Izračunali kako bismo ginuli ako bi nas udario asteroid
Kako je čovječanstvo izrazito unaprijedilo svoje teleskope, posljednjih godina astronomi intenzivno istražuju Sunčev sustav kako bi na vrijeme uočili kakvu svemirsku kamenčinu koja bi eventualno mogla zaprijetiti Zemlji. Sveučilište u Southamptonu sada je izračunalo koliko bi ljudi diljem svijeta izginulo od kojeg točno uzroka u slučaju da se doista dogodi da nas nešto pogodi. Ispalo je da bi vjetrovi koji bi se podigli, i to brzine veće od brzine zvuka, i druge direktne posljedice udara odnijele oko 60 posto svih žrtava.
Tek potom bi slijedile druge posljedice poput udara na klimu i slično. Znanstvenici su zaključili da bi nagli skok pritiska zraka uslijed udara u zoni katastrofe bio toliki da bi ljudima, i životinjama dakako, uništio unutarnje organe poput termobaričke bombe, da bi udar zraka zapravo bio gori od bilo kakvog uragana, te bi podjednako poravnao gradove i šume.
Pri istraživanju koristili su kompjuterske modele efekta udara 50.000 imaginarnih asteroida veličine između 15 i 400 metara u promjeru, što je najčešća veličina onih koji su kroz Zemljinu (pra)povijest udarali u naš planet. Europska svemirska agencija (ESA) računa da je broj asteroida i kometa koji se Sunčevim sustavom vrzmaju sumnjivo blizu zemlje nešto više od 16.000. Krajem 2000. astronomi NASA-inog JPL-a izračunali su da će "kamenčić" naziva 2000SG344 prozujati neugodno blizu Zemlje.
Kao datum "bliskog susreta" odredili su 21. rujna 2030., a silinu kojom bi lupio u naš planet, ako bi se to dogodilo, procijenili su na 1,1 megatona TNT-a, što je oko 100 puta više od bombe koja je uništila Hirošimu. Šansa da se to dogodi od 1 prema 417 može se činiti smiješno malom, ali igra brojki djeluje bitno drugačije ako se zna da prije ovog otkrića zemaljski astronomi nikad, baš nikad nisu uočili ništa što bi imalo veće šanse od 1:10.000.
Ubrzo se utvrdilo da je riječ o asteroidu, da je "blizu" Zemlje prozujao i 1971., a da toga nismo bili ni svjesni, da je dimenzija 37 metara u promjeru, da je težak 71.000 tona, da bi pri udaru napravio krater dubok 30 metara. Ako ne bi prethodno eksplodirao u atmosferi kao meteor iz Čeljabinska, inače duplo manji od ovog, 15. veljače 2013. Već vrlo neugodan omjer šansi za izbjegavanje procijenjen je u vezi asteroida 2006JY26 i 2010RF12.
Prvi je na rasporedu 3. svibnja 2073., u doba kad će današnji klinci biti u mirovini i kad će imati šansu od čak 1 prema 71 da im ostatak života pokvari ovakva jedna katastrofa. Taj asteroid je promjera 16 metara, pa bi se s njim još nekako izišlo na kraj. Ali njegov "kolega" RF12 već je jednom prozujao pored nas, i to između Zemlje i Mjeseca (!) 8. rujna 2010. A kada 2095. bude opet došao ovako blizu, imat će već pomalo kladioničarsku šansu od čak 1 prema 16 da pogodi Zemlju.
Najnovija studija pokazuje da bi u udaru velikog asteroida u Zemlju od posljedica cunamija izginulo 20 posto. Daljnjih 30 posto stradalo bi od vrućine koja bi se oslobodila pri udaru asteroida – još 30 posto žrtava. Vrućina bi nastala zbog ogromne brzine po Einsteinovoj kultnoj formuli E=mc2, pri čemu je riječ o energiji jednako umnošku mase i brzine svjetlosti na kvadrat. Samo jedan posto svih žrtava stradalo bi direktno od krhotina, a od posljedičnih potresa tek 0,17 posto.
Prosječni asteroid u Sunčevom sustavu juri brzinom od 25 kilometara u sekundi, a oni koji su bliže Suncu, to su oni koji prijete nama, brži su od onih vanjskih. O kakvim je stvarima riječ zorno pokazuje slučaj Tunguske eksplozije iz 1908. Tada je bila riječ o gromadi veličine između 30 i 40 metara, možda se ne čini baš impresivno, a ipak, on je poharao čak 200 kilometara četvornih onako kako bi to bila u stanju velika nuklearna eksplozija.
Asteroid veličine 60 metara u Zemlju udari svakih 1500 godina. Veličine 400 metara kupi svakih 100.000 godina. A potencijalno smrtonosni su apsolutni svi veći od 18 metara u promjeru. "Globalnim ubojicama" se smatraju oni koji su promjera 10 kilometara i veći. Takvi udare svakih 100 milijuna godina, jedan takav je, smatra se, zbrisao dinosaure prije 65 milijuna godina. Zbog toga posljednjih desetljeća vodeće svjetske sile sve ozbiljnije razvijaju planove za obranu od prirodnih prijetnji iz svemira.