Inžinjer je elektrotehnike, a kako neki tvrde, pripadnik je mekše partijske struje. Sluša rock'n'roll, nekoć je nosio dugu kosu.

Danas se zalaže za bolju pokrivenost Kube internetom, budući da je jedna od najslabije 'umreženih' zemalja svijeta. Možda i zato jer ga se često može vidjeti kako nosi tablet.

Unatoč svemu, analitičari kažu da se ne bi od novog kubanskog predsjednika trebalo očekivati da će značajnije preusmjeriti politički kurs kojim plovi Kuba posljednjih 60-ak godina, otkako su zemljom vladali najprije Fidel, a zatim i njegov sin Raoul Castro. Uostalom, o njegovom izboru za predsjednika postignut je konsenzus, a osobno ga je izabrao i Castro. Diaz-Canel stekao je njegovo povjerenje slušajući ga i ispunjavajući njegove želje i naredbe više od 30 godina. 

No, već i mali pomaci koje je napravio, zapravo pokazuju da je riječ o prilično revolucionarnom političaru. Kao mladi šef pokrajinske partije, navodno je podržao mali lokalni kulturni centar koji je okupljao i pripadnike LGBT zajednice. 

Diaz-Canel u visoku se politiku vinuo 2009. kad je postao ministar visokog obrazovanja. Četiri godine kasnije postao je prvi čovjek iza Castra, koji ga je i izabrao na tu poziciju.

Na zasjedanju kubanske Narodne skupštine 605 narodnih zastupnika na listićima je zaokružilo njegovo ime, pa je Diaz-Canel postao predsjednik Državnog vijeća koji je po Ustavu i šef države.

Imenovan je 19. travnja, na dan kad su 1961. godine kubanske oružane snage porazile intervencionističke trupe.

Inače, danas 86-godišnji Raul Castro ostaje još tri godine na čelu Komunističke partije, pa će tako imati i dalje veliki utjecaj na sve Diaz-Canelove odluke.