Na globalnoj razini, pa i u Hrvatskoj, bilježi se sve veći broj djece sa šećernom bolešću, i to posebno među djecom do pet godina, a najmlađi pacijent u KBC-u Zagreb ima samo sedam mjeseci, upozorili su nedavno stručnjaci na okruglom stolu povodom Dana šećerne bolesti.

Što je uzrok takvim trendovima, koji su rizici ranog obolijevanja od dijabetesa, te kako možemo raditi na tome da se pobol barem među djecom smanji, pitamo endokrinologa i dijabetologa doc. dr. Darija Rahelića, pročelnika Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i kliničku farmakologiju KB-a Dubrava.

Riječ je o globalnom trendu koji se bilježi kod dijabetesa tipa 1, ali i kod dijabetesa tipa 2 i zapravo je teško reći koji su uzroci tome. Naime, postoje određene razlike među europskim zemljama, zbog kojih te trendove nije lako objasniti. Na primjer, u skandinavskim zemljama iz godine u godinu značajno raste broj djece oboljele od dijabetesa tipa 1, dok se najmanji broj djece sa šećernom bolešću tipa 1 u Europi bilježi u Makedoniji. To je jako teško objašnjivo. U Hrvatskoj je broj oboljele djece u porastu tipu 1 i u tipu 2. Spomenuli ste primjer djeteta kojem je dijabetes dijagnosticiran sa samo sedam mjeseci, no ima i mlađih. Naime, u KBC-u Split dijagnosticirali su dijabetes djetetu koje je imalo samo dva mjeseca, pa stručnjaci KBC-a Split već imaju iskustvo s primjenom inzulinske pumpe u tako malog djeteta. Po tome su napravili svojevrsnu revoluciju na svjetskoj razini.

Što bi mogao biti uzrok takvih trendova?

To je teško reći jer još zapravo nismo do kraja razjasnili zbog čega i kako bolest tipa 1 nastaje. Ako govorimo o tipu 1 šećerne bolesti, to je autoimuna bolest koja nastaje razaranjem beta stanica gušterače koje luče inzulin, i vrlo je teško reći zašto se ta autoimuna bolest javlja u sve ranijoj dobi. No ne bih rekao da nam je tip 1 najveći problem, mislim da je tip 2 zapravo veći problem kod djece. Naime, nekada davno smatrali smo da je tip 1 šećerne bolesti isključivo rezerviran za djecu ili adolescente, a tip 2 za odrasle, odnosno za ljude koji u poznijim godinama obole od šećerne bolesti. Danas se to bitno promijenilo pa imamo sve više djece koja obolijevaju od šećerne bolesti tipa 2, kao i sve više odraslih koji u nekim ozbiljnijim godinama obole od šećerne bolesti tipa 1. O tome smo razgovarali još prije pet-šest godina, kad sam rekao da će se klasifikacija šećerne bolesti kakvu smo poznavali promijeniti kroz desetak godina, a to se dogodilo za samo pet godina. Danas već imamo slučajeve šećerne bolesti koji se preklapaju, za koje ne znamo jesu li tip 1 ili tip 2. Ta klasifikacija na tip 1, tip 2, gestacijski dijabetes i ostale tipove za nekoliko će godina vjerojatno potpuno nestati. Unutar onoga što sad nazivamo tip 1, a pogotovo tip 2, već danas prepoznajemo jako puno različitih podtipova.

Koji bi bili glavni uzroci porasta broja djece oboljele od dijabetesa tipa 2? Kolika je tu uloga gestacijskog, odnosno trudničkog dijabetesa, a koliko na razvoj bolesti utječu nezdrave životne navike...?

Postoji vrlo velik problem povezan s gestacijskim dijabetesom, ne samo kod nas nego i u svijetu. To je podcijenjen problem. Jer kad imate trudnicu s gestacijskim dijabetesom, ona je tijekom trudnoće pod prilično dobrom kontrolom niza stručnjaka. O njoj se brinu ginekolog, endokrinolog, liječnik opće prakse... i ona je pod stalnom kontrolom. Nakon što ta žena rodi, najčešće više nema dijabetes, ali je pod izrazito velikim rizikom da ga tijekom nekoliko godina, pa i desetljeće ili dva kasnije, razvije. No ne postoji praksa praćenja tih žena i one nakon porođaja najčešće prestaju biti pacijentice koje se brinu o šećeru u krvi. Uvjetno rečeno, postaju zdrave, a ako ih se ne prati i povremeno ne upozori na rizik od razvoja dijabetesa, nerijetko će godinama imati šećernu bolest a da za to zapravo ni ne znaju. Javljaju se liječniku tek kad se već razviju komplikacije i problemi uzrokovani šećernom bolešću. Što se tiče djece, danas znamo da određenu ulogu može imati i genetska predispozicija da dijete razvije šećernu bolest, ali nezdravi način života, što podrazumijeva manjak kretanja, te preuhranjenost, odnosno pretilost, značajno povećavaju taj rizik. Danas je, među ostalim, poznato da će 30 posto djece predškolske dobi biti pretilo i u odrasloj dobi, dok je taj udio kod djece u školskoj dobi čak 50 posto. Pretilost je jedan od glavnih uzroka dijabetesa tipa 2 i ključno je da već u ranoj, predškolskoj dobi, prepoznamo pretilu djecu i učinimo sve što je moguće da ta djeca više ne budu pretila u školskoj dobi, što u konačnici smanjuje rizik od pretilosti u odrasloj dobi.

Kad govorimo o nezdravom načinu života, što to podrazumijeva?

Premalo tjelesne aktivnosti i kretanja te nezdravu prehranu, prije svega. Znamo da djeca u predškolskoj dobi imaju osiguran topli obrok, no ako nemaju i jedan plaćeni topli obrok i u školi, ta djeca nerijetko nemaju ni jedan topli obrok tijekom dana. Ako roditelji rade do kasno, čak i ako se trude osigurati djetetu topli obrok, često je to tek oko 19 ili 20 sati, dakle jako kasno. Nekad su ljudi ipak s posla dolazili ranije, žene bi dovršile objed koji su nerijetko pripremile rano ujutro prije posla, i oko 16 sati je bio serviran obiteljski ručak. Na tom obiteljskom ručku svaki dan bi trebalo inzistirati, nije dovoljno da se okupljamo oko stola samo subotom i nedjeljom, ili samo nedjeljom, ako roditelji i subotom rade. Kao društvo bismo trebali poraditi na tome jer je štetno za cijelu obitelj. To je jedan od razloga zbog kojih je Međunarodna dijabetička federacija ovu i sljedeću godinu posvetila dijabetesu i obitelji.

Taj topli obrok je samo dio onoga što podrazumijevamo pod zdravom prehranom. Koliko je važno da odrasli osvijeste važnost doručka ili toga da bi trebali ponijeti na posao zdravi ručak i voće za međuobrok, a pogotovo koliko je važno prenijeti djeci naviku da u školu ponesu jabuku ili bananu i jogurt, i pojedu umjesto peciva ili hamburgera koje će kupiti usput?

Međunarodna dijabetička federacije prije dvije godine je kao glavnu temu promovirala upravo ideju da zdravlje počinje s doručkom, kroz akcije pod zajedničkim nazivom 'Dijabetes – zdrava prehrana započinje doručkom'. Doručak je jedna od ključnih stvari u kvalitetnoj prehrani, a djeca ga danas često preskaču jer misle da nije važan. Često to vide i od roditelja, ako roditelj nema naviku doručkovati, onda je ni dijete najčešće neće steći. Također, ako roditelju veći dio obroka ne čini povrće, teško će djetetu prenijeti to da bi polovinu tanjura trebalo činiti povrće. Slično je i s tjelovježbom. Roditelji tu imaju presudnu odgovornost jer su uzor djeci i vrlo je važno da toga budemo svjesni. Poželjno je da učimo djecu kako hamburgeri i slična brza hrana, kao i slatkiši i grickalice te zaslađeni kupovni sokovi nisu dobri za njihovo zdravlje, ali i da se sami toga klonimo kako bismo pokazali primjerom. Naravno, ne možemo reći da će jedan hamburger, neka grickalica ili pecivo za kojim ponekad posegnemo odmah dovesti do preuhranjenosti, pretilosti ili dijabetesa, no ako brzu hranu počnemo shvaćati kao nešto što je prihvatljivo kao dio svakodnevnog ritma, onda su šanse za to vrlo velike. Često me ljudi znaju pitati smije li osoba s dijabetesom pojesti kolač. Naravno da smije. Nije stvar u tome da baš nikad nećemo pojesti kolač ako imamo dijabetes, ili da baš nikad ne smijemo pojesti kolač ako želimo izbjeći dijabetes. No kad osoba koja ima dijabetes pojede kolač, ako se bude kretala i dobro prilagodila terapiju tabletama ili inzulinom, može uspješno regulirati šećer u krvi. Tako je i sa zdravima: Ako ponekad pojedemo hamburger ili pecivo, to nije veliki problem ako smo tjelesno aktivni i inače jedemo zdravo. No to ne smije postati svakodnevna navika.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Često govorite o tome da je važno biti aktivan, što to znači? Je li odraslima dovoljno onih 'famoznih' pola sata dnevno da smanje rizik od dijabetesa i koliko je kretanja potrebno djeci? Klinci danas i po nekoliko sati sjede ispred TV-a ili računala...

U pravu ste. Kad govorimo o općenitim preporukama, 30 minuta na dan je minimum, s tim da to mogu biti različite aktivnosti: od brzog hodanja, trčanja, klizanja, rolanja, nogometa... Dakle, svima je, bez obzira na dob, preporučeni minimum 30 minuta aktivnosti na dan. Što se tiče djece, vremena su se jako promijenila. Nekad su svi jedva čekali da poslije škole izjure u park i natjeravaju loptu, igraju graničara ili lovice i slično. Nije bilo toliko kompjutora, programa na TV-u ili mobitela, koji su danas možda i najozbiljniji problem, jer se na njima igraju igre, djeca se dopisuju, druže na društvenim mrežama i satima sjede s mobitelom u ruci. Danas se djeca sve manje međusobno druže, umjesto toga se dopisuju. Nitko više ne trči za loptom... dijete uglavnom sjedi. Slijedom toga se smanjuje potrošnja energije, a kalorijska vrijednost obroka nije prilagođena tome, pa raste rizik od pretilosti, a time i od raznih vrsta bolesti. Prepoznavši taj problem, Ministarstvo znanosti i obrazovanja povećalo je broj sati tjelesno-zdravstvene kulture u školama, no to nije dovoljno i svakako je važno poticati djecu da se više kreću. Nažalost, roditelji često nemaju puno mogućnosti za to jer mnoge izvanškolske aktivnosti se plaćaju te zahtijevaju puno vremena za organizaciju odvođenja djeteta na neku aktivnost, pa bismo kao društvo trebali malo usmjeriti pažnju i na roditelje. Ako rade do 17 ili 18 sati, ako rade vikendom, ako moraju nositi posao kući, sve to ostavlja posljedice na zdravlje naše djece i na budućnost društva.

Kad sve to ovako posložimo, dijabetes je logična posljedica vremena u kojem živimo: zahtijeva zdrave navike i zdrav život, a to je nemoguće organizirati. No prije 30-ak godina nije se toliko govorilo o dijabetesu, a i onda je bilo pretile djece i djece koja se ne hrane zdravo... Nije li, ipak, riječ o tome da danas malo pretjerujemo u tome koliko pažnje pridajemo toj bolesti?

Naravno, ima preuhranjene ili pretile djece, kao i preuhranjenih i pretilih odraslih osoba koje nemaju dijabetes, nemaju povišen tlak niti povišenu razinu masnoće u krvi. I obrnuto. Imamo i ljudi koji su mršaviji, ili su samo preuhranjeni, a ne pretili, a da imaju ozbiljne komplikacije šećerne bolesti. Ne možemo reći da debljina sigurno podrazumijeva dijabetes. No debljina je definitivno jedan od značajnih rizičnih čimbenika. I najčešće je samo pitanje toga koliko godina imate višak kilograma. Naime, ako je dijete pretilo u predškolskoj, pa kasnije i u školskoj dobi, velike su šanse da će jednog dana to biti pretila žena u trudnoći, što povećava rizik od gestacijskog dijabetesa. Teže će skinuti višak kilograma nakon trudnoće, što s godinama vodi povećanom riziku od dijabetesa tipa 2. Ili, pretili mladić će, uz povišeni rizik od dijabetesa tipa 2, imati i povećani rizik od problema na kardiovaskularnom sustavu, često i povišeni tlak i masnoće, što su komplikacije koje često idu uz dijabetes. Dakle, nije samo stvar u višku kilograma, nego u tome koliko dugo ga nosite. Naravno, nije lako stati kilogramima na kraj, pogotovo u nekim ozbiljnijim godinama, kad to zahtijeva velike promjene u navikama jer je usporen bazalni metabolizam. Na primjer, kad žena uđe u menopauzu, njen bazalni metabolizam se usporava za 30 posto. Dakle, trebala bi unositi oko 30 posto manje energije, a ako treba smršaviti i 50 do 60 posto, što je, zapravo, nemoguće. Zbog toga je važno povećati svijest o tome da pretilost nije dobra te da ljudi to što ranije shvate, jer će kasnije morati puno manje jesti i puno više vježbati da bi došli do rezultata, što je s godinama puno teže. Na kraju, upravo u dječjoj i mladenačkoj dobi se stječu navike i ako ih dijete rano usvoji, veće su šanse da će ih primjenjivati u odrasloj dobi.

Dijabetes s godinama nosi određene komplikacije, kako to izgleda kad se dijagnosticira kod djeteta mlađeg od 5 ili onog s 15 godina – koliko je teško uspostaviti dobru kontrolu bolesti i smanjiti taj rizik?

Danas znamo da je upravo u toj pedijatrijskoj dobi vrlo teško postići dobru kontrolu šećerne bolesti. Prije svega, u tom periodu događa se niz hormonalnih promjena i to je često stresno razdoblje za dijete, pri čemu dijagnoza šećerne bolesti nosi dodatni stres. Zbog toga u pedijatrijskoj populaciji i nemamo iste ciljeve u kontroli bolesti kao i kod odraslih osoba. No, važno je imati na umu da se nakon 10, 15 ili 20 godina dijabetesa mogu početi razvijati komplikacije, pa zaista nije svejedno ako dijete oboli u dobi od tri godine. Nakon što navrši 25 godina, to je još uvijek jako mlada osoba, koja, ako šećerna bolest i ostali čimbenici rizika ako ih ima nisu bili dobro regulirani, već može imati vrlo ozbiljne komplikacije dijabetesa. Srećom, šećerna bolest tipa 2 se ipak još uvijek ne javlja jako često u tako ranoj dobi, no kako se pomalo pomiče ta granica i kod tipa 1 i kod tipa 2, to je dobra regulacija bolesti važnija. Sama dijagnoza šećerne bolesti sama po sebi je veliki stres za djecu, ali i cijelu obitelj, i zahtijeva prilagodbu cijele obitelji, od promjene navika vezano uz prehranu, kretanje, do svladavanja straha od hipoglikemija tijekom noći, ili kad je dijete negdje samo, bez roditeljskog nadzora. Srećom, danas su nam dostupne moderne tehnologije i aparati koji upozoravaju osobu sa šećernom bolešću na mogućnost hipoglikemije, te omogućavaju da roditelji mogu pratiti vrijednost šećera u krvi putem odgovarajuće aplikacije preko kompjutera i kad nisu s djetetom, pa ga mogu nazvati i upozoriti na moguću hipoglikemiju, ili mogu nazvati učitelja, odnosno osobu koja je s djetetom. Moderna tehnologija značajno olakšava praćenje bolesti, pogotovo kad su u pitanju djeca.

Koliko se s ozbiljnim promjenama životnih navika kod dijabetesa tipa 2 može usporiti razvoj bolesti te odgoditi posljedice?

Poseban je problem to što roditelji djece s dijagnozom šećerne bolesti svoje dijete često ne vide kao pretilo, nego se drže onoga da je 'malo popunjeno' ili da je slatko, jer je bucmasto, pa misle da i ne treba inzistirati na skidanju suvišnih kilograma. No, ako dijete ima šećernu bolest tipa 2, jako je važno liječiti je jednako intenzivno kao i kod odraslih, što podrazumijeva i prilagodbu tjelesne mase, jer se time smanjuje i rizik od brojnih posljedica, od visokog tlaka, preko povišenih masnoća, pa do kardiovaskularnih problema. Naime, dijete koje je u 15. godini dobilo dijabetes tipa 2, s 50 godina već može imati brojne komplikacije. A ako ne smršavi do 20., teško je da će smršaviti do 30., a pogotovo onda da će smršaviti do 50. godine ili kasnije. Svakako treba reagirati, a ako roditelji to ne prepoznaju kao značajan problem, trebala bi reagirati i škola, pa i socijalna služba, posebno liječnik školske ili obiteljske medicine. Roditelje i djecu treba poučiti o važnosti prilagodbe životnih navika i pomoći im da dođu do rješenja za dijete.