Početak studenoga 1943. označio je početak jedne od najstrašnijih tragedija u novijoj povijesti Zadra. U samo nekoliko tjedana grad je doživio razaranja u kojima su skloništa pretvorena u grobnice, čitave obitelji nestajale su pod ruševinama, a ulice su pretvorene u zgarišta. Savezničko bombardiranje koje je započelo 2. studenoga 1943. nastavilo se i tijekom 1944. godine, ostavljajući iza sebe razorenu povijesnu jezgru i stanovništvo koje je u velikom broju napustilo svoj grad.

Zadar je u studenome 1943. bio grad koji je već prošao kroz više od dva desetljeća talijanske i ratne okupacije. Nakon Rapalskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920., pripao je Kraljevini Italiji. Uslijedila je sustavna talijanizacija, potiskivanje hrvatskog jezika iz javnog života, zatvaranje hrvatskih škola i institucija te pritisak na hrvatsko stanovništvo. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Italija je okupirala velik dio Dalmacije, a Zadar je ostao jedno od njezinih glavnih uporišta na istočnoj obali Jadrana.

Kapitulacija Italije objavljena je 8. rujna 1943. Njemačke postrojbe ušle su u Zadar 10. rujna i preuzele kontrolu nad gradom, lukom i vojnim položajima. U gradu su ostali civili, talijansko odnosno talijanizirano stanovništvo, izbjeglice iz okolice i ljudi koji nisu imali kamo otići. Zadar je tada postao dio njemačkog sustava na Jadranu. Njegova luka, brodovi i pomorska infrastruktura dobili su dodatnu vojnu važnost. U gradu su se nalazili njemački vojnici, vojni objekti i plovila, a savezničke zračne snage iz svojih baza u južnoj Italiji počele su sve češće nadlijetati zadarsko područje. Ono što je uslijedilo pretvorilo je Zadar u jedan od najteže razorenih gradova na istočnoj obali Jadrana. Prava apokalipsa. Prema svjedočanstvima, grad je te večeri bio zamračen. Stanovnici su se povukli u kuće, a ulicama su prolazile njemačke ophodnje. Nad gradom se najprije začula tutnjava zrakoplova, a zatim su nebo osvijetlile svjetleće bombe. Ubrzo su uslijedile eksplozije.

Prema svjedočanstvu Zadranina Ferdinanda Perinovića, koje je prenio Zadarski list, u napadu je sudjelovalo osam bombardera Boston, koji su nad grad stigli između 20.15 i 21 sat. Zrakoplovi su letjeli u dvije skupine, izbacivali svjetleće bombe i pokušavali pogoditi brodove u luci. Većina bombi pala je u more, na obalu i u obližnje gradske predjele južno od luke.

Povijesni prikazi savezničke operacije navode i drukčije podatke o broju zrakoplova, uključujući šest bombardera iz britanske 18. eskadrile. U bombardiranju su posebno teško stradali Voštarnica i Brodarica. Bombe su pogodile stambene dijelove grada, a dvije tragedije ostavile su dubok trag u kolektivnom sjećanju Zadrana. Bila su to uništenja skloništa broj 16 na Voštarnici i zatrpavanje skloništa u gradskim bedemima.

