Asteroid iz druge civilizacije - poslali ga vanzemaljci?
Oumuamua je na samom kraju prošle i početkom ove godine bio glavna vijest na svijetu iz astronomije. Tolika čak da je nakratko dospio i na naslovnice. Razlog je bilo to što je to prvi objekt kojega su astronomi na Zemlji detektirali kao pridošlog iz međuzvjezdanog prostora u Sunčev sustav.
A kad se ispostavilo da je oblika cigare, dug oko 180, a širok 30 metara, lako je i ne baš nezamislivo bilo dosjetiti se nekoliko teorija o tome da bi mogla biti riječ o objektu što ga je možda konstruirala neka vanzemaljska civilizacija. I tako sve dok međuzvjezdani posjetitelj nije prošao relativno vrlo blizu Zemlje i odjedrio dalje na put iz Sunčevog sustava prema tko zna kojoj sljedećoj zvijezdi.
Dvojica znanstvenika s Harvarda, Shmuel Bialy i Abraham Loeb, sada su objavili znanstveni rad o mogućnosti da je Oumuamua možda doista znanstvenog porijekla. Ovakva teorija prije samo koju godinu i u slučaju nekog drugog objekta značila bi nepopravljivu štetu po njihov znanstveni kredibilitet. No, sada stvari stoje drugačije. Nije da kategorički tvrde, nego dopuštaju da bi scenarij po kojem je neka vanzemaljska civilizacija sagradila Oumuamuu objasnila inače teško, ako ne i neobjašnjiv fenomen.
A to je da se ta skoro 200 metara duga kamenčina ne giba onako kako bi se od nje očekivalo. Bialy i Loeb krenuli su od rada što ga je u lipnju ove godine u Natureu objavila poveća skupina znanstvenika okupljena oko talijanskog astrofizičara Marca Michelija koji inače radi za Europsku svemirsku agenciju (ESA).
Oni su već tada primijetili da se Oumuamua ne giba onako kako bi se očekivalo od svemirskog tijela bez svog "pogona", odnosno da se ne giba na način koji bi bio posljedica gravitacijskog utjecaja zvijezda ili planeta uz koje prolazi tako da ga svako od tih velikih svemirskih tijela gravitacijski privuče u svoju blizinu, a potom - opet gravitacijski - zavitla dalje u svemirska prostranstva.
Oni su u Natureu tada primijetili da se Oumuamua giba poput kometa kojima, kako se približavaju zvijezdi, uslijed zagrijavanja jezgre, unutra proključa, te sav taj plin, prašina, što li sve ne što počne sukljati iz kometa. To po principu akcije i reakcije tjera komet u određenom smjeru. Oumuamua, koliko se dalo primijetiti, iz sebe nije ispuštala baš ništa. A nije da ga čovječanstvo nije maksimalno pretražilo.
Astronomi nisu žalili truda da prema njemu, primjerice, upere 100 metara široku antenu radio teleskopa Green Bank u Zapadnoj Virginiji. Zato i jest bilo moguće da mu izmjere najveću brzinu u odnosu na Sunce od 87 kilometara u sekundi, da mu lociraju putanju i shvate da je doputovao iz sustava zvijezde Vega, udaljene 25 svjetlosnih godina, a da onda u odnosu na Zemlju prođe pukih 85 puta razdaljine između Zemlje i Mjeseca.
Sve to uzeli su u obzir Bialy i Loeb i pronašli uvjet pod kojem bi neobično kretanje Oumuamue bilo objašnjivo, a to je da ovo međuzvjezdano svemirsko tijelo putuje kao "solarno jedro". Riječ je o konceptu koji nije od jučer, po kojem bi svemirski brod mogao prevaljivati čak i udaljenosti od jedne do druge zvijezde ako bi imao jedro, vrlo lagano, vrlo tanko, a velike površine, tolike da o njegovu površinu može udarati dovoljno čestica iz radijacije zvijezde koliko bi bilo kadro tjerati letjelicu pričvršćenu za jedro.
Uz ubrzanje i sve ostalo. Isto onako kako funkcionira jedro na plovilu na moru, jezeru ili rijeci. Proračuni Bialy i Loeba ukazuju na to da bi utjecaj solarne radijacije mogao objasniti kako je moguće da Oumuamua ubrzava umjesto što usporava kako se udaljuje od Sunca. Oni, nadalje, s jedne strane ostavljaju mogućnost da je ovakva situacija naprosto slučajnost, da se priroda tek poigrala i prirodnim procesima dovela do svemirskog objekta ovakvih osobina. S druge strane ostavljaju mogućnost i za nešto drugo.
"Jedna od mogućnosti je da je Oumuamua solarno jedro koje putuje kroz međuzvjezdani prostor kao krhotina nekakve napredne tehnološke opreme", napisali su.
Hrabro su potom otišli i korak dalje:
"Alternativno, još egzotičniji je scenarij da bi Oumuamua mogla biti potpuno operativna sonda, koju bi prema udaljenoj Zemlji vanzemaljska civilizacija namjerno poslala."
Dvojica znanstvenika, sasvim je očito, morali su se pri svojim proračunima, istraživanju i pisanju tog rada puno puta sjetiti ZF klasika Arthura C. Clarkea "Sastanak s Ramom", što je u prosincu prošle godine uoči sastanka s Oumuamuaom primijetio Express.
Roman govori o međuzvjezdanom objektu koji svemirom luta stotinama tisuća godina od jednog do drugog zvjezdanog sustava, pri čemu se u kratkim trenucima približavanja zvijezdama u unutrašnjosti divovskog valjka koji su Zemljani prozvali "Ramom", budi inteligentno dizajniran ekosustav s raznim vanzemaljskim bićima.
Kod Oumuamuae nije primijećeno baš ništa tako spektakularno. Ali bi i definitivni dokaz da bi taj međuzvjezdani svemirski putnik funkcionirao kao solarno jedro, čak ako je nastao i hirom prirode, bio spektakularan. Kamoli ako je riječ o hiru ili planu nekog drugog.