Nije dobro što je Županijski sud odbio priznati tajno napravljenu snimku Jurice Lovrinčevića, bivšeg savjetnika ministra gospodarstva Davora Filipovića. Time se opet pokazuju dvostruki kriteriji nakon što je već jednom Vrhovni sud, u slučaju Željka Sabe, zauzeo stajalište da su takve snimke prihvatljiv dokaz. Tajne snimke su prošle i u slučaju zviždača Josipa Viteza, koji nije imao drugi način nego snimiti svoje nadređene dok mu otvoreno govore kako namjestiti poslove. Lovrinčević nije bio obična, privatna osoba. On je nastupao s pozicije moći i pozicije čovjeka koji jednim pozivom može utjecati na milijune koji se troše iz proračuna, ali i od tvrtki koje su u njegovoj nadležnosti. Pa je tako obećavao financijske potpore koje su i realizirane TV Mreži.

Što god netko mislio o motivaciji i razlozima onog tko je snimao, činjenica je da je Lovrinčević to izrekao. Sasvim je druga je li tražio nešto za sebe ili je samo koristio tu svoju moć. Takvom odlukom suda poslana je pogrešna poruka - da ti dužnosnik može prijetiti ili obećavati pomoć, što oboje ulazi u kaznena djela, ali je ipak jača zakonska zaštita tajnog snimanja. To se može razumjeti ako se radi o privatnoj osobi, nikako ako se radi o dužnosniku. Ako takva odluka preživi, oni bahati imat će pravo postati još bahatiji u upravljanju našim novcem. Trebalo je sve doći na sud pa onda uz snimke i financijske tijekove novca složiti sve dijelove slagalice kako bi se pokazalo je li Lovrinčević kriv ili nije. Sasijecanje postupka već na razini odbacivanja snimke je kontraproduktivno.