Kada se jednom isprazne mora i oceani, što od izlova, što od zagađenja i globalnog zatopljenja postavlja se depresivno pitanje koji će morski organizam preostati kao posljednji stanovnik poharanog ekosustava.

Prvo će, piše Popular Mechanics, otići ugrožene vrste poput Pristis Pectinata ili Larimichthys crocea, vrste koje su već izmorene radi pretjeranog izlova i promjena okolišnih uvjeta. Koraljni će polipi nestati, i iza sebe ostaviti tepih izblijedjelih morskih kostura. Nakon njih će nestati bebe morskih kornjača, a onda ćemo do kraja izjesti i bakalar. 

I što onda? Što će preostati, pita se autor.

"Sve što je bliže dnu proći će zaista loše", kaže Loren McClenachan, asistentica na Colby koledžu u saveznoj državi Maine, koja je proučavajući fotografije ulova na Floridi primijetila da su se ribe od pedesetih smanjile za 88 posto. 

"Mislim da je prvi kriterij koliko su otporne i koliko je velika populacija", kaže. 

Koralji su, primjerice, jako osjetljivi na temperaturne razlike i potpuno onemogućeni da samo "otplivaju" negdje drugdje, zato tako brzo i nestaju.

"Znamo da je jedan od važnih aspekata preživljavanja i to koliko možete podnijeti promjene temperature", kaže William Cheung, profesor pri Sveučilištu British Columbia.

Ubijamo sebe Nestalo je 95 posto leda s Arktika - što kad nestane sve?

Ribe su ektodermna bića, što znači da njihova tjelesna temperatura jako ovisi o temperaturi vode oko njih. Arktičke (polarne) vrste riba su specijalizirane za to da žive u ekstremno hladnim temperaturama koje su takve većinu godine.

"I najmanje će zagrijavanje opako utjecati na biologiju polarnih riba", kaže Cheung. Što se tropa tiče, koji su već najtopliji dio planete, ako još zatople ostati će potpuno ogoljeni. 

Mora se razmišljati i o načinu života. Čak i ako se riba može "preseliti" u pogodniju klimu vrlo je često ne prati (ili ne prati dovoljno brzo) njezin izvor hrane. Može otići u ekosustav gdje ima manje hrane, ili manje predatora.

Onda dolazimo do kriterija veličine. 

"Male se ribe razmnožavaju ranije u životu i zato lakše podnose pritisak izlova", kaže Cheung. 

"U oceanima postoji fenomen izlova niz hranidbenog lanca radi velike osjetljivosti onih koji su više pozicionirani na hranidbenom lancu. Oni će, radi izlova, prvi nestati, i sve će manje i manje ribe biti dominantne", objašnjava.

Veće ribe više u sebi akumuliraju strane materijale poput plastike ili žive.

I još jedna stvar, kako se ribe miču po planeti tražeći potrebnu temperaturu i izvor hrane, zabijati će se jedna u drugu u očajničkoj potrazi za hranom. Ocean će se, radi ugljičnog dioksida, i ukiseliti, što će utjecati, između ostalog i na razvoj kostiju riba.

"Nemamo pojma što će se dogoditi u ekosustavu, ali kada istražujemo povećanje kiselosti oceana nailazimo na jezive stvari", kaže McClenachan.

I na kraju, tko je pobjednik. Tko će preživjeti pomor mora, i biti zadnji. Netko rezistentan na kiselost, relativno malen, prilagodljiv na različite habitate, fleksibilan oko prehrane, brze i efikasne reprodukcije. Tu spada nekoliko vrsta rakova, ali na tronu je, bez sumnje, meduza.

"Ako nastavljamo s ovim ribarenjem ovog tipa i ne uspori se promjena klima, to će biti svijet gdje će oceane prekriti meduze, par vrsta malih ribica te planktoni i bakterije", kaže Cheung. Najjednostavnija bića koja ne trebaju previše kisika i nemaju "puno životnih prohtjeva" će najbolje proći. 

Uništenje bez kraja Najveći živi organizam na svijetu umire zbog ljudi

"Moj profesor to naziva vladavinom sluzi i mulja", kaže McClenachan.

Postavlja se pitanje zašto su one vrste koje imaju najveće šanse da nešto prežive uvijek (barem u našim očima) najodvratnije - od žohara, preko meduza i algi. Ništa što smatramo poželjnim, kompleksnim ili ukusnim.

Zato jer velikim, kompleksnim bićima treba puno dulje da odrastu i imaju potomke, a to nije prednost u zagađenom svijetu u kojem se klima rapidno mijenja. 

"Ostaju oni koji se reproduciraju super brzo i vrlo su prilagodljivi oko onoga što jedu", kaže McClenachan.

Ipak, ako razmišljamo optimistično, možda i ne bude scenarija "posljednje ribe u oceanu". Riblji se fondovi ponegdje oporavljaju, a iako su adaptacija i evolucija spori procesi - ipak su tu.

McClenachan ukazuje na priču o određenoj vrsti haringe koja živi nedaleko njezinog doma u Maineu. Nekoliko je stoljeća riba stalno bila na rubu izumiranja radi brana koje su im priječile put u lokalne rijeke gdje se razmnožavaju. 

Kada su napokon maknuli brane riblji je fond u samo jednoj generaciji narastao na milijune.

"Kao da su 150 godina putovale uzvodno da bi napokon uzbuđeno mogle reći "je li ovo godina kada napokon možemo imati bebe"?