Na Voštarnici je izravno pogođeno sklonište broj 16, kapaciteta oko 120 osoba. Betonska konstrukcija i sloj nasute zemlje nisu izdržali silinu eksplozije. Sklonište se urušilo, a ljudi koji su se ondje sklonili ostali su zatrpani pod betonom, zemljom i ruševinama. U tom trenutku pod zemljom se nalazilo mnoštvo civila i sklonište je postalo njihova grobnica. Prema svjedočanstvu Ferdinanda Perinovića, u skloništu i okolnom području poginulo je 154 civila, dok je 260 ljudi ranjeno. Među poginulima su bila djeca stara svega nekoliko mjeseci, roditelji, stariji ljudi i cijele obitelji. Neki su u sklonište došli zajedno sa svojim najbližima, a iz njega se više nitko nije vratio. U gradskim bedemima dogodila se još jedna strašna tragedija. Sklonište kapaciteta oko tisuću ljudi pogođeno je na ulazu. Eksplozija je pokrenula kamenje i ruševine koje su potpuno zatrpale prolaz. U samostanskoj kronici sv. Frane sačuvano je svjedočanstvo franjevca Hugolina Didona, poznatog kao padre Ugo, koji je prije bombardiranja obilazio gradska skloništa i pokušavao umiriti prestrašene stanovnike. Nakon što je vidio prizore na Voštarnici, više nije imao snage nastaviti svoje večernje obilaske. U svojem zapisu opisao je kako su se iz zatrpanog skloništa u bedemima čuli glasovi ljudi koji su tražili pomoć, ali im nitko nije mogao prići. Ulaz je bio potpuno blokiran kamenjem i ruševinama. Nije se znalo koliko je ljudi ostalo unutra ni jesu li preživjeli. To svjedočanstvo možda je jedan od najpotresnijih opisa onoga što se događalo u Zadru te noći. Ljudi su bili živi, ali nedostupni onima koji su ih pokušavali spasiti. Pozivi za pomoć dopirali su iz dubine zatrpanog skloništa, dok su ruševine onemogućavale svaki ozbiljniji pokušaj spašavanja. Posebno je teško stradala i ustanova za nezbrinutu djecu, koja se spominje među pogođenim objektima u izvještajima o prvom bombardiranju.

Spašavanje zatrpanih i izvlačenje tijela trajalo je danima. Ruševine su se uklanjale ručno, uz ograničenu opremu i opasnost od novih urušavanja. Stanovnici su pokušavali prepoznati svoje najbliže, a mnoge obitelji ostale su bez mogućnosti da ikada doznaju sudbinu svih svojih članova. Prema prikazu Gradske knjižnice Zadar, u prvom napadu poginule su 154 osobe, a 56 stradalnika zatražilo je liječničku pomoć. Drugi izvještaji navode 163 poginule osobe i 260 ranjenih, dok naknadne rekonstrukcije spominju i 173 poginule osobe. 

Upravo iz tog prvog napada ostala je rečenica koju prenosi Gradska knjižnica Zadar, a koja najbolje opisuje atmosferu nakon tragedije:

„Živi su zavidjeli onima kojima su tog dana zapalili svijeće.“

Zadar se nakon prvog bombardiranja još nije uspio oporaviti, a već 28. studenoga uslijedio je novi veliki napad. Toga puta u napadu su sudjelovala 24 američka bombardera Mitchell B-25. Cilj je ponovno bila zadarska luka i njemačka pomorska infrastruktura. Stanovnici su već znali što znači zvuk zrakoplova iznad grada. Nakon tragedije na Voštarnici i u gradskim bedemima, više nije bilo uvjerenja da skloništa pružaju potpunu zaštitu.

Novi napad donio je dodatna razaranja. Bombe su pogodile lučko područje, zgrade i objekte uz operativnu obalu. Oštećeni su dijelovi infrastrukture, a stradali su i brodovi. Eksplozije su ponovno potresale grad, a ruševine su se gomilale na mjestima na kojima su se do jučer odvijali svakodnevni život i trgovina. Broj žrtava ponovno se razlikuje ovisno o izvoru. U jednom izvještaju navode se 172 poginule osobe i oko 200 ranjenih. U naknadnim evidencijama pojavljuje se 147 identificiranih žrtava i dodatnih 22 neidentificirane osobe. 

Nakon napada ljudi su napuštali svoje domove, odlazili prema okolnim mjestima i tražili sklonište kod rodbine i poznanika. 

Ulice su se praznile, trgovine zatvarale, a svakodnevni život sve više zamirao. 

Najrazorniji napadi nastavili su se u prosincu.

Tog 16. prosinca 1943. nad Zadar je doletjela skupina od 51 bombardera Mitchell B-25. Prema podacima Gradske knjižnice Zadar, na grad je bačeno oko 92 tone bombi. Jedna od važnih meta bio je njemački brod Mar Bianko, koji se nakon oštećenja na moru sklonio u zadarsku luku. Brod je pogođen, ali nije potopljen.

Prema savezničkoj operativnoj dokumentaciji, Zadar nije bio prvotni cilj cijele formacije. Primarni cilj bile su vojne lokacije u Travniku, a zadarska luka bila je alternativna meta. Zbog vremenskih uvjeta i nemogućnosti pronalaska primarnog cilja zrakoplovi su preusmjereni prema Zadru. Ipak, posljedice su ponovno bile katastrofalne za gradsko stanovništvo.

Bombe su pogađale lučko područje, skladišta, brodove i stambene objekte. Eksplozije su rušile zidove, razbijale prozore i izazivale požare koji su se širili među gusto izgrađenim gradskim zgradama. Ulice su se zatrpavale kamenom, opekom i dijelovima krovova, a pojedine zgrade pretvarale su se u gole ruševine.

Među teško oštećenim ili porušenim građevinama bili su Teatar Verdi, svetište Gospe od Zdravlja, baptisterij, crkva svete Marije, zgrada pokrajinske uprave, pošta, učiteljska škola, gimnazija, sirotište i kino Nazionale.

Posebno je teško bilo gledati nestajanje povijesne jezgre. Zadar je stoljećima stvarao svoj prepoznatljivi izgled, a u samo nekoliko mjeseci ostajao je bez velikog dijela građevina, kulturnih institucija i mjesta koja su oblikovala njegov svakodnevni život.

I 30. prosinca uslijedio je novi veliki napad. Dvadeset četiri bombardera Mitchell bacila su 204 bombe na grad i luku, ponovno pokušavajući uništiti oštećeni njemački brod.

U siječnju 1944. bombardiranja su se nastavila, a su 16. siječnja 24 bombardera Liberator B-24 bacila su približno 53 do 60 tona bombi, ovisno o izvoru. Meta je ponovno bila luka i njemački brod.

Do tada je Zadar već bio grad u kojem su se ruševine gomilale, a život se sve više povlačio iz povijesnog središta. Jedno od najvažnijih svjedočanstava o razaranju grada ostavio je zadarski liječnik Ivo Valčić, koji je tijekom bombardiranja bilježio događaje u svojem dnevniku. U tekstu koji je Jutarnji list objavio 26. listopada 2008. prenesene su njegove riječi - „Od te večeri Zadar je počeo nestajati…“ U nastavku dnevničkog zapisa pojavljuje se i rečenica: „Zadar je umirao.“ I danas nakon što je Zadar opez postao jedan od najljepših gradova ipak ostaje pitanje zašto  je Zadar tada bombardiran?

Savezničke zračne snage napade su obrazlagale vojnom važnošću grada, njemačkom okupacijom, lukom, brodovima, skladištima i pomorskom infrastrukturom koju su Nijemci koristili za obranu Jadrana. No, to što su postojali vojni ciljevi ne uklanja pitanje civilnih posljedica i to što su bombe padale na stambene četvrti, skloništa, kulturne ustanove i crkve.

Također ni danas nije poznato koliko je točno Zadrana poginulo…  Postoje procjene od približno 2.500 poginulih, dok se u dijelu talijanske emigrantske literature navode i procjene od 3.000 do 4.000. Drugi izvori navode znatno manje brojke, od nekoliko stotina do približno tisuću poginulih najviše na Poluotoku gdje je uništeno više od 80 posto građevina, dok su gotovo sve preostale bile oštećene. Zadar koji je prije rata imao oko 25.000 stanovnika, a oslobađanje od fašističke okupacije  i dolazak partizana je dočekao, prema pojedinim navodima s oko 5000 stanovnika.