Ukuca li se ime Željka Reinera u Google čak ni nakon pola sata detaljnog pretraživanja nigdje neće iskočiti članak u kojem se uglednog akademika povezuje s korupcijom, sukobom interesa, USKOK-ovom istragom, pranjem novca, uhljebljivanjem nećaka, namještanjem javne nabave i prešućivanjem dvoetažnog stana stana u imovinskoj kartici. Skoro je nevjerojatno da je Reiner u isto vrijeme i dugogodišnji član HDZ-a, jer uspoređujući ga s mnogima njegovim kolegama, Rineiner je nekim čudom, ili pak jednostavno vlastitom savješću, ostao neumrljan omiljenim hobijima hrvatskih političara – uzimanjem i davanjem mita, protuzakonitim priskrbljivanjem materijalne koristi, sumnjivo stečenim doktoratima i prodavanjem informacija stranim bankama. Uspio se nekako izmaknuti i od suspektnog stranačkog kadroviranja čak i u vrijeme dok je bio ministar zdravstva, a kako stvari stoje Reinera ni kao dugogodišnjeg ravnatelja KBC-a Rebro nisu neprijatelji zasuli anonimnim kaznenim prijavama u policiji. 

Gledajući dakle stvar, ovako sa strane, čovjek bi kazao, Reiner je profil političara u kojeg bi se dalo ugledati. Naravno, ako se sve ovo uopće uzme kao mjerilo u kojem bi se jednog političara moglo prikazati uzorom za išta. Znanstvenu karijeru zaokružio je stalnim članstvom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a političku, na mjestu aktualnog predsjednika Sabora, idealnoj poziciji s koje se inače mirno odlazi u penziju. 

No, u Reinerovom slučaju to baš nije tako. Neplanirano ga je  zadesila vrlo neugodna kriza Vlade, čime je njegova funkcija postala jedna od ključnih u raspetljavanju situacije. Poteze koje Reiner trenutno vuče mogli bi mu se opasno obiti o glavu pa se postavlja pitanje je li jedan Karamarko, kojeg se još jedino vlastita supruga nije odrekla, vrijedan riskiranja višegodišnjeg ugleda. 

Reiner, naime, prema saborskom poslovniku ima apsolutno pravo odugovlačiti, odbiti, izbaciti i otezati sve prijedloge koje smatra da su štetni za njegovu matičnu stranku. On to naravno nema u naravi demokratskih načela, ali u praksi, pozicija šefa Sabora iznimno je moćna – u njoj su koncentrirani svi mogući alati da izbjegne neugodne oporbene zahtjeve i time da prednost svojoj stranci, u ovom slučaju HDZ-u. 

Reiner je posljednjih dana izveo niz krivina, nije uvrstio na dnevni red prijedlog Laburista za raspuštanjem Sabora, što je naravno opet sve u zakonskim okvirima, nije uvrstio SDP-ovo prijedlog za osnivanje istražnog povjerenstva za utvrđivanje činjenica u vezi s postupanjem Kolinde Grabar-Kitarović oko navodnih nezakonitosti u radu SOA-e, opoziv Oreškovića je glatko proglasio važnijim od opoziva Karamarka, što, opet sukladno poslovniku i jest. Zakonski dakle, Reineru se ne može prigovoriti ništa. 

On za sad spretno pleše po rupama saborskog poslovnika, no krivi korak znači pad u jamu, a treba li to u konačnici čovjeku koji se čitav život trudio ostati koliko toliko neukaljanog obraza.

Godinu dana prije izbora, Josipa Leku pitao je jedan član HDZ-a, koji mi je ovo kansije i ispričao, zbog čega se ne uključi u borbu da smijene Milanovića s mjesta predsjednika stranke. Leko je tad bio vrlo utjecajan u SDP-u. Stari lisac mu je odgovorio, 'Želim nakon odlaska s mjesta šefa Sabora mirno ispijati kavu na Cvjetnom, bez da mi itko za išta prigovara'.