Sudar putničkog i teretnog vlaka koji se u subotu, 8. kolovoza 2026. godine, dogodio na pruzi između Svetog Ivana Žabna i Gradeca ponovno je otvorio pitanje sigurnosti željezničkog prometa. Samim time što je gotovo istovjetan incident izbjegnut dan kasnije, na pruzi između Zagreba i Rijeke. Iako je u prvoj nesreći ozlijeđeno čak 25 osoba, smrtno stradalih nije bilo. To se može smatrati sretnom okolnošću s obzirom da upravo željezničke nesreće znaju završiti s velikim brojem žrtava.
Na žalost, povijest željeznice puna je katastrofa u kojima su se spojili tehnički kvarovi, prevelika brzina, loše odluke, ratni kaos i prirodne sile. Preciznu ljestvicu pet najsmrtonosnijih nesreća zapravo je nemoguće sastaviti bez određene rezerve: kod nekih tragedija, posebno onih iz ratnog razdoblja, broj putnika i stradalih nije bio poznat, tijela nisu identificirana, a vlasti su često podatke skrivale ili umanjivale. Ipak, pet događaja redovito se pojavljuje pri samom vrhu popisa najtežih željezničkih katastrofa.
Šri Lanka, 2004. - Vlak koji nije imao kamo pobjeći pred tsunamijem: Najsmrtonosnija željeznička katastrofa u poznatoj povijesti nije počela na tračnicama. Počela je duboko ispod Indijskog oceana, 26. prosinca 2004. godine, kada je razoran potres izazvao tsunami koji je opustošio obale niza azijskih zemalja.
Toga je jutra iz Colomba prema gradu Galleu krenuo prepuni putnički vlak poznat kao Queen of the Sea, odnosno Kraljica mora. Bio je blagdan i vlak je bio toliko pun da su neki putnici stajali na stepenicama i držali se za vanjske dijelove vagona. Željeznička pruga na jugozapadu Šri Lanke prolazi vrlo blizu mora, a upravo je to vlak pretvorilo u smrtonosnu zamku. Prvi ogromni valovi vlak su zahvatili kod sela Peraliya. Neki stanovnici okolnih mjesta čak su potrčali prema vagonima, vjerujući da će ondje pronaći sigurnost. Potom je stigao još snažniji val. Vagoni teški desetke tona su se prevrnuli, vodeni val ih je izbacio s tračnica te ispunio vodom i okolnim ruševinama.
Točan broj poginulih nikada nije utvrđen. Britanski The Guardian nekoliko dana nakon katastrofe pisao je da je u vlaku moglo biti oko 1700 ljudi te da je većina njih poginula. Guinness World Records ovu nesreću navodi kao najtežu željezničku katastrofu u povijesti te spominje najmanje 800, a moguće i oko 1500 žrtava. Drugi izvori procjenjuju da je broj mrtvih mogao biti i veći.
Za katastrofu nitko nije kazneno odgovarao jer neposredni uzrok nije bila ljudska pogreška u upravljanju vlakom nego tsunami nezabilježenih razmjera. Tragedija je, međutim, pokazala koliko nedostatak sustava ranog upozorenja može biti poguban. Prema podacima Ujedinjenih naroda na Šri Lanki, tsunami iz 2004. u cijeloj je regiji odnio više od 225.000 života, a samo na Šri Lanki oko 35.000. Priča o Kraljici mora postala je jedan od simbola te katastrofe.
Bihar, Indija, 1981. - Sedam vagona izgubljenih u nabujaloj rijeci: Tog 6. lipnja 1981. putnički vlak prolazio je indijskom saveznom državom Bihar tijekom nevremena. U devet vagona nalazilo se možda oko tisuću ljudi, daleko više nego što je službeno bilo evidentirano. U to vrijeme u Indiji putnici bez karata i ljudi koji su putovali čak i na krovovima vagona nisu bili neuobičajen prizor.
Kada je vlak stigao do mosta preko rijeke Bagmati, dogodilo se nešto što ni desetljećima poslije nije potpuno razjašnjeno. Sedam od devet vagona iskliznulo je iz tračnica i palo u nabujalu rijeku. Prema jednoj od najpoznatijih verzija, strojovođa je naglo zakočio pokušavajući izbjeći kravu koja se pojavila na pruzi. Američki portal HISTORY navodi kako je vjerojatno da je upravo naglo kočenje na mokrim tračnicama, u kombinaciji s lošim vremenskim uvjetima, rezultiralo padom vagona u rijeku. Drugi tadašnji izvještaji spominjali su snažan vjetar, ciklonu, probleme s kočnicama pa čak i oštećenje mosta.
Ni broj žrtava nikada nije pouzdano utvrđen. Pronađeno je samo nekoliko stotina tijela, a mnogi putnici nestali su u snažnoj riječnoj bujici. Procjene se uglavnom kreću između približno 500 i 800 poginulih, dok su prvi izvještaji bili još dramatičniji. Američka agencija UPI 8. lipnja 1981. prenijela je tvrdnju lokalnog dužnosnika da je možda poginulo čak 1000 ljudi. Istodobno se navodilo da je do tada pronađeno manje od stotinu tijela. Kontrast tih brojki najbolje pokazuje koliko je teško rekonstruirati katastrofu u kojoj nitko zapravo nije znao koliko se putnika nalazilo u vlaku. Ni za tragediju nitko nikada nije odgovarao. Krivac nikada nije imenovan, a i danas se kao uzrok najčešće spominje kombinacija lošeg vremena, mogućih tehničkih problema i prevelikog broja putnika odnosno sustava koji ih nije mogao ni pouzdano izbrojiti.
Ciurea, Rumunjska, 1917. - Izbjeglički vlak pretvoren u buktinju: Početkom 1917. u Rumunjskoj je, kao i u mnogim drugim europskim zemljama trajao rat. Snage Centralnih sila zauzele su velik dio teritorija te zemlje, stanovništvo je bježalo prema Moldaviji, a željeznica je bila pretrpana vojnicima i izbjeglicama. U tom je kaosu prema Iașiju putovao vlak s nekoliko tisuća ljudi. Procjenjuje se da ih je moglo biti čak oko 5000. Ljudi nisu sjedili samo u vagonima nego su se vozili na krovovima i između vagona. Pri prilasku postaji Ciurea posada je otkrila da vlak ne može dovoljno usporiti. Prema jednom od objašnjenja koja su se mogla čuti u javnosti, došlo je do kvara na sustavu zračnih kočnica. Željezničari u postaji pokušali su skrenuti vlak na drugi kolosijek kako bi izbjegli još gori sudar. Međutim, pri velikoj brzini vagoni su iskliznuli iz tračnica, sudarili se i zapalili.
Desetljećima se navodilo kako je u katastrofi kakvu Rumunjska do tada nije pamtila, poginulo između 800 i 1000 ljudi, zbog čega se Ciurea često opisivala kao druga najsmrtonosnija željeznička katastrofa u povijesti. Međutim, novija istraživanja rumunjskih povjesničara upozoravaju da su te brojke vjerojatno previsoke. Rumunjski povijesni portal Historia, pozivajući se na istraživanje povjesničara Dorina Stănescua i zapise vojnog liječnika Vasilea Bianua, navodi podatak o 568 poginulih i 756 ranjenih, uz mogućnost da su neki od ranjenih naknadno umrli. Zbog rata prijašnje su informacije bile fragmentarne, brojni dokumenti izgubljeni, a novine su donosile različite brojke. U drugom tekstu Historia opisuje kako su svjedočanstva, memoari i novinski izvještaji nudili vrlo različite procjene, od nekoliko stotina do gotovo tisuću mrtvih.
Jasnu osobnu odgovornost i u ovom slučaju bilo je gotovo nemoguće utvrditi. Vlak se kretao u ratnim uvjetima, u njemu je bez sumnje bilo previše putnika, a organizacija željezničkog sustava bila je pod pritiskom vojske i masovnog povlačenja stanovništva. Više od stoljeća kasnije još nije potpuno jasno ni koliko je ljudi te noći uopće bilo u vlaku.
Guadalajara, Meksiko, 1915. - Vlak koji je završio u provaliji: Dvije godine prije Ciuree, usred drugog rata na drugom kontinentu, dogodila se katastrofa gotovo nezamislivih razmjera.
Meksička revolucija još je trajala kada su snage Venustiana Carranze početkom 1915. zauzele Guadalajaru. Nakon pobjede naređeno je da se obitelji vojnika prevezu iz Colime prema novoosvojenom gradu. Dana 22. siječnja krenuo je tako poseban vlak sastavljen od dvadesetak vagona. Bio je nevjerojatno pretrpan, procjenjuje se da je u njemu i na njemu bilo oko 900 ljudi. Putnici su se držali za vanjske dijelove vagona, stajali na platformama i vozili na krovovima.
Na dugom i strmom spustu između Ciudad Guzmána i Sayule strojovođa je izgubio kontrolu nad kompozicijom. Vlak je sve više ubrzavao. Dok je jurio kroz zavoje, ljudi su počeli padati s vagona. Potom je cijela kompozicija iskliznula s tračnica i survala se u provaliju. Poginulo je više od 600 ljudi, odnosno preživjelo je manje od trećine onih koji su krenuli na put. Meksički dnevnik Excélsior, obilježavajući stotu obljetnicu tragedije, opisao ju je kao jednu od najvećih željezničkih katastrofa svijeta i najtežu u povijesti savezne države Jalisco.
Uobičajeno objašnjenje za ovu nesreću bilo je otkazivanje ili nedovoljna učinkovitost kočnica te gubitak kontrole na spustu. Postojale su i priče prema kojima je nesreća možda bila namjerno izazvana, ali za njih nikada nisu pronađeni uvjerljivi dokazi. Ni u ovom slučaju nije došlo do sudskog procesa tijekom kojega bi nekome bila pripisana odgovornost za smrt stotina ljudi. Među kojima su, na koncu, bili i članovi posade.
Saint-Michel-de-Maurienne, Francuska, 1917. - Tragični povratak s bojišnice: Jedna od najpotresnijih priča u povijesti željeznice dogodila se 12. prosinca 1917. godine u francuskim Alpama. Pred kraj Prvog svjetskog rata, francuski vojnici vraćali su se s talijanskog bojišta na dopust. Zbog nedostatka lokomotiva dvije skupine vagona spojene su u vrlo dugačak i težak vlak s približno tisuću vojnika. Problem je bio zastrašujuće jednostavan: vlak je trebao krenuti niz strmu alpsku prugu, a takav broj vagona nije imao učinkovite kočnice. Prema nekim povijesnim zapisima, strojovođa je prije polaska upozoravao na opasnost, ali je vlak ipak krenuo.
Na dugom spustu postajao je sve brži. Lokomotiva i preteški vagoni jurili su znatno iznad sigurne brzine. Kod Saint-Michel-de-Mauriennea kompozicija je iskliznula iz tračnica, a drveni vagoni potom su se zapalili. Vatra je bila smrtonosna. Mnogi vojnici nisu mogli izaći iz vagona, a požar je toliko uništio tijela da velik broj poginulih nikada nije identificiran.
Dugo se pisalo o više od 600, pa čak i oko 700 mrtvih. Francuski Le Monde, pozivajući se na kasnija istraživanja arhivskih dokumenata, navodi 148 identificiranih i 277 neidentificiranih poginulih vojnika te još dvojicu željezničara odnosno ukupno 427 žrtava. No, razlike između procjena toliko su velike da se u pojedinim pregledima katastrofa i danas može naići na brojku veću od 675 mrtvih. Britanski portal Railway Technology također Saint-Michel-de-Maurienne ubraja među najsmrtonosnije željezničke nesreće u povijesti.
Za razliku od nekoliko drugih katastrofa s ovog popisa, ovdje je bilo i suđenja. Pred vojni sud izvedeno je šest željezničara, uključujući strojovođu. Proces je održan u Grenobleu u srpnju 1918. godine. Kako navodi Le Monde, svi optuženi na koncu su oslobođeni. Katastrofa se dogodila usred rata, a francuske vlasti nisu željele da vijest snažno odjekne u javnosti. Medijsko izvještavanje bilo je ograničeno vojnom cenzurom. Le Monde je mnogo kasnije zabilježio da je čak i tadašnji Le Figaro, dva dana nakon nesreće, objavio tek kratku vijest o iskakanju vojnog vlaka iz tračnica. Iako ne najjeziviji, to je izuzetno neugodan detalj cijele priče: stotine ljudi nestale su u jednoj noći, a rat je bio toliko strašan da je i takva katastrofa mogla gotovo nestati sa stranica novina.
