili na njih.

"Nikada do smrti neću zaboraviti najveći užas tog trenutka.“ Te je riječi napisao Harlan E. Babcock, novinar Chicago Heralda koji je svjedočio katastrofi u Eastlandu 24. srpnja 1915. Promatrao je putnike koji su se samo nekoliko trenutaka ranije smijali i mahali voljenima...

Trebala je to biti jedna od najljepših subota u Chicagu toga ljeta. Zaposlenici tvornice Hawthorne Works, u kojoj je Western Electric proizvodio telefonsku opremu, s obiteljima su putovali na godišnji izlet u Michigan City, preko jezera Michigan. Ondje su ih čekali plaža, ples, zabavni sadržaji i predah od napornog radnog tjedna. Za događaj je prodano više od 7000 ulaznica, a ukrcavanje na Eastland počelo je oko 6.30 sati. Žene su odjenule duge haljine i šešire, muškarci najbolja odijela. Za mlade radnike bio je to i dan susreta, udvaranja i mogućnosti da barem nakratko život izgleda drukčije od svakodnevice u tvornici.

Eastland je bio parni putnički brod Velikih jezera, sagrađen 1903. u Port Huronu u Michiganu, otkriva službena povijest Američke ratne mornarice. Bio je namijenjen regionalnim putovanjima, s palubama na kojima su se izletnici mogli družiti i promatrati obalu. Iza njegova privlačnog izgleda, međutim, krila se povijest opasnog naginjanja. Brod koji je uredno dobivao dopuštenja za plovidbu već je ranije pokazivao da ravnoteža na njemu nije nešto što bi se trebalo uzimati zdravo za gotovo.

Posebno je gorka veza između njegove sudbine i pouka izvučenih nakon Titanica. U ozračju zahtjeva da na brodovima bude više opreme za spašavanje, kojima su udovoljili i vlasnici Eastlanda, težina na njegovim gornjim palubama se povećavala. Stručni časopis PowerShips, Američkog društva za povijest parobroda, opisuje kako su početkom srpnja 1915. na palube dodani čamci i splavi, nakon čega je odobren kapacitet od 2500 putnika uz posadu. Važna je pritom nijansa: novi Seamen’s Act, potpisan u ožujku, još nije bio stupio na snagu. Priča o propisu koji je jednostavno ''potopio brod'' zato je previše uredna za katastrofu koja je, kako će se pokazati, bila posljedica čitavog niza loših odluka.

VLAKOVI SMRTI Užas na tračnicama: Najgora katastrofa počela je duboko ispod oceana

Isti izvor navodi i dodavanje više tona betona radi učvršćivanja dotrajalih drvenih paluba, bez proračuna njegova utjecaja na stabilnost. Posrijedi je bio opasan splet konstrukcije, preinaka, rasporeda težine i rada balastnog sustava, kojim se vodom u spremnicima održavala ravnoteža. Oprema namijenjena spašavanju mogla je pridonijeti problemu, ali problemi Eastlanda nisu počeli s njom.

Dok su se putnici ukrcavali, brod se počeo naginjati. Posada ga je pokušavala ispraviti balastiranjem, a privremeni povratak u uspravan položaj prikrivao je ozbiljnost onoga što se događalo. Zatim se nagib ponovno povećao, voda je počela ulaziti kroz otvore, nakon čega je ravnoteža nepovratno izgubljena. Prema kasnijoj rekonstrukciji, oko 7.30 sati Eastland je već ležao na boku. Za ljude u njegovoj unutrašnjosti pod je postao strmina, prolazi su se zatvarali tijelima, a put prema stepenicama pretvorio se u borbu za zrak.

Bert Cross, zaposlenik Western Electrica, bio je sa skupinom kolega na šetnoj palubi. Znao je da je brod na lošem glasu, ali je vjerovao da će se, kao i ranije, ponovno uspraviti. U pismu majci, napisanom dva dana nakon nesreće, opisao je rijeku prekrivenu ljudima koji se bore za život, krv, razbijene prozore i putnike zarobljene u kabinama. ''Nitko ne može dočarati užas toga prizora'', napisao je. Dvoje ljudi iz njegove skupine nije preživjelo. Dok su neki s vanjskih paluba pronalazili izlaz, drugi su ostajali iza čeličnih stijenki koje su spasioci morali rezati.

Jedno od najpotresnijih svjedočanstava ostavila je Genevieve Hajek, koja je imala 27 godina. Obitelj ju je odvraćala od putovanja, ali ona se veselila izletu i pripremila odoru za svečanu povorku zaposlenika. Genevieve nije znala plivati. Kada se brod prevrnuo, držala se za ogradu dok su je drugi hvatali za tijelo i noge, a ljudi koji su pokušavali pobjeći gazili joj po rukama. Spasioci su je naposljetku opasali užetom, no morali su joj razdvojiti prste grčevito stegnute oko ograde. Preživjela je, ali poslije više nije htjela stupiti nogom na brod; već je blizina jezera Michigan u njoj izazivala osjećaj gušenja.

Medicinska sestra Helen Repa prizor je opisala sljedećim riječima: ''Vriskovi su bili najstrašniji od svega.'' Njezino svjedočanstvo govori o ljudima koji su se hvatali za drvo, splavi i jedni za druge, povlačeći pritom druge pod vodu. Nijedan Eastlandov čamac ni splav nisu porinuti na vrijeme. Da je tragedija pogodila uglavnom mlade pokazuje i podatak da je prosječna dob poginulih bila samo 23 godine.

Pomoć je stizala s drugih brodova i tegljača. Posada Kenoshe svoj je tegljač postavila tako da posluži kao most između prevrnutog trupa i pristaništa. Petnaestogodišnji mornar Jack James Billow s dvojicom kolega spustio je čamac sa susjednog broda Theodore Roosevelt i krenuo po ljude. Prema zapisima o spašavanju, Peter Boyle, član posade broda Petoskey, skočio je za jednom ženom i poginuo pokušavajući je spasiti. Dok su jedni pronalazili način da dođu do obale, drugi su prema stradalima veslali, plivali ili pružali ruke s paluba.

George Berner i njegov mlađi brat Walter bili su na brodu Eastland kada se prevrnuo. Obojica su preživjela. Georgeov dobri prijatelj Frederick Biehl nije bio te sreće. Poginuo je, ostavljajući za sobom svoju 18-godišnju udovicu Emily

U danima koji su slijedili Chicago je postao grad pogreba. Posebno su bile pogođene useljeničke radničke zajednice, među njima češka, poljska i mađarska. Smithsonian Magazine opisuje nestašicu pogrebnih vozila i grobare koji nisu uspijevali pratiti broj ukopa. Među mrtvima bila je cijela obitelj Sindelar: otac, majka i petero djece. Jedan dječak danima je bio poznat samo kao tijelo broj 396. Imao je sedam godina, zvao se Willie Novotny, a nitko od njegovih najbližih nije dolazio po njega jer su na Eastlandu poginuli i roditelji i devetogodišnja sestra. Prepoznala su ga druga djeca, a baka je identitet potvrdila uz pomoć para hlača iz novoga odijela u kojem je krenuo na izlet. Javnost je tražila krivce, a istrage su zahvatile vlasnike, zapovjednika Harryja Pedersena, glavnog strojara Josepha Ericksona i inspektore. Američki Nacionalni arhiv čuva stotine stranica iskaza o brodu, posadi i kobnom jutru, a bilježi i premještanje predmeta iz Chicaga u Grand Rapids, gdje su se vlasnici nadali povoljnijem rješenju. Obranu je zastupao i slavni odvjetnik Clarence Darrow. Ipak, nitko nije kazneno osuđen. Savezni predmet završio je 1916. Sud je utvrdio da nije bilo zavjere da se upravlja nesigurnim brodom, dok su državne optužbe poslije odbačene. Za obitelji koje su pokapale djecu pravne razlike između nemara, zavjere i nadležnosti teško su mogle značiti pravdu.

Ni građanska parnica nije donijela zadovoljštinu. U odluci iz 1933. odgovornost je pripisana nepravilnom upravljanju balastnim spremnicima glavnog strojara Ericksona, koji je umro još 1919. Odgovornost vlasnika ograničena je na vrijednost ostataka broda, odnosno 46.000 dolara. Taj su iznos iscrpila potraživanja vjerovnika, pa obitelji iz postupka nisu dobile odštetu. Drugim riječima, brod je imao cijenu, što se nije moglo reći i za izgubljene živote.

Prevrtanje Eastlanda nije jedna takva tragedija koja je pogodila Ameriku početkom prošlog stoljeća. Slična nesreća dogodila se u New Yorku 15. lipnja 1904., kada je na izletničkom parobrodu General Slocum izbio požar. Prema podacima koji se čuvaju u tamošnjoj Kongresnoj knjižnici, tom prilikom poginulo je više od tisuću ljudi, uglavnom žena i djece iz njemačke useljeničke zajednice. Neispravni prsluci, nedostupni čamci i nepripremljenost posade pretvorili su izlet u pomor. U tom je slučaju kapetan osuđen zbog kaznenog nemara na deset godina zatvora. Kad je pak riječ o Eastlandu, zanimljivo je da njegova priča nije završila na riječnom dnu. Brod je izvučen, preuređen i pod imenom USS Wilmette služio američkoj mornarici, koja ga je preuzela 1917. Njegova služba potrajala je do 1945., odnosno još desetljećima nakon kobnog jutra u Chicagu